Za njega bi se moglo kazati kako je kompletni autorski kazališni umjetnik, jer Bojan Brajčić (35), novi član ansambla splitskog Hrvatskog narodnog kazališta, ne samo da glumi, nego je teatar njegovim profesionalnim angažmanom dobio u dotu puno više; on režira dramske predstave, piše tekstove, sklada glazbu, asisitira u režijama opera… Valjda bi dao ruke i ako treba postavljati binu.
Brajčić je, nakon studija glume na splitskoj Umjetničkoj akademiji, procijenio da mu nije dosta školovanja, pa je završio režiju i radiofoniju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, bio je angažiran u Gradskom kazalištu mladih u Splitu, te u HNK-u u Šibeniku, da bi se konačno vratio doma. Odakle zapravo nikad nije ni otišao. U međuvremenu je uknjižio dvije Nagrade hrvatskog glumišta, te igrao u jedanaest filmova i serija. Ima ga svugdje, i ne izgleda kao da mu je teško, sto posto grinta u sebi.
- Grintanje je, i bez da smo bili svjesni toga, oduvijek nukleus na kojem su velikani dramskog stvaralaštva temeljili svoje likove i odnose. Grinta li Leone zbog staroga Glembaja - grinta. Grinta li Hamlet zbog Klaudija - grinta. Samo šta oni od toga grintanja prave neku veliku predstavu, a nama je to ka popit čašu vina. Gušt bez velikih pretenzija.
- Kad najviše grintate?
- Na Poljudu. Zato i idem. Tu je grintanje kolektivna terapija. Osim toga, grintam za volanom, grintam kad je zatvoren Marjan i kad mi netko nešto kuva, ali po svojoj riceti.
- U kazalištu?
- Kad sam glumac grintam permanentno i glasno! A kad sam redatelj, onda činin fintu da sebe glumca ne poznajem, i pravim se ozbiljan i odgovoran.
- Tko najviše grinta u teatru: drama, balerine, opera?
- Ma ja mislin da svi grintaju di stignu. Jedino možda balerine malo manje… A opet, vjerojatno i one grintaju al ih mi ne razumijemo jer su redom strankinje.
"Zar i ti sine.."
- Što ste vi od svih svojih uloga u teatru, filmu, na glazbenoj sceni?
- Bilo bi najtočnije kad bi se nazvao „glumatelj“, tako da objedinim više svojih kazališnih identiteta. Kad sam nakon akademije u Splitu poželio upisati režiju, nikom nisam govorio, čak ni majci. Ali bilo je očito da se sprema nešto strašno, jer sam se uhvatio literature za prijemni, a trebalo je pročitati sto knjiga u sto i pet dana. Dakle, knjigu dnevno, i koju više.
- Kad ste sve to pročitali, što vam je bilo u glavi?
- Ništa!
- Kako je majka prihvatila vaš odlazak u Zagreb?
- Rekla je, nadahnuta Cezarovom epizodom u rimskom Senatu: „Zar i ti sine u Zagreb…“ Ali bilo joj je drago, još draže kad sam se vratio. Šta će ti reć mater kad želiš završit drugi faks!
- Samouki ste u glazbi, najprije ste naučili svirati gitaru, pa klavir: dobro za gitaru, ali klavir?!
- Majčina želja je bila da učim saksofon, ali to mi se činilo nemogućim pa sam se dohvatio gitare i solidno je savladao. Klavir je i meni misterij, možda zbog hiperaktivnosti i opsesije za rješavanjem nemogućih zadataka. Na gitari nisam mogao „uhvatiti“ sve što sam želio, sve što je mogao klavir. Bit će da je bilo i genetike, moja sestra je profesorica violine.
- Nije vam bilo teško tri godine svakog dana putovati za Šibenik?
- Bilo je zanimljivo, preko Boraje. Osim godišnjih doba i vremenskih prilika, mijenjao se samo natpis uz cestu kod Ljubitovice: „Ima luka – Bogu hvala!“ i „Nema luka – Bogu hvala!“
Politika nas svađa
- Obitelj vas je formirala u umjetničkom smislu?
- Može se reći. Mater je sveučilišna profesorica, povjesničarka umjetnosti, a otac je bio plastični kirurg. Dakle, jasno je - više majka. Poticala je umjetničku crtu i rasprave na temu umjetnosti, a ne fali nam ni političkih polemika. S tim da je njezino znanje iz „knjiškog razdoblja“, utemljeno na stijeni znanja, a moja generacija rastura wikipedijsko znanje; gomile informacija bez temelja u velikim istinama.
Roditelji nisu prežalili što nisam pravnik, uz pitanje: „Oće li neko zarađivat u ovoj familiji?“ Uglavnom do srednje je bilo: „Ja tebe nikad nisan vidila da učiš!“, a kasnije sam se uhvatio knjige, posebno na fakultetu kad je trebalo što prije ući u sustav kako ne bi trebalo plaćati studij, to je bila ozbiljna monetarna motivacija.
- Što vas je mater naučila?
- Sve. Moja je mater zmaj. Možda su dvije najvažnije stvari odgovornost i pravilan sustav vrijednosti.
- Oko čega se baš pokačite?
- Oko politike, opet imamo različite izvore informiranja.
- Dobro ste se snašli u Zagrebu?
- Prva liga, ali ja nisam u Zagreb išao kao osamnaestogodišnjak, kao dijete iz provincije željno velikoga svijeta. Došao sam već u nekim godinama, iživljen, doslovno na projektni zadatak i s jasnim ciljem - završiti još jedan studij. Od ranije mi je sve bilo poznato. Uselio sam kod kolege Marka Petrića u stan kod Botaničkoga parka. Mislim, pozvao me - samo jednom, doduše - možda i iz pristojnosti, ali ja sam sljedeći put došao sa stvarima. Bilo mi je sve skupa fenomenalno, studentski život na visokoj nozi. Znate kad je jednu noć s nama u stanu proveo oskarovac Rami Malek, zatekao se u Zagrebu, i nije znao di će, pa je svratio.
Deremo se i dominiramo
- Vas stvarno ništa ne može izbaciti iz takta!
- Naravno da može! Hajduk, i to na Rujevici, najčešće.
- U Zagrebu ništa?
- Kao što sam rekao, bio sam u dobi kad sam mogao pronaći đireve koji mi pašu. Više me sada uvati depra kad odem na par dana, pa loše vrime, magla, snig. Kako si stariji, sve ti teže padaju neke nebitne stvari.
I naravno, dolazak u Zagreb, obično kad igramo predstavu nacrtamo se u najgoru uru, oko četiri, pet popodne. Već od Karlovca počinjemo s ratnom taktikom: oćemo priko Prečkoga ili na Selsku… Kako god okreneš, uvijek upadneš u prometni zastoj. Naše, splitske gužve od desetak minuta kad čekaš na izlasku iz grada su ništa, prava relaksacija, za čuvene zagrebačke špice.
- Tko je duhovitiji, mi ili oni?
- Svatko na svoj način. Mi, se recimo, deremo. Izdominiramo na bučan način u prostoru. Oni su tiši, ali volim jedan zagrebački fini cinizam, kad ti ga smiri da i ne osjetiš. Bila je baza što sam skupljao njihove riječi, kao što su škarnicl ili mišćafl, to je škovacera, a oni zapisivali naše, kad bih rekao - imberlan. Jedni i drugi smo se smijali kao ludi. Oni našim šporkim venecijanizmima, mi njihovim deminutivima i germanizmima. Bilo je ludo kad sam igrao Purgera u predstavi ‘Dođi gola na večeru’, i onda igramo u Zagrebu, a ja zvučim kao Boris Dvornik u Kapelskim kresovima, oslobodi Bože.
- Zdravlje vam je mladenačko?
- Čelično. Bilo, dok me nisu počela klat leđa. Onda sam gutanje tableta zamijenio svakodnevnim treningom po Marjanu i otada sam ko grom.
- Ipak…
- Ipak se koncepcija čeličane smrvila prošle jeseni. U isto vrijeme dobio sam mononukleozu, pokrenuli su mi se bubrežni kamenci i zatresla me viroza. Znači, nisan mislio da ćemo danas pit kavu i pričat, bilo je gotovo. Pored svega, najgora je bila prehrana, tri mjeseca pileći bataci, brokula i voda. Doslovno gladan kruva, bez ikakvih okusa na papilama.
- Otac vam je bio liječnik, sigurno se onda ne plašite bolnice?
- Ma kakvi, ne da se ne plašim nego sam tamo ka doma. Jednom me zabolio drob i otac je procijenio da mi se sigurno začepilo slipo crivo, pa sam kao osmogodišnjak sedmicu dana ljetovao na zaraznome odjelu. Do očevog odjela putovao sam preko podruma i kužine, sam samcat. Bio sam u bolnici kao zaštićeni najmoprimac.
Čekaš kamenčiće da se odluče
- Ovo s bubrezima vas je napatilo?
- Tko nije probao, ne može ni naslutiti. Na hitnoj nisu odmah znali što je, dok nije došao kirurg i karate-zahvatom me puka u bubrige. Ništa sofisticirana dijagnostika, kad sam urlauknuo, samo je rekao: „Ovo je za urologiju!“ A tu nema neke terapije pa da kamenčići milom izađu. Stojiš doma i čekaš da krenu na izlet prema wc-školjci. A takav sam išao igrati predstavu u Lori, četiristo karata prodano, nemoš ne doć. Toliko me bolio da mi je pjena išla na usta, kolege su govorile i svoj i moj tekst, ajme. Možda je i to pomoglo da se kamenčići konačno odluče na šetnju. I otišli su, otplivali.
- Nakon sat vremena, našao sam vam bolnu točku – zdravlje?
- Malo sam i ja hipohondar, nećemo se lagat, ali u zadnje vrijeme non-stop nešto. Leđa se ukoče, pa bubrizi, pa jetra, pa covidi, pa gripe - sve sam moguće viruse udomio, strastveni san kolekcionar. Pa kad se sve to izmiješa u meni, može biti da izbacujen sve te mutirane varijante oko sebe. Skužajte.
- Onda ubrzavamo: gdje ćemo vas najprije vidjeti, što sada radite?
- Trenutno režiram "Čarobnu frulu" od Mozarta, ali po principu pocket-opere. Nadam se da ćemo složiti kratku i slatku glazbenu bajku namijenjenu, između ostalih, i najmlađima. Tu me nećete vidjeti. Al ćete me vjerojatno gledati ovog proljeća u Tijardovićevim operetama, a i čuti jerbo tu malo i zapivan. A malo i grintam.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....