Psihoterapeutkinja Lara: Ovo je najgora rečenica koju možete reći osobi oboljeloj od raka, evo kako im pristupiti...

Psihološka pomoć igra ključnu ulogu u borbi žena protiv karcinoma, bolesti koja ne pogađa samo tijelo, nego i emocije, samopouzdanje i osjećaj sigurnosti. Suočavanje s dijagnozom, strahom od liječenja i neizvjesnošću iznimno je zahtjevno, a stručna podrška može itekako poslužiti ženama kao alat za pronalaženje snage i ravnoteže. Kroz razgovor, razumijevanje i osnaživanje psiholozi im pomažu da bolest ne postane njihova definicija, nego dio puta prema oporavku i novom pogledu na život. 

Jedna od onih koje osnažuju žene na tom putu je i Lara Radošević Puharić, certificirana geštalt psihoterapeutkinja. Njezina suradnja s Udrugom "Caspera" počela 2021. godine, ali izrazito simpatična Lara kaže da joj se čini da je s njima oduvijek. Tijekom njezine psihoterapijske edukacije, za koju je nužno skupljanje iskustva na više "frontova", ponuđena joj je opcija suradnje s "Casperom".

Jedna od brojnih usluga koje "casperice" pružaju ženama oboljelim i liječenim od karcinoma je i podrška savjetodavnog tima, čiji je dio i Lara. Jako puno terapeuta je u njihovoj bazi te svi usluge pružaju volonterski. Zaista se radi o prekrasnoj inicijativi koja omogućava dostupnost terapije, a ključno je da oni kojima je pomoć potrebna istu dobiju na vrijeme.  

Koliko je psihološka i savjetodavna podrška važna osobama koje se nose s teškom dijagnozom poput karcinoma?

Rekla bih da je važna baš kao i svaki drugi dio liječenja. Naš um i tijelo su povezani, a zanemarimo li um, tijelo će se teže suočavati s bolešću. Psihološka i savjetodavna podrška trebale biti integralni dio liječenja i tome se danas, srećom, pridaje sve više pažnje. 

Tijekom suočavanja s bolešću pomoć stručnjaka nerijetko je potrebna i dobrodošla, ali podršku ne mora uvijek pružiti stručna osoba. Dokazano je da društvena potpora poboljšava mentalno stanje oboljelih, a samim time utječe na tijek liječenja. Prva linija su uvijek naši bližnji. Vrlo je važno da, ako je moguće, emocionalnu podršku potražimo upravo od obitelji, prijatelja, kolega... od osoba u koje imamo povjerenja. 

Danas djeluju i brojne nevladine organizacije, predivne udruge koje okupljaju osobe koje imaju slična iskustva, baš poput "Caspere". Takva je podrška zlata vrijedna, ti ljudi čine prekrasne stvari i velika su potpora zdravstvenom sustavu! Netko tko je proživio ono što i vi proživljavate može vas podržati na drugi način, pružiti pregršt informacija i razumijevanje koje je prijeko potrebno za oluju emocija koja se događa kada se suočimo s dijagnozom karcinoma. Opcije su brojne, ali uvijek volim reći da je svatko od nas drukčiji, individua za sebe i bitno je da naučimo i znamo svoju mjeru. Tako najbolje možemo znati za koju opciju se odlučiti.

Kako bliske osobe mogu pomoći oboljeloj osobi? 

Mogu pomoći na bezbroj načina, ali važno je pitati osobu što joj je potrebno. Jednostavno pitanje: "Što ti treba?" ili "Kako ti mogu pomoći?" ili "Kako si?" oboljeloj osobi daje do znanja da ste uz nju i da ne mora baš sve sama. Žene (govorim žene, jer radim sa ženama u ovom slučaju) često osjete da borbu moraju voditi same. Jedan dio te borbe zaista ovisi samo o njima jer nitko umjesto njih ne može primati ciklus kemoterapije ili leći na operativni stol... Ipak, neke stvari ne moraju raditi same.

Vjerujte mi, ponekad skuhana juha, oprana posteljina, prijevoz do bolnice ili netko tko će vam dijete odvesti u kino, vrtić, školu znači više nego da ste osvojili jackpot. Jako je bitno da bliske osobe slušaju što oboljelom treba, osluškuju njihove potrebe. Nerijetko oboljeli ne kažu sve zbog straha, osjećaja izgubljenosti ili želje da ne opterete drugoga... Dajmo im do znanja da smo ovdje za sve što im je potrebno. Naravno, najteže je onom tko se nosi s dijagnozom, ali uzmimo u obzir i da bliskim ljudima ta situacija nije nimalo laka. Bližnji se također suočavaju s raznim teškoćama i emocijama pa je nerijetko i njima potrebna podrška. Želim ih ohrabriti da je potraže, kako bi se i oni lakše nosili sa životnim okolnostima pa samim time bili bolja podrška oboljelom. 

Koje su pogrešne reakcije okoline na činjenicu da osoba ima dijagnozu?

Vjerujem da okolina većinom reagira s razumijevanjem i podrškom, međutim, nerijetko se dogodi da se ljudi ne snađu zbog straha ili neznanja; netko želi pomoći, ali ne zna što reći ili napraviti. Distanciranje je jedna od češćih pojava, a razlog nije taj što osobi nije stalo, nego jer joj je preteško prihvatiti situaciju ili jednostavno ne zna kako biti podrška. Najgore što možete učiniti je pobjeći. U redu je da kažete: "Ne znam što bih rekao/rekla", ali samo budite tu, pa makar u tišini.

Iz rada s oboljelima mogu kazati da ih nipošto, osim ako vas ne pitaju, ne treba obasipati savjetima o prehrani, alternativnim metodama, tuđim iskustvima. Vjerujte mi, to ih beskrajno nervira. Također, od silne želje da sve bude dobro skloni smo umanjivati, izjavama poput: "Mnogi su to prošli, preživjet ćeš i ti." ili "Ne brini, sve će biti u redu." Izbjegavajmo takve fraze i slične izraze jer zapravo nitko ne zna ishod i to oboljeli vrlo dobro zna. Dovoljno je kazati "Nadam se da će sve biti dobro." ili "Žao mi je što ovo prolaziš, ali bit ću tu da ti pomognem!". Koliko god nam je teško pomiriti se s dijagnozom bliske osobe, potrudite se ne sažalijevati je ili jadikovati. Oboljelom to ne treba, opterećuje, a često stvara potrebu da tješi vas, umjesto da se fokusira na sebe.

Smatram da je možda najvažnije znati da osobe koje imaju dijagnozu nisu definirane samo dijagnozom i ne žele razgovarati samo o tome. Ako vam se požale ili iskažu želju da se o tome razgovara, u redu. Ako vas zanima, jer se brinete, provjerite je li u redu da se baš sada o tome razgovara. Ako nije, poštujte to i razgovarajte o nečem drugom. Dijelite život, aktivnosti, knjige, glazbu, tračeve, priče... jer iako je bolest prisutna, život je i dalje tu.

Kako prihvatiti da imate dijagnozu? Koje su najčešće emocije u trenutku spoznaje, a koje u danima koji slijede?

Nažalost, ne postoji savršen šalabahter ni algoritam kako prihvatiti dijagnozu. Svatko je drukčiji, s drukčijim kapacitetima, iskustvom, temperamentom i sl. Volim metafore, pa tako i trenutak spoznaje da imate dijagnozu doživljavam kao jaki potres. Zamislite da obavljate svakodnevne radnje, razgovarate o uobičajenim temama, živite život, sve je dobro i onda odjednom... Trese vam se tlo pod nogama toliko jako da ne možete stajati, ne znate što se događa, ništa vam nije jasno, ne znate što da radite, ne znate gdje da se sklonite... Pitate se je li ovo potres ili nešto drugo, hoću li preživjeti, hoće li moji bližnji ovo preživjeti, hoće li ovo prestati i kada...

Uvijek nam se čini da se takve stvari događaju drugdje i drugome i to je u redu. Da smo konstantno svjesni svih mogućih opcija i ishoda, bili bismo neizmjerno anksiozni. Dosad se nisam susrela ni s jednom osobom oboljelom od karcinoma koja nije proživjela to stanje šoka, u većoj ili manjoj mjeri. Slijedi nevjerica i niz drugih emocija poput ljutnje, tjeskobe, tuge, straha, bespomoćnosti, usamljenosti, krivnje i grižnje savjesti, umora, umrtvljenosti, žalovanja... Niz je beskrajan, a govorim samo o emocijama.

Uz emocije, prisutne su i kompleksne tjelesne, misaone i ponašajne reakcije. Možemo osjetiti prazninu u želucu, stezanje u prsima ili grlu, preosjetljivost na buku, depersonalizaciju, malaksalost, pomanjkanje daha, mišićnu slabost, nedostatak energije, suha usta ili pak zbunjenost, teškoće u održavanju koncentracije i pažnje, pretjeranu zaokupljenost. Moguće su i teškoće sa spavanjem, poremećaj apetita, rastresenost, povlačenje iz društva, uznemirujući snovi, nemir, pretjerana ili smanjena aktivnost, plakanje ili nekontrolirano smijanje itd. Ovo su samo neki od primjera, reakcije su različite, mogu se pojaviti odmah ili s odgodom. Sve ovisi o osobnosti, kontekstu, unutarnjoj i vanjskoj podršci, ali ono što je najvažnije jest da je svaka reakcija potpuno normalna i prihvatljiva. Prihvaćanje dijagnoze olakšat će nam traženje podrške, nježnost i razumijevanje prema samom sebi. Važno je da si date dovoljno vremena, koje je neophodno za prilagodbu. 

Kako razgovor sa psihologom ili psihoterapeutom pomaže ženama koje prolaze liječenje?

Voljela bih da ovo pitanje uputimo upravo ženama koje prolaze liječenje, jer one najbolje znaju što kroz taj razgovor dobivaju i kako im pomaže. Vjerujem da razgovor sa psihologom ili psihoterapeutom pomaže da se suočimo s izraženim, ali i prikrivenim emocijama, da ih prepoznamo i da se funkcionalnije nosimo s njima. Za početak, pomaže prihvaćanje stvarnosti, kada prihvatimo stvarnost onda polako možemo prihvatiti i naše kapacitete koji će nam pomoći u borbi.

Kod oboljelih je često prisutna oluja emocija koja remeti svakodnevno funkcioniranje, a terapijski rad je tu da pruži jasnoću, imenuje ‘stvari’, normalizira reakcije koje su prisutne i osigura vrijeme za procesuiranje. Sve što je prisutno neće nestati, ali kroz terapijski rad učimo kako se s time lakše nositi i pronaći ravnotežu. Stručna osoba može biti uz vas, a da ne brinete o tome hoćete li nekoga opteretiti. Svi smo drukčiji i svaki se psiholog ili psihoterapeut prilagođava osobi i njezinim potrebama u danom trenutku.

Postoji li razlika u načinu na koji žene i muškarci reagiraju na dijagnozu raka?

Pa iskreno, ne znam i ne mogu to sa sigurnošću reći, ali vjerujem da postoji. Činjenica jest da su muški i ženski mozak biološki različiti. Nedavno sam naišla na prekrasan članak doc. Bajs Janović koji je posvećen upravo "ženskom mozgu". Ženski mozak neuroplastično i neurotransmisijski zbilja reagira drukčije od muškog mozga. Muškarci i žene različito razmišljaju - neurobiologijski to znači da rabe različite dijelove mozga za interpretaciju informacija, enkodiranje sjećanja, osjećaje, prepoznavanje lica, rješavanje problema i donošenje odluka.

Ne zaboravimo utjecaj izloženosti očekivanjima i normama, što oblikuje naše kognitivne i emocionalne vještine, a društveni obrasci prenose se generacijski, što opet učvršćuje biologijsku podlogu. Muškarci i žene imaju različite emocionalne biološke krugove za sigurnost i strah, ojačane životnim i transgeneracijskim iskustvima, pa se tako ženski mozak više aktivira kada osjeća strah ili bol.

Aktivacija amigdale, koja se pojavljuje kada postoji percipirani stres ili strah, četiri je puta češća kod žena, a prag osjetljivosti značajno je niži, tako da žena "osjeća" brže. Ne volim generalizirati, ali da, rekla bih da postoji razlika i to ne samo u reakciji, već i u načinu uzimanja podrške. Pogledajte samo koliko ima udruga žena, a koliko udruga muškaraca koje se bave ovom temom... Razlika je evidentna. Postoji mišljenje da je svaka osoba negdje na kontinuumu između tipičnog muškog i tipičnog ženskog mozga, a bez obzira na spol svaka osoba ima jedinstvena iskustva i okolinu u kojoj se razvija, što producira individualne sposobnosti i ponašanja. Voljela bih da i muškarci potraže pomoć na način na koji bi za njih bio najadekvatniji. Možda to već i čine, tko zna?

Kako bolest mijenja odnose u obitelji, posebno prema partneru i djeci?

"Ni jedan čovjek nije otok", pa je tako i u ovoj situaciji. Bolest svakako utječe na odnose, mijenja pojedinca, što u većoj ili manjoj mjeri utječe na cijeli sistem, odnosno na obitelj. Jedna osoba ima karcinom, ali da ga u određenoj mjeri zapravo nosi cijela obitelj. Koliko god paradoksalno zvučalo, to ne mora nužno biti loše. Svaka nas životna kriza, a dijagnoza karcinoma to zasigurno jest, dovodi do osobnih egzistencijalnih pitanja i strahova. Ako se osvijeste, iskoriste, pravilno adresiraju, mogu biti mjesto rasta i promjene, kako za pojedinca, tako i za odnos s partnerom ili djecom.

Cijela obitelj se prilagođava, propitkuje, prolazi kroz nesigurnosti i strahove, pronalazi neke nove načine preživljavanja... Često od osoba koje su oboljele i/ili preboljele karcinom čujem da im je upravo to promijenilo život, promijenilo perspektivu, način na koji nečemu daju smisao, način na koji prioritiziraju.

Irving Yalom, jedan od meni najdražih autora, ovakva i slična iskustva naziva "graničnim", odnosno "iskustvima koja otvaraju oči". I to zbilja jest tako, kao da ugledamo svijet drukčije. Ovakve situacije, ako im damo priliku, mogu pomoći da trivijaliziramo ono što je trivijalno i da cijenimo ono što je zbilja dragocjeno.

Kako izgleda proces psihološkog oporavka nakon završetka liječenja?

Nakon što inicijalno liječenje prođe, neki više nemaju bolest, ali nažalost brojni trebaju nastaviti s različitim oblicima terapije. Proces psihološkog oporavka također je individualan. Treba naučiti nove načine, obuti neke druge cipele i iskušati kako je koračati u njima. Osoba koja je preživjela karcinom više nikad neće biti ista kao što je bila prije dijagnoze. Ponekad je to jako bolno, možemo reći da se suočavamo s jednim gubitkom, gubitkom sebe kakvi smo bili ili možda onoga što smo mislili da ćemo biti, a život nam je donio nešto drugo...Na nama je da prođemo kroz svojevrstan proces žalovanja, da bismo se oprostili od onoga čega više nema, nas kakvi smo bili.

Ovo nas je iskustvo promijenilo, možda zvuči "crno", ali zapravo nije. Kada prođemo kroz ovu fazu imamo priliku stvoriti nešto novo, svoj novi identitet, prihvatiti svoj novi život koji ima potencijal da bude kvalitetniji i ispunjeniji od prijašnjeg. Ako ne možete sami, potražite pomoć na tome putu.

Kako objasniti djetetu da imate dijagnozu, posebno maloljetnom?

Taj razgovor nije jednostavan, ali je neophodan. Roditelji nastoje zaštititi svoje dijete, a situacija mu se treba objasniti u skladu s njegovom dobi i kapacitetom razumijevanja. Djeca najčešće, prije ili kasnije, osjete i znaju da se nešto događa, a ako ne znaju točne informacije, sklona su donositi svoje interpretacije koje mogu ići u raznim smjerovima. Može se dogoditi da smatraju da su ona odgovorna, da je situacija strašnija od realne, da će ostati sama... Razgovor o bolesti ih može u početku uplašiti, ali vjerujem da im takav razgovor isto tako može dati sigurnost i stabilnost, jer mogu pitati što ih zanima i razjasniti nejasnoće. Tako imaju mogućnost da i oni sami budu podrška roditelju, bitno je da im ne oduzmemo tu priliku.

Smatrate li da društvo može učiniti još neke konkretne poteze kako bi se pomoglo ženama oboljelima od karcinoma?

Moram reći da uviđam puno napretka, iako ovo jest subjektivno jer se radi o temi koju intenzivno pratim. Imam osjećaj da se puno više priča, daje medijskog prostora, potiče na preventivne preglede, educira, i to je dobro. Nažalost, svjesni smo ograničenja našeg zdravstvenog sustava, koji je trenutačno takav kakav jest, a smatram da djeca i oboljeli od karcinoma zbilja moraju biti prioritet. Često to i jesu, ali svjedoci smo da ponekad to i ne bude tako. Želim naglasiti da u našem zdravstvenom sustavu imamo prekrasne ljude koji puno daju, ali i oni imaju svoje granice.  

Društvo je skup pojedinaca, a voljela bih da se svatko od nas zapita kako može pomoći. Tada se događa promjena, to je ono što možemo. Duboko vjerujem da su upravo sitnice najjača sila koja mijenja društvo, možemo puno, ali počnimo u svom dvorištu.