Robert Knjaz jedno je od najprepoznatljivijih televizijskih lica u Hrvatskoj: autor, scenarist, redatelj i voditelj koji već više od tri desetljeća na duhovit način približava gledateljima svijet oko sebe.
Karijeru je započeo početkom 90-ih, a publika ga pamti po kultnim emisijama poput "Mjenjačnice", "Koledžicom po svijetu", "Hrvatskih velikana", "Najvećih svjetskih fešti", "Najljepših europskih sela", "Pametan kao kokoš, tvrdoglav ko magarac" i mnogih drugih emisija koji su spajali putovanja, povijest, znanost i humor.
Posebno je poznat po svom autorskom pristupu, ne snima klasične dokumentarce, nego kroz znatiželju, ironiju otkriva nepoznate detalje svakodnevice, kultura i ljudi. Njegove emisije često imaju edukativnu notu koju predstavlja kroz zabavu i zanimljiva otkrića.
Najnoviji projekt "Znamo li što jedemo?" zapravo je sasvim logičan nastavak njegovog prepoznatljivog stila, a ovaj put kroz hranu istražuje povijest, običaje i bizarnosti koje se kriju iza jela koja svakodnevno jedemo, vodeći gledatelje od lokalnih kuhinja do najneobičnijih svjetskih gastronomskih priča.
U razgovoru s Knjazom dotaknuli smo se nastanka serijala, najluđih sugovornika, bizarnih jela, ali i šire slike, kako hrana oblikuje kulture i što možemo naučiti ako se usudimo zaviriti preko tuđeg tanjura.
Kako je uopće nastala ideja za "Znamo li što jedemo?", je li to bila dugogodišnja zamisao?
- U jednom baltazarovskom naletu otkrio sam toplu vodu i shvatio da širom svijeta ima puno kulinarskih emisija u kojima nas uče kako bolje kuhati, a malo je onih koji nas uče što su te namirnice i kako su došle do nas. Pa sam se zapitao koje priče stoje iza naših jela, tko je i kako izmislio burek, sarmu, pizzu ili sladoled. Sve te zanimljivosti koje prethode kuhanju ostale su nam skrivene ispod stolnjaka, pa mi se činilo primamljivo da i hranu obradimo po principu „nepoznato o poznatome“.
Prva sezona donijela vam je i nominaciju za Zlatni Studio. Koliko vam takvo priznanje znači?
- Od same nagrade puno mi je draža činjenica da smo gotovo svake godine s različitim projektima nominirani za nagradu u raznim medijima, što znači da gledatelji u kontinuitetu prepoznaju i cijene naš rad. To mi je zapravo najveća nagrada. A s obzirom da smo u relativno maloj državi i malo nas se bavi ovim poslom, htjeli mi to priznati ili ne, svatko će u jednom trenutku dobiti nagradu. Mi smo to već obavili i zaista ne treba više.
Obišli ste pola Europe i SAD, koja vam je destinacija bila najneobičnija za snimanje, a tko vam je bio najluđi sugovornik?
- Jedna od omiljenijih destinacija je SAD, zato što tamo na jednom mjestu možete naći i najveće svjetske stručnjake za određenu vrstu hrane, a par blokova dalje i najneobičnije sugovornike.
Od bizarnijih je Dan Gorske iz Milwaukeeja, koji od 1972. godine svaki dan jede Big Mac i do danas ih je pojeo preko 35 000. Svih tih godina samo osam dana nije jeo hamburger i svaki mu je od tih dana bio jako bolan. Kako se to više ne bi ponovilo, danas u svom zamrzivaču drži nekoliko hamburgera, a jedan je od njih zamrznut, čini mi se, 3 godine. Naravno, sve ljude odmah zanima kako Dan izgleda, ima li 200 kila i mora li ga na posao nositi viljuškar. Ali na čuđenje svih nas, čovjek je u jako dobroj formi. Iako je napunio 75 godina, svaki dan dosta hoda i zapravo njegovi liječnički nalazi pokazuju da su njegov kolesterol i ostali zdravstveni parametri bolji od većine nas. A njegova je supruga u životu pojela samo 11 hamburgera.
Iz ove sezone najotkačeniji je Captain Beanie iz Walesa, koji je čitav svoj život posvetio grahu. Ide po školama i promiče konzumaciju graha koji je pun proteina i zdravih elementa. Umjesto kose na glavi i obrva ima istetoviran grah. I cijeli stan mu je narančast, u bojama graha i s motivima graha: stolnjak, odijelo, cipele, luster, fotelja… sve.
Zanimljiv je i Nathan, umjetnik kojeg ćete vidjeti u epizodi o kruhu. Kad je bio mali roditelji mu nisu dali da crta i da se bavi umjetnošću, pa bi ostacima hrane, nakon jela, pokušao izraziti svoju umjetničku dušu. Zahvaljujući tome, postao je vrhunski umjetnik koji od hrane radi i portrete, i to za najveće svjetske celebritije.
Mi smo ga snimali zbog njegovih portreta koje radi pomoću tosta, ali zanimljivo je da je od kave napravio portret kralja Charlesa, i poklonio mu ga. Od svoje riđe kose napravio je portret Ed Sheerena i poklonio mu ga, a neke je portrete od hrane, mislim od špageta, od njega naručila i Mariah Carey za svoju obitelj.
Snimali ste i doživjeli mnogo vrsta hrane i običaja. Što biste preporučili ljudima da probaju?
- U svakoj epizodi pokušavam zaviriti preko ograde u susjedov tanjur i nevjerojatno je da čak i jaja, naizgled svakodnevna i vrlo obična namirnica, koju imamo i u tijestu, kolačima i tortama, pa čak i pivu, imaju još masu bizarnih priprema diljem svijeta. Primjerice, Filipinci jedu bolut jaje, u kojem se nalazi i pilić. I to se onda kuha i jede, iako nije baš privlačno ni pogledom ni mirisom.
Pa onda pidan jaje, malo crno fermentirano kinesko jaje, koje se radi u vapnu i miriše po sumporu. U Americi, na primjer, jaja stavljaju u marinadu od cikle, šećera i svačega nečega, pa na kraju jedeš rozo jaje i imaš osjećaj kao da si u Barbie filmu.
Za svako naše poznato i obično jelo, negdje na svijetu postoji njegova neobična i bizarna verzija, i ljudi to s jednakim guštom jedu. Ako stvarno želite upoznati neku zemlju i kulturu najbolje je preko hrane, ali treba imati i hrabrosti za to…
Postoji li jelo koje ste prije obožavali, ali ga sada izbjegavate zbog onoga što ste otkrili i koliko se vaš privatni jelovnik promijenio nakon dvije sezone?
- Po meni se vidi da ništa ne izbjegavam, a neka su mi jela nakon snimanja serijala još i draža. Kroz božićnu epizodu prvi sam put upoznao čari odojka, za koji sam mlad i naivan mislio da je samo hrpa masnoće, ali nakon što je Bicko servirao mliječne praščiće, a FatMan chef odojka hrskavoga kao čips, shvatio sam zašto istinski gurmani u Hrvatskoj cijene ovu deliciju.
Cijeli svoj život pokušavam biti što mršaviji, jer kamera uvijek doda nekoliko kila, a snimajući ove dvije sezone o hrani još sam dalje od tog cilja. Radiš epizodu o pivi, montiraš i normalno da dobiješ podsvjesnu želju i popiješ hladno pivo. Pršut i kulen sam izdržao montirati nekih 20 minuta, prije nego sam šprintom otrčao do frižidera. I to mi se događalo sa svakom epizodom!
Kažete da druga sezona donosi čak dvanaest omiljenih jela, koje vam je osobno bilo najzabavnije istraživati?
- Da, naš ovogodišnji jelovnik donosi vam naše najpoznatije rođake pršut i kulen, pa onda mahunarke, ribe, jaja, kruh i za desert sladoled. A sve ćemo to "zaliti" epizodom o specifičnom i vrlo omiljenom prehrambenom proizvodu - pivu. Najzabavnije je bilo istraživati jela za koja mislimo da ih poznajemo, a onda se otkriju nepoznate zanimljivosti. Da je u Italiji popularan sladoled od sipe i sladoled od gorgonzole, a u Njemačkoj sladoled od kobasica i piva, kao i sladoled od kebaba. Fora su i različite pivsko-turističke inovacije iz Londona, Munchena i Praga. Na primjer putujući šankomobil, pivska putovnica, pivska valuta, čak i pivska kupka.
Postoji li jelo koje nakon ovog serijala više nikad nećete gledati istim očima?
- Ja mislim da to zapravo vrijedi za sva jela. U Turskoj smo saznali da imaju nekoliko desetaka vrsta sarmi. A i burek ima toliko vrsta i podvrsta da je to nevjerojatno. Oni doslovno sve što im dođe pod ruku stavljaju između nekoliko slojeva tijesta i jufke, pa kod njih burek ima stvarno desetke i stotine podvarijanti.
Koliko se privatni Robert Knjaz razlikuje od onog kojeg gledamo na televiziji?
- Nije baš da se na poslu pretvaram u neku drugu osobu, jer nisam dobar glumac. Budući da sam u svojim emisijama i scenarist, redatelj, voditelj, a ponekad i vozač, kad stanem ispred kamera stalo mi je da ono što radimo, jer ima nas 25 na projektu, ispadne dobro. Zato sam možda "zeru" ozbiljniji nego u privatnom životu, ali u nekim malim postocima.
U nekim situacijama trebaš biti ozbiljan jer razgovaraš o ozbiljnim temama s ozbiljnim ljudima, a neki put si u veselom okruženju, pa je normalno da sam veseliji. Na primjer kad smo radili "Najveće europske fešte" ili serijale o nogometnoj Ligi prvaka i u isto vrijeme serijal "Domaće, nešpricano", o najbizarnijim nogometnim klubovima u Hrvatskoj. Kad je riječ o poslu, može biti veselo, ali nema labavo, pristup uvijek mora biti 100%.
Postoji li priča koja vam je bila toliko bizarna da ste mislili da se netko šali s vama?
- Možda priča o sladoledu od majčinog mlijeka u USA, za koji su stotine ljudi čekali u redovima. Trajao je samo nekoliko mjeseci, jer je jednostavno razgrabljen. Koliko god to bizarno zvuči, svatko je od nas u životu probao majčino mlijeko i bez njega ne bi bilo čovječanstva, tako da je to najprirodniji mogući sastojak. Ali evo, kad se stavi u sladoled, nekim je ljudima čudan, a drugima je postao omiljena slastica.
Također je jako zabavno bilo snimati slastičarnu koja nudi sladoled za ljude, ali i sladoled za pse. To je sladoled koji je primjeren probavnom sustavu pasa, jer naravno da ljudi jedu nezdraviji sladoled, a psi ga jedu s puno manje šećera. I favorit im je sladoled od bundeve, banane i maslaca od kikirikija. Eto ideje i za naše poduzetne pasoljupce!
Kad podvučete crtu što biste voljeli da gledatelji "ponesu sa sobom" nakon gledanja serijala?
- Hrana ne oblikuje samo trbuhe, nego i različite kulture. Svako jelo o kojemu govorimo priča nam o povijesti nekoga kraja, svjedoči o ljudskoj snalažljivosti, žilavosti, kreativnosti i genijalnosti. Hrana je spoj zemljopisa, tehnologije, matematičke točnosti i umjetnosti… Zato kad sljedeći put kušate nevjerojatan recept svoje bake, djeda ili mame, slobodno ih pohvalite, jer možda vam je jelo servirao neotkriveni kulinarski Da Vinci ili Meštrović.
Ljudi dan danas gledaju "Mjenjačnicu" i "Koledžicom po svijetu". Možemo li očekivati opet neku takvu emisiju?
- Iako mi je jako drago da ljudi na YouTubeu gledaju te emisije, od 2005. do danas se toliko ludosti dogodilo u televizijskom svijetu, danas to ne bi odzvonilo kao nekad. Tada nije bilo Netflixa i sličnih platformi, i to su tada bile pionirske emisije. Bilo je nezamislivo da osvajač Wimbledona, Goran Ivanišević, može biti smetlar i sa smješkom mesti ulicu ili da Blanka Vlašić na vrhuncu slave može biti pastirica i slično…
Nije samo bitno što radimo, nego i vrijeme i okolina u kojoj to radimo. Zato danas pokušavamo da naši gledatelji nakon gledanja emisija budu malo pametniji, da malo više spoznaju svijet oko sebe, jer živimo u svijetu u kojemu se čini da internet pokušava baš suprotno. Tako da svako vrijeme nosi neku svoju specifičnu potrebu za određenim medijskim sadržajem.
Ali najsretniji sam što se "Hrvatski velikani" puštaju u mnogim školama na nastavi, bilo da je riječ o znanstvenicima kao Ruđer Bošković i Nikola Tesla, umjetnicima kao Ivan Meštrović i Vesna Parun, ili važnim povijesnim osobama kao Stjepan Radić i ban Josip Jelačić. Uvijek me ispuni zadovoljstvo i ponos kad vidim da te emisije i dalje žive i služe našim novim generacijama koje na zabavan i pitak način uče svih onih milijun detalja koje smo mi stisnuli u 52 minute, koliko traje svaka od tih emisija.
Mnogo ste emisija vodili i stvarali, od početka vaše karijere koju biste izdvojili i zašto?
- Teško mi je za povjerovati, ali ove godine je 35 godina otkako se bavim televizijom. Očito sam počeo kad i Tutankamon, hahaha…U tom periodu smo snimili više od dvadesetak različitih TV formata s različitim temama. Osim spomenute "Mjenjačnice" i "Koledžice", nekako su mi najdraži "Hrvatski velikani", "Pametan kao kokoš, tvrdoglav ko magarac" gdje sam dvije godine uživao otkrivajući tajne o životinjama, pa "Osjećaji", serijal o svakome od nas, "Najveće svjetske fešte", "Najljepša europska sela", "Knjaz kod Vatrenih" i "Klasici narodu", format koji promiče čitanje knjiga….
Kroz sva ta snimanja prikupili smo toliko različitih znanja i informacija, upoznali toliko neobičnih i stručnih ljudi u različitim područjima i to je bogatstvo s kojim se, mislim, ne može mjeriti ni Elon Musk. Kao mali sam sanjao da ću biti Jacques Cousteau, jer sam prije škole gledao emisiju "Opstanak". Očito nisam imao kapacitete da budem znanstvenik, ali život me nagradio, pa kroz ovaj posao uvijek nešto učim.
Postoji li tema koju već godinama nosite u glavi, ali još nije došla na red?
- Već godinama želim napraviti emisiju "Najveće svjetske svadbe", zato što sam osobno prisustvovao svadbi u Indiji, s 1400 jela, dogovorenim brakom i mladencima u zlatu, dok su ispred ograde ljudi pili vodu iz lokve. Kakav životni kontrast! Bio sam i na prvom danu Masai svadbe, gdje je mlada sa cijelim selom pješačila 3 dana do mladenca…a gdje su još romske svadbe, pa masovne slavonske ili hercegovačke.
Mladenka u Japanu može naručiti "odglumljenu" svadbu, ako je sama i želi osjetiti gušt svadbe, pa bira mladenca iz kataloga koji jedan dan, kao i svatovi, glumi cijelu feštu. Dakle svijet je šarena kugla. A svadbe su vesele, zanimljive, vrve lokalnom kulturom, običajima i namirnicama, a sve ih spaja univerzalan jezik koji svi razumiju, a to je ljubav. Evo Igor Šeregi je napravio turbo uspješan film o svadbi, pa je možda pravo vrijeme za ovaj projekt.
A trenutno snimam sitcom "Kako preživjeti u Hrvatskoj" s Codyjem McLain Brownom, splitskim zetom koji se čudi i šaljivo analizira naše svakodnevne hrvatske običaje, a još nekoliko projekata spremamo za vrlo blisku budućnost.
Kako vidite budućnost televizije, ima li još prostora za ovakve autorske formate?
- Apsolutno ima, uvijek su mi draži hrvatski autori i emisije kao npr. "Sretni gradovi" Martine Validžić ili "Posljednji" od Davora Rostuhara nego strani formati, koje je negdje smislio cijeli tim stranaca uz puno bolje produkcijske uvjete nego što imaju naši ljudi, i onda ih prodao nama. Na TV proizvode koje je stvorila hrvatska pamet trebali bismo biti ponosni, jer ako ih mi nećemo cijeniti, sigurno neće cijeniti ni netko izvan naše države. Isto kao što vrijedi i za kravatu, penkalu ili naše nogometaše.
To su sve naši izvozni proizvodi. Zašto bismo stalno kupovali formate izvana, zašto ne bismo prodavali hrvatske formate vani? Mislim da autorske formate treba razvijati, ima puno novih mladih i njima treba davati prilike. Prednost televizije je da može isproducirati skuplji i atraktivniji program od internet sadržaja, pa se nadam da će nastaviti živjeti rame uz rame s internetom, uz program koji se prelijeva na društvene mreže. Niti je televizija ukinula kino, niti je internet ukinuo televiziju. Barem zasad, hahaha.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....