Mogao je Arsen proći pola svijeta – a prošao je i ono rešto – ali je uvijek bio i ostao ona neka posebna šibenska muštra. Pisao je i pjevao pretežno na materinjem standardu, ali šibenski je zauvijek ostao zvučati u njegovu zavičajnom vokabularu osiromašenih vokala i tvrde mekoće...
Da je Arsen odlučio doći na neku šibensku scenu i šutjeti dva sata – opet bi u gledalište želio ući cijeli grad. Šibenčani su, jednostavno, bili infišani u Arsena, a on u taj grad i u njih. I kad je bio ciničan, i grintav – a znao je biti, itekako znao! – opet je to bilo prepuno najdubljih toplih emocija i nevjerojatne bliskosti s tim svitom i gradom.
Posljednje grintanje “na temu” bilo je kako još nikad nije skladao ni jednu glazbu za šibenski teatar. Nažalost, više i neće....
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....