Stalno ‘kopate’ po koži? Moguće je da imate skriveni poremećaj, još uvijek se o njemu nažalost premalo govori

Dermatilomanija, poznata i kao poremećaj kompulzivnog kopanja kože, mentalno je stanje u kojem osoba neprestano grebe, češe, stiska ili kopa po vlastitoj koži, najčešće do te mjere da nastaju rane, infekcije i trajni ožiljci.

Iako se na prvi pogled može činiti kao bezazlena navika, riječ je o poremećaju koji spada u spektar opsesivno‑kompulzivnih poremećaja i koji može ozbiljno narušiti kvalitetu života. Stručnjaci upozoravaju da je ključno prepoznati prve simptome i potražiti stručnu pomoć, jer se stanje može uspješno liječiti.

Automatska radnja

Dermatilomanija se najčešće javlja u pubertetu, osobito kod osoba koje imaju akne, ekceme ili druge nepravilnosti na koži. Kod mnogih oboljelih kopanje kože postaje automatska radnja, nešto što čine dok gledaju televiziju, uče ili su pod stresom.

Drugi pak svjesno traže nepravilnosti na koži i osjećaju kratkotrajno olakšanje ili zadovoljstvo nakon što ih uklone. Upravo taj osjećaj olakšanja stvara začarani krug koji je teško prekinuti.

Najčešći znakovi dermatilomanije uključuju ponavljano grebanje i stiskanje kože, često na istim mjestima, sve dok ne nastanu rane.

Lice, vlasište, vrat, prsti, ruke, bedra i stopala najčešće su zahvaćena područja. Neki koriste nokte, drugi oštre predmete, a dio oboljelih grize kožu na usnama ili prstima. Epizode mogu trajati nekoliko minuta, ali i satima, a mnogi ljudi tek naknadno postanu svjesni da su oštetili kožu.

Smanjuje napetost

Uzroci dermatilomanije nisu jednoznačni. Ulogu mogu imati genetika, promjene u strukturi mozga, stres, anksioznost i emocionalni okidači. Poremećaj se često javlja zajedno s drugim stanjima, poput depresije, bipolarnog poremećaja, anksioznih poremećaja, autizma ili Touretteova sindroma. Kod nekih osoba kopanje kože služi kao način regulacije emocija, smanjuje napetost ili donosi kratkotrajno olakšanje, što dodatno učvršćuje naviku.

Ozbiljne posljedice

Posljedice mogu biti ozbiljne. Osim vidljivih rana, krvarenja i ožiljaka, postoji rizik od infekcija koje ponekad zahtijevaju liječenje antibioticima. U rijetkim slučajevima mogu se razviti i opasne komplikacije poput sepse.

Psihološke posljedice jednako su teške: mnogi oboljeli osjećaju sram, povlače se iz društva, izbjegavaju druženja i skrivaju zahvaćena područja odjećom ili šminkom. To može dovesti do dodatne izolacije i pogoršanja mentalnog zdravlja.

Liječenje dermatilomanije uključuje kombinaciju psihoterapije i, prema procjeni stručnjaka, lijekova. Kognitivno‑bihevioralna terapija pokazala se posebno učinkovitom jer pomaže osobi prepoznati okidače i zamijeniti štetne navike zdravijim obrascima ponašanja.

Često se banalizira

Terapija prihvaćanjem i posvećenošću također može pomoći u učenju toleriranja neugodnih emocija bez impulzivnog reagiranja. U nekim slučajevima propisuju se antidepresivi, stabilizatori raspoloženja ili drugi lijekovi, a određeni dodaci poput aminokiselina mogu biti korisni uz stručni nadzor.

Jednostavne strategije, poput držanja ruku zauzetima antistres lopticama ili izbjegavanja ogledala u stresnim trenucima, mogu dodatno pomoći u kontroli impulsa.

Dermatilomanija je stanje koje se često pogrešno shvaća ili banalizira, no riječ je o poremećaju koji zahtijeva razumijevanje i stručnu pomoć.

Pravovremeno prepoznavanje simptoma i obraćanje liječniku ključni su za uspješno liječenje i sprječavanje dugoročnih posljedica. Uz odgovarajuću terapiju, većina oboljelih može značajno smanjiti simptome i vratiti kontrolu nad svojim životom.