‘Čistog sam obraza, nikom ništa nisam dužna‘: poznato TV lice ponosi se svojim Pločama i daje važnu lekciju o opstajanju

Godinama jedno od zaštitnih lica informativnog programa Nove TV, Sanja Vištica iza sebe ima karijeru ispunjenu izazovima, terenom i pričama. U razgovoru za Reflektor govori o putu koji je započela vrlo mlada, o profesionalnom sazrijevanju pred kamerama i odgovornosti koju nosi rad u informativi. Prisjeća se terena koji su je oblikovali, ali i trenutaka koji su joj potvrdili zašto je odabrala novinarstvo. Otkriva kako se nosi sa stresom, gdje pronalazi svoj privatni mir i zašto, unatoč Zagrebu, srce uvijek vuče južnom kraju, njezinim rodnim Pločama.

Publika vas godinama prepoznaje kao jedno od zaštitnih lica informativnog programa Nove TV. Kako je izgledao vaš put do te pozicije i je li vas novinarstvo ikada odvelo na mjesto na kojem niste očekivali da ćete se naći?

– Ako bih morala to opisati u jednoj riječi, onda bi to bilo – izazovno. Jako mlada sam počela raditi ovaj posao, s dvadeset i dvije godine. Na Novu TV sam došla kao studentica i na tom putu je bilo i uspona i padova. Ali, nisam se dala. Bila sam uporna i puno sam radila na sebi, kako profesionalno, tako i privatno.

Ponosna sam na svoj put, čistog sam obraza, nikom ništa nisam dužna i sve sam postigla svojim trudom i radom. Sretna sam što mogu reći da s istim žarom radim ovaj posao sad kao što sam radila i prije. Istinski ga volim. Simpatično mi je što se i dandanas znam vratiti s terena sva uzbuđena s idejom kako ću napraviti prilog, kakve ću grafike naručiti. Kad to izgubim, znat ću da je vrijeme da odem iz novinarstva.

Naravno da me ovaj posao odveo na mjesta za koja nisam ni sanjala da ću se tamo naći. Od operacijske sale do kokpita, provodila sam dane s vatrogascima i hitnom, spavala u bazi na Krku i čekala intervenciju s hitnom helikopterskom službom. S ovim poslom zaista nikad ne znaš gdje ćeš završiti. Vratiš se iz Amsterdama, iduće jutro završiš u Parizu. Događalo se da kuham ručak prije posla i da me nazove urednik i kaže: A šta radiš? – Kuham. – Imaš li posudicu za spremiti taj ručak? Ideš u Italiju. Ništa, spremaš kufer i ideš. Ručak odneseš susjedi. To i jest jedna od čari ovog posla.

Rad u informativi nosi veliku odgovornost, ali i stalni pritisak. Jeste li se s godinama naučili nositi sa stresom i očekivanjima koja dolaze s poslom pred kamerama?

– Naravno, s iskustvom dođe mirnoća, sigurnost. Ova sada Sanja potpuno drugačije reagira na stres od one mlade Sanje. Moraš očvrsnuti inače ćeš teško opstati jer je ovo posao koji te baci u razne situacije i stalna je utrka s vremenom. Kad staneš pred kameru, moraš biti miran i staložen, sve ono što se dogodilo do tog trenutka moraš ostaviti iza sebe, pa čak i u situacijama kad je doslovno minutu prije uključenja u live program bio potpuni kaos. Naučila sam i da je vrlo važno “povući ručnu” nakon posla i stres koji se dogodio na terenu ne nositi doma.

Veliki perfekcionist

Koliko se vaš novinarski pristup promijenio od prvih dana na televiziji do danas, jeste li danas stroži prema sebi ili opušteniji?

– Kako je naš posao i utrka s vremenom, teško je biti potpuno opušten, ali s godinama sam postala opuštenija. Iskustvo čuda čini. Ipak, stroga sam u onom dijelu kad se ocjenjujem kako sam napravila neki prilog ili neko javljanje. Perfekcionist sam i volim da sve bude besprijekorno, i da budem iskrena, rijetko kad sam potpuno zadovoljna prilogom. Uvijek nađem onu neku sitnicu, neki kadar kad si kažem: “Sanjo, ovo si mogla bolje!”.

Koja vam je priča ili teren ostao posebno urezan u pamćenje, bilo zbog težine teme ili osobne emocije koju je u vama probudila?

– Ima dosta terena koje pamtim, ali izdvojit ću nešto od čega mi oko srca bude baš toplo i što baš i nema veze s onim što inače radim za Dnevnik jer nije ni obrazovanje ni zdravstvo. Tu ću uvijek na prvo mjesto staviti intervju s Bruceom Dickinsonom kad je u Hrvatsku došao na jednu poslovnu konferenciju.

Kako sam veliki obožavatelj Iron Maidena, za mene je bila velika želja intervjuirati ga i to još od mladih dana. Prošlo je deset godina, a meni je i dalje nevjerojatno da mi je prvi pravi ekskluzivni intervju u životu dao glavom i bradom Bruce Dickinson. I to kakva ekskluziva, mislim čak da mu je to bio prvi televizijski intervju nakon bolesti. Imala sam tremu kao nikad u životu. Onda sam par godina poslije za “Provjereno” radila reportažu o njegovom koncertu u opkoljenom Sarajevu 1994. godine. Kako je dobio priznanje za počasnog građanina Sarajeva, otišla sam napraviti reportažu.

Nevjerojatna priča o glazbi i prijateljstvu. Možete zamisliti kakav je show nastao na snimanju kad je Bruce ušetao u kafić gdje su bili svi ti ljudi koji su te ‘94. kao klinci bili na tom koncertu. Bilo je vrlo emotivno. Ta priča mi je u život dovela nove ljude, nove prijatelje. Vjerujte mi, niti jedan put nakon toga nisam došla u Sarajevo da me netko od tih ljudi nije dočekao. O tom koncertu je snimljen i dokumentarni film, topla preporuka.

U vremenu brzih vijesti i društvenih mreža, koliko je danas teško zadržati profesionalni standard, provjeru informacija i mirnoću u izvještavanju?

– Joj, danas zaista ima svega. Puno puta se znalo dogoditi da dođem na teren i ispadne da priča koju su pojedini portali prenijeli uopće nije točna. Tu se držim onog recepta: vjerujem onome što sam vidjela na svoje oči, čula na svoje uši… Sve živo provjeravam, ako treba i više puta. Kako najviše radim priče koje se tiču škola, djece ili pacijenata, moram i više paziti. I sretna sam što mi u Dnevniku dosta raspravljamo o temama koje se rade, načinu na koji ih napraviti i što se jako pazi na taj dio.

Gledatelji vas doživljavaju kao smirenu, odmjerenu i sigurnu novinarku. Je li to svjesno građen stil ili jednostavno vaš karakter, ipak ste “dite s juga”?

– Ma nije svjesno, jednostavno sam takva što se posla tiče. Na poslu sam, kako ja to volim reći, kao mali vojnik. Došla sam odraditi posao i maksimalno sam koncentrirana na to. Naravno da ima momenata gdje vas uhvati i nervoza u toj stalnoj utrci s vremenom, to je u ovom poslu normalno, ali trudim se da toga bude što manje. Sanja privatno je dijete u duši i to ono s juga. Sve sam vam rekla.

Metal koncerti

Postoji li trenutak u karijeri kada ste osjetili da ste donijeli važnu profesionalnu odluku, baš onu koja vas je oblikovala kao novinarku?

– Ne bih rekla da postoji onaj baš jedan trenutak i jedna odluka. To je bilo više, ajmo to tako reći, manjih odluka kroz duži period. S tim da su me oblikovale i greške, na njima sam učila.

Kako izgleda vaš “reset” nakon zahtjevnih vijesti, teških tema ili dugih radnih dana, što vam privatno najviše puni baterije? Posjećujete li rodne Ploče i osjećate li se kontinentalkom nakon godina provedenih u Zagrebu?

– Glazba i koncerti. Iako se na prvu možda i ne bi reklo, ali ljubitelj sam žestokog zvuka i nema mi ništa draže od nekog dobrog metal koncerta. Uvijek me oslobodi stresa i, što bi se reklo, vrati među žive. Ono što je nekome, npr. motor i adrenalinska vožnja, to je meni dobar metal koncert. Jednostavno se osjećaš živo, osjećaš da ti krv kola žilama, momentalno me “resetira”. Uostalom, glazba u mojoj kući svira 24/7, bilo da čitam, čistim ili kuham.

Također, tu su i moje Ploče. Moj mali raj. Onaj osjećaj kad dođem na ušće Neretve i osjetim taj pijesak pod bosim stopalima, kad pogledam u plavo nebo prošarano zmajevima kite surfera, a u slušalicama Oliver. Ma to ne može nitko platiti. U zadnje vrijeme ne idem toliko često koliko bih htjela jer baš i nemam vremena, ali svako ljeto godišnji obvezno provedem u Pločama. Ljudi se često iščuđavaju tome, pitaju me što radim dolje. Postalo je još zabavnije od slavnog članka britanskog kolege iz Telegrapha koji je Ploče proglasio ružnima. Onda ja to objasnim ovako: imam more, rijeku, sedam jezera. Bez gužvi. Ako mene pitate, što nas kasnije otkriju, to bolje. Kontinentalka? Nikad. Volim Zagreb. To je također moj grad. Puno toga mi je dao i lijepo me primio, ali nikad ga nisam nazvala ‘’domom’’. Dom su za mene Ploče i uvijek će tako biti. Kako ono pjesma kaže – srce vuče južnom kraju.

Koliko vam je važno sačuvati granicu između privatnog života i javnog posla, posebno u vremenu kada se od novinara često traži i osobna izloženost?

– Mogu razumjeti da smo interesantni ljudima jer smo na ekranu, naposljetku “ulazimo” im svaki dan u dnevni boravak. No, moj posao je meni sasvim običan posao, kao i svaki drugi, stavlja mi kruh na stol, i u tom kontekstu ne vidim zašto bih se morala ili trebala dodatno javno izlagati. Sasvim je dovoljno da sam ljudima poznato lice s ekrana, da mi vjeruju zbog toga što moj rad svih ovih godina stoji iza mene. Nema tu puno filozofije, ili to dozvoljavaš ili ne dozvoljavaš.

’Najgore ti se sekirat’

Što vas danas u novinarstvu najviše motivira, a što vas najviše brine kada gledate kako se profesija mijenja?

– Uvijek me motiviralo što s ovim poslom možeš mijenjati stvari. Ukazivati na propuste, ispravljati ih, istjerati pravdu... Biti glas onih koji se ne mogu sami boriti sa sustavom. Da se profesija mijenja, mijenja se. Ne mora to nužno uvijek biti loše, ali brine me kad vidim da se gaze neka načela koja se ne bi smjela gaziti samo radi klikova. Kad se podlegne tom diktatu ‘’daj sve sad, odmah’’, pa kvaliteta padne u drugi plan, to sve skupa srozava struku. Ima toga još, ali za to bi nam trebalo puno više prostora pa ćemo tu stati.

Kad biste morali birati između ekskluzivne velike priče i mirnog, potpuno slobodnog dana bez vijesti, što bi u ovom trenutku prevagnulo?

– Ekskluzivna i velika priča, odradim posao i zadovoljna odem doma na slobodan dan bez vijesti. Je li to pošteno? Ja mislim da jest.

Kada biste Sanji s početka karijere mogli dati jedan savjet iz današnje perspektive, što biste joj rekli?

– Odmah mi je pala na pamet šalica za kavu moje kolegice Ivane Pezo Moskaljov, a na njoj vam piše ‘’Najgore ti se sekirat’’. Eto, to bi rekla mladoj Sanji. Ne sekiraj se, sve možeš. Samo hrabro i mirno.