U prepunom Mandrachu sinoć je održan drugi po redu Festival grintanja. Ovogodišnji program bio je posvećen trima neiscrpnim temama dalmatinskog života, a o njima su svoja iskustva i životne anegdote podijelili “grintavci" iz javnog života: Zorica Kondža, Ecija Ojdanić, Ante Travizi, Luciano Plazibat i Željko Maretić.
Prije početka programa uspjeli smo razgovarati sa Zoricom Kondžom, jednom od najprepoznatljivijih domaćih vokalistica, koja krajem mjeseca obilježava velik jubilej – 40 godina karijere koncertom u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
Kondža je na sceni više od četiri desetljeća, a razlike između vremena u kojem je započinjala karijeru i današnje glazbene scene, su uistinu velike.
- Tehnologija je promijenila gotovo sve segmente života, pa tako i glazbu. Kada sam ja počinjala, mogućnosti za mlade pjevače bile su puno ograničenije. Imali ste jednu televiziju, nastupili biste primjerice na Splitskom festivalu, to bi se snimilo, možda bi izašli u novinama ako ste bili dobri, a pjesma bi se zavrtjela na radiju. I to je uglavnom bilo to, prisjeća se.
Danas je, kaže, situacija potpuno drugačija.
- Danas se svatko može sam snimiti, objaviti pjesmu na YouTubeu ili drugim platformama i vrlo brzo doći do publike. To mladim ljudima daje priliku da se za njih čuje, i to je svakako pozitivno. Drago mi je kada su talentirani ljudi prepoznati, ne samo u glazbi nego i u drugim profesijama.
Ipak, s većim brojem prilika dolazi i veća konkurencija.
- Prije je konkurencija postojala, ali nije bila ovako brojna, ljudi su se šuljali. Danas je to gotovo kao roj pčela – toliko je izvođača da čovjek ne može sve ni čuti ni ispratiti. Svi žele biti pjevači, snimati albume, nastupati. Ali jednostavno, ne mogu svi biti vrhunski. Uvijek postoji neka prirodna selekcija i na kraju ipak ostanu oni najbolji.
U razgovoru se neizbježno dotaknula i prijateljstva s legendarnim glazbenikom Oliverom Dragojevićem, s kojim je bila bliska više od četiri desetljeća.Njihov prvi susret dogodio se na Hvaru krajem sedamdesetih godina.
- On je tada već bio velika zvijezda, a ja sam bila na samom početku. Pjevala sam na tvrđavi na Hvaru, mislim da je to bilo negdje 1979. ili 1980. godine. I on je tamo imao nastup. Tada sam ga prvi put vidjela.
Prisjeća se da ju je odmah osvojio svojom duhovitošću i tipičnim dalmatinskim humorom.
- Odmah je krenulo ono njegovo dalmatinsko zadirkivanje. Bila sam jako mlada, imala sam dvadeset godina, ali bio je izuzetno duhovit i šarmantan. Od tada smo se počeli družiti.
Njihovo prijateljstvo trajalo je desetljećima, a često su i nastupali zajedno.
- Često sam bila njegova gošća na koncertima. Puno smo putovali zajedno, vozili se na nastupe od mjesta do mjesta. Volio je brzo voziti, ali uvijek je bio siguran za volanom. Putovanja su nam prolazila uz dobru glazbu i puno smijeha.
Posebno pamti zajedničke nastupe i gostovanja, među ostalim i u Istri, gdje je upoznala mnoge njegove prijatelje i glazbenike, ali i koncertne dvorane u kojima će kasnije nastupati i samostalno.
- Bio je to čovjek s kojim sam se zaista dobro razumjela, i što se tiče glazbe i malomišćanskog mentaliteta. Puno je to godina, anegdota i svega, to se zaista ne može prepričati.
I danas, kaže, njegov nedostatak osjećaju i kolege i publika.
- Fali mi kao čovjek. Nije slučajno da se njegove pjesme i danas slušaju i pjevaju, i da ih publika i dalje nosi u srcu. Bio je jednostavno fenomenalan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....