Daria Lorenci Flatz ove je godine proslavila 50. rođendan i 25 godina umjetničkog rada, a iza nje su brojni projekti, nova knjiga “Ja, glumica!” i uloga Jadranke Macan u “Kumovima”, bez koje danas teško može zamisliti svakodnevicu.
U razgovoru za Reflektor otvoreno govori o nesigurnostima iz mladosti, obiteljskom životu s trojicom sinova i tempu u kojem za odmor gotovo nema vremena.
Splitska publika ponovno će je gledati 7. studenoga u Lori, gdje stiže s predstavom “Ja, glumica!”, koja je ovog ljeta u organizaciji Teatra uz more osvojila nagrade publike za najbolju predstavu i najbolju glumicu. Ovoga puta priprema i novu točku koju Splićani još nisu vidjeli, a ponovnom susretu s publikom posebno se veseli.
Gledatelji Nove TV već vas godinama prate kao Jadranku Macan u “Kumovima”. Koliko vam je taj lik prirastao srcu i što vas je u njezinu karakteru najviše osvojilo?
– Jako sam zavoljela lik Jadranke Macan. Najviše volim njezinu posvećenost obitelji. Volim što je britka, bez dlake na jeziku, a s druge strane potpuno predana i obitelj joj je na prvom mjestu. I apsolutno u svim nedaćama, ona će uvijek ostati ona koja je potpuno lojalna, na koju možeš računati i koja će uvijek biti tu za sve, bez obzira na to koliko u tom procesu ponekad negodovala ili se bunila.
Skeptična oko ‘Kumova’
Svojedobno ste izjavili da ste dvojili trebate li prihvatiti ulogu u “Kumovima”, jer je to bila vaša prva telenovela. Kako danas gledate na tu odluku i koliko vam je taj projekt promijenio karijeru?
– Pa da, bila sam jako skeptična oko toga trebam li prihvatiti ulogu jer je to za nas glumce koji smo primarno vezani uz kazalište, dramske serije i film ipak velik zaokret. Bojala sam se što bi to moglo značiti za moju daljnju karijeru. Hoće li me zbog toga prestati zvati u filmske projekte ili dramske serije jer će se moje lice previše povezivati s likom koji postaje sveprisutan na malim ekranima i dopire do vrlo široke publike?
Bojala sam se da ću si naprosto zatvoriti neke mogućnosti. To se djelomično i dogodilo, ali iz drugog razloga. Zbog silnog uspjeha “Kumova” koji nas je zapravo zauzeo već šestu godinu. I nije mi žao i nisam požalila ni jednog trenutka. Kumovi su postali dio mene, mog života, moje svakodnevice, rutine i identiteta. Teško bi mi bilo sada zamisliti da to ne radim. “Kumovi” su mi jako puno toga donijeli. Veliki mi je gušt raditi s glumačkom ekipom s kojom radim… S Mlikotom, Olgom, s Ecijom, Tintorom i Mirnom, ali i svim drugim kolegama.
Uskoro izlazi vaša knjiga “Ja, glumica!”, nastala iz istoimene predstave. Što vas je potaknulo da svoju priču pretočite u knjigu i koliko ste se u njoj osobno otvorili?
– Najviše me toj ideji približio Tomislav Birtić, urednik i izdavač knjige, koji je sa mnom vodio razgovore za njezino nastajanje. Postoje i neki tekstovi koje sam sama pisala, a koji su trebali biti dio moje predstave, ali na kraju nisu ušli u nju. Knjiga prije svega donosi tekst predstave “Ja, glumica”, a zatim i transkripte naših razgovora koje smo vodili tijekom nekoliko mjeseci. Tomislav mi je postavljao pitanja o temama koje su dotaknute u predstavi, ali o kojima bi čitatelji možda željeli doznati nešto više. Time se vodio u oblikovanju knjige.
U njoj sam prilično otvorena, a donosi i pregled mojega profesionalnog rada, iako, naravno, nisam spomenula baš sve. Primjerice, tek nakon što je knjiga već otišla u tisak, sjetila sam se da nisam spomenula jednu od svojih najdražih predstava, “Fafarikul” Đurđice Čilić.
’Kako ti to sve izdržiš?’
Monodramom “Ja, glumica!”, koju ste napisali s Anom Tonković, obilježili ste i 25 godina umjetničkog rada. Koliko je bilo izazovno vlastiti život prenijeti na pozornicu i jeste li pritom otkrili nešto novo o sebi?
– Kao što kažem i u predstavi, što me najviše zanima? Sama sebe. To je zapravo dio glumačkog posla. Da se bavite sobom, da se bavite svijetom, ljudima oko sebe, da promatrate… Ali prije svega morate promatrati sebe. Nije to samo puki egocentrizam, kako se ja znam zezati, niti neka trivijalna zaokupljenost sobom. Naprosto, to je zbilja dio tog zanata. Vi morate jako dobro poznavati sebe i biti do kosti iskreni prema sebi da biste mogli razumjeti druge ljude, da biste mogli promatrati njih. Jer ako nešto ne razumijete u sebi, teško ćete to razumjeti izvan sebe. I budući da se time bavim cijeli svoj život, logično je bilo da upravo to stavim u predstavu za koju sam htjela da bude svojevrsno podvlačenje crte nakon pola stoljeća na Zemlji. Htjela sam da to bude moj najosobniji umjetnički izraz.
Iza vas su brojne kazališne i filmske uloge, status dramske prvakinje zagrebačkog HNK-a i dvije Zlatne arene. Što vam danas predstavlja najveći profesionalni izazov i postoji li uloga koju još priželjkujete?
– Pa, ne postoje uloge koje priželjkujem, postoje samo ljudi koje priželjkujem. Uvijek su mi najvažniji bili ljudi s kojima radim. Trenutno u HNK-u radim predstavu upravo s ljudima s kojima želim raditi i to je za mene najveći uspjeh. Mlada redateljica Nina Rajić Kranjac režira fantastičan tekst Tene Štivičić, pisan za pet žena. Moje kolegice su Alma Prica, Jadranka Đokić, Olga Pakalović i Ivana Boban. Bolji glumački ansambl nisam mogla poželjeti!
Rođeni ste u Sarajevu, a rat vas je kao šesnaestogodišnjakinju doveo u Zagreb. Koliko vas je to iskustvo oblikovalo i kakav je danas vaš odnos prema rodnom gradu?
– Utjecalo je jako, možda i više od svega drugoga u životu. Mislim da me to u potpunosti oblikovalo, a ponajviše jednu moju vrlo dominantnu crtu koja se vidi na prvi pogled. Ljudi me često pitaju: “Kako ti to sve izdržiš? Otkud ti tolika energija?”. Mislim da su upravo te nedaće i nesretne okolnosti pridonijele tome da se toliko borim u životu i da ne odustajem.
Uz glumu, velika vam je ljubav i ples, što ste pokazali i u showu “Ples sa zvijezdama”. S obzirom na to da živite u iznimno brzom tempu, između snimanja serije, kazališta i obitelji, kako se nosite s tolikim pritiskom? Kako reagirate u kriznim trenucima?
– Postoji taj mehanizam koji se u psihologiji naziva “bori se, bježi ili se smrzni”, odnosno reakcija na stres i opasnost. Ja sam apsolutno tip koji se bori. I, nažalost, još uvijek funkcioniram na taj način. Iako, možda to ipak nije nažalost, jer sam tu osobinu uspjela pretvoriti u pokretačku energiju, nešto što me gura naprijed i što je postalo sastavni dio mene, mog života i svega što jesam.
Ples je puni
Uz glumu, velika vam je ljubav i ples, što ste pokazali i u showu “Ples sa zvijezdama”. Što vam ples pruža i koliko vam pomaže u održavanju fizičke i mentalne ravnoteže?
– Ples mi je jako važan. On je moj resurs, nešto što me puni, obnavlja, podiže mi energiju i dovodi me u doticaj sa samom sobom. Daje mi osjećaj da je sve na svom mjestu, da je sve u redu, ali i osjećaj vitalnosti i mladosti. Zato nastojim svom tijelu pružiti što veću podršku kako bi izdržalo sve napore i kako bih se i dalje mogla baviti plesom. S godinama su došle i razne ozljede, a nakon pedesete potrebno je još više ulagati u vlastito tijelo kako bi ples ostao ono što mi je oduvijek bio – izvor radosti.
Glumice se često suočavaju s očekivanjima vezanima uz izgled i godine. Osjećate li danas, protokom vremena i iskustva, veću slobodu nego na početku karijere i jeste li se morali boriti protiv određenih stereotipa?
– Imam puno veću slobodu sada, apsolutno. Jako se dobro osjećam i u svojoj koži i u svom tijelu. Pogotovo nakon predstave “Ja, glumica”. Mislim da je ona zbilja imala jedan terapeutski učinak na mene, a koliko čujem, i na druge žene. Kada sam bila mlađa, bila sam puno opterećenija.
Imala sam puno patnje oko svog izgleda, tijela, doživljaja sebe, akni s kojima sam se borila. Nedavno sam čak od jedne poznanice čula da sam u svojim mladenačkim godinama izgubila jedan marketinški posao upravo zbog akni. Nisu me htjeli angažirati. Tada nije bilo photoshopa ove razine. Bilo je puno teže sakriti takve stvari. I navodno su komentirali: “Nećemo nju, vidi kako ona izgleda”. Tako da nije to bio samo moj subjektivni osjećaj, nego je zbilja bilo tako surovo. Danas je ipak drukčije jer se zna da se puno toga može popraviti u postprodukciji, a drukčiji su i tretmani, lijekovi i mogućnosti njege kože.
Majka ste trojice sinova, a uz obitelj usklađujete kazalište, televizijska snimanja i vlastite projekte. Kako pronalazite ravnotežu i čemu vas je majčinstvo najviše naučilo?
– Pa, nema tu neke velike ravnoteže. Spašavaš se iz dana u dan kako možeš. Uglavnom se spašavam tako što se jako dobro organiziram, što sve smišljam unaprijed – od obroka, kupovine, organizacije rublja, kuće i svega ostalog. Imam minimalnu pomoć kod kuće. Jedna mi gospođa dođe jednom u deset dana pomoći oko čišćenja, a sve ostalo suprug i ja radimo sami. Imam i pomoć oko brige za svoju baku.
Jedna žena dolazi joj svaki dan, pa mi ona ponekad skuha i za dečke ili dečki odu tamo ručati. U principu, svaki dan moram imati ručak kod kuće, jako puno radim, a sve doma mora biti napravljeno, oprano, sređeno. Tu su i dva psa. Tako da je jako teško sve to držati pod kontrolom, ali moguće je uz dobru organizaciju. Znam da to zvuči kao floskula, ali zbilja je tako. Uglavnom se dižem sat vremena prije svih ostalih, oko šest ujutro. Ako snimam “Kumove”, onda i ranije. Ono što ne stignem napraviti ujutro, moram napraviti navečer, popodne ili u nekim pauzama. Zato mi je najvažnije da sam naspavana. Onda se sve to nekako da izdržati.
Produktivne godine života
Na pozornici i pred kamerama djelujete kao osoba kojoj energije ne nedostaje. Kakva je Daria kada nema proba i snimanja? Znate li se potpuno isključiti i jednostavno ne raditi ništa?
– Ne mogu se nikad potpuno isključiti. Kad imate troje djece, jednostavno se ne možete isključiti. To su stvarno rijetki trenuci. Najčešće se dogode na putovanjima, kada putujem s predstavom, pa se onda dogodi neko jutro u kojem se probudim, djeca nisu sa mnom i uspijem uhvatiti sat vremena da ne radim baš ništa.
Ali to je zbilja rijetko. Čak i tada uvijek nešto moram napraviti oko Instagrama, odgovoriti na pitanja za intervju ili obaviti nešto drugo. Uvijek je nešto. To su jednostavno takve, produktivne godine života u kojima tog vremena uglavnom nema. Mogla bih reći da su mi šetnje sa suprugom i psima neko posebno lijepo vrijeme, kao i trenuci koje provodim u dvorani plešući. To su zapravo moji trenuci opuštanja i punjenja baterija. Ali ono pravo isključivanje, da samo ležim i ne radim baš ništa, ne znam jesam li to uopće doživjela posljednjih nekoliko godina.
Ove ste godine proslavili 50. rođendan. Što se u vašem životu najviše promijenilo posljednjih godina, čemu danas pridajete manje važnosti, a za što biste voljeli imati više vremena?
– Svakako bih voljela izbjeći rad na dva projekta paralelno. Neću reći da to više nikada ne bih napravila, ali voljela bih da se takve situacije događaju što rjeđe jer osjećam da je to nešto što više ne mogu i ne želim raditi na taj način. I prethodnih su mi se godina znale događati slične situacije, kada bih istodobno snimala i radila na predstavi.
Posebno mi je zahtjevna bila protekla godina, tijekom koje sam osam mjeseci radila na “Glumici”, a odmah nakon toga nastavila s predstavom “Idealni muž”, pritom cijelo vrijeme snimajući “Kumove”. I, naravno, svima bih poželjela samo zdravlja. A kada bih imala tu moć, zaustavila bih sve ratove. To je želja koju će, nažalost, biti teško ostvariti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....