Anksioznost je danas jedna od najčešćih psihičkih poteškoća kod djece i odraslih. I dok mnogi njezine simptome prepoznaju tek u odrasloj dobi – a manifestira se simptomima poput stalne zabrinutosti, osjećaja nesigurnosti, napetosti, nemogućnosti opuštanja ili napada panike – korijeni anksioznosti vrlo često sežu duboko u djetinjstvo. I to ne zbog jednog traumatičnog događaja, već zbog svakodnevnih, naizgled bezazlenih situacija koje djeca proživljavaju u interakciji s roditeljima, piše portal odmorimozak.
Roditelji, čak i u najboljoj namjeri, mogu u djetetu posijati sjeme nesigurnosti, srama, straha ili osjećaja da nije dovoljno dobro – što su upravo temeljni uzroci anksioznosti.
Prema psiholozima, četiri su glavna problema iz djetinjstva koji često vode do anksioznosti, a devet od deset roditelja (čak i nesvjesno) svakodnevno ponavlja ove pogreške...
1. Pretjerana kontrola
Roditelji koji imaju potrebu kontrolirati svaki aspekt djetetova života, od načina oblačenja do toga kako piše domaću zadaću, mogu razviti u djetetu osjećaj da nije sposobno donositi vlastite odluke.
Iako kontrola često proizlazi iz želje da se dijete zaštiti, dugoročno može imati potpuno suprotan učinak – dijete počinje sumnjati u svoje sposobnosti, razvija strah od pogrešaka i stvara uvjerenje da bez nadzora ne može uspjeti. Taj strah s godinama prerasta u anksioznost jer svaka nova situacija u odrasloj dobi djeluje prevelika, prekomplicirana i preopasna.
2. Oduzimanje prava na emocije
Koliko ste puta čuli (ili možda i rekli) rečenice poput: “Nemoj plakati, nije to ništa strašno”, “Prestani se ljutiti bez razloga”, ili “Ti si preosjetljiv/a.”? Takve poruke, premda često izrečene u najboljoj namjeri, djetetu šalju poruku da su njegove emocije nevažne, neprimjerene ili čak sramotne.
Djeca koja uče potiskivati emocije, kasnije imaju problema s prepoznavanjem i izražavanjem vlastitih osjećaja. Umjesto da se suoče s emocijom, oni je “gutaju” – što dovodi do unutarnje napetosti i, dugoročno, anksioznosti.
3. Perfekcionizam nametnut od roditelja
Roditelji koji imaju visoka očekivanja i stalno ukazuju na pogreške, često nesvjesno šalju poruku da ljubav i prihvaćanje ovise o postignuću. Djeca tada razvijaju uvjerenje da vrijede samo ako su najbolja – u školi, sportu, ponašanju.
Svaka greška za njih postaje prijetnja. To stvara ogroman pritisak i dovodi do kronične anksioznosti.
4. Nedostatak emocionalne dostupnosti
Roditelji koji su emocionalno distancirani, bilo zbog stresa, preopterećenosti ili vlastitih nerazriješenih trauma, ostavljaju djecu bez ključne emocionalne sigurnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....