Kad netko u 75. godini objavi prvi roman, i to takav da za njega preporuku napiše jedan od naših književnih prvaka - Zoran Ferić (!), to je uistinu dobar povod "za u novine", za razgovor. Josip Raić, diplimirani inženjer strojarstva i, evo, novopečeni pisac pristao je, ali uz zamolbu da težište bude prvenstveno na samom romanu; sam se baš i ne voli eksponirati...
Svrha je romana da "nešto kaže svijetu", a poželjna sudbina da "dođe u dobre ruke". Roman naziva "Padalice Vrpunta" doći će već ove godine do (zasad) 700 ruku jer je toliko primjeraka u prvom valu naručio misteriozni nakladnik Sopra projekt.
Polovicu naklade je za distribuciju u sve veće knjižare u Hrvatskoj kao i knjižnice preuzela i naša renomirana nakladnička kuća Hena.com, a neke druge zanimljivosti – najviše o romanu, a nešto malo i o sebi – će nam otkriti sam autor Raić, rodom Bračanin, Supetranin.
- Kako to da ste u zlatnim godinama "propisali", što je bio okidač za ovaj – već sad uspješan – književni prvijenac?
- Sklon sam tezi kako ništa nije slučajno, pa valjda ni to što me kćerka, kao suradnica tvrtke „Binocular teatar“ (lako) nagovorila da se uključim u njihov projekt „Smijeh kao lijek“ u okviru kojega je organiziran webinar – radionica za kreativno pisanje kratkih priča. Uključio sam se u grupu gdje je predavač, odnosno voditelj webinara, koji se odvijao putem Zoom-a, bio naš poznati pisac Zoran Ferić. U posljednjoj od tri seanse čitali smo svoje kratke uratke na zadanu temu i dobio sam od profesora Ferića spontanu, izrazito povoljnu ocjenu uz komentar: „Iz ovoga treba nastati roman!“ Eto, to je doslovno bio okidač nakon čega je iz mene relativno brzo „izašao“ poduži roman koji sam potom, uz nužan kritički odmak od svog teksta, nemilosrdno ali s uživanjem, dotjerivao.
- Približite svojoj budućoj čitalačkoj publici značenje naslova; ovo "padalice" su zvijezde, no što je "Vrpunat"?
- Radnja romana pretežno se vezuje uz imaginarni omanji otok, uguran u Srednji Jadran, nazvan Prstenjak Veli, s tri naselja, Vrpunat, Žmarišće i Vedrinac. Opisao sam zapravo ponajviše Supetar ali ima tu i Maslinice, i u tekstu neprestance koketiram sa Šoltom i Bračem s ciljem „očuđavanja“ čitatelja. Izbor imena je, naravno, važan, pa će tako Vrpunat poslužiti za, ajmo reć psovku „Svi ste mi navrh punta“, a zna se koju ulogu ima prst prstenjak. Žmarišće, spočetka glavno mjesto na otoku, kao na Braču Nerežišće, će s vremenom izblijediti – „požmarit“ jer ljudi sele na more i okreću se turizmu, a zapuštaju polja.
- Jeste li imali nekog mentora, uredničku ruku koja vas je vodila kroz stvaralački proces, i koliko je dugo roman uopće nastajao?
- Iskusnog urednika Darka Milošića sam angažirao u završnoj fazi i kvalitetna suradnja na daljinu je trajala oko pola godine. Od prvih stranica do tiskanja proces je trajao oko tri i pol godine. Nakon dvije godine rada, prof.Ferić je pročitao cijeli roman i uz manji broj, ali vrlo vrijednih sugestija te veoma povoljnu ocjenu, dao novi impuls za završno dotjerivanje teksta. Vjerojatno nije slučajno ni to što dugogodišnja prijateljica naše šire obitelji, prof. Iva Cikojević, u impresumu navedena kao lektorica, premda je nesporno bila mnogo više od toga, već dvadesetak godina redovito ljetuje kod nas u Supetru. Već nakon prve cjelovite verzije teksta ocjenjivala je putem povremene prepiske, fragmente ili pojedine priče, pri čemu mi je najviše koristio njezin perfekcionizam i nepogrešiv njuh za pronalaženje dijelova teksta koji u startu nisu bili na dovoljnoj razini, drugim riječima nisu bili dovoljno „književni“. Kako to postići, u pravilu je prepuštala meni, da ne naruši stil. A kao što je u slikarstvu važnije kako nego li što se slika, osobno mi je i pri pisanju najvažnije kako se (i čime) piše.
- Kako biste svoje djelo žanrovski definirali?
- Žanrovski je „Padalice Vrpunta“ vrlo teško jednoznačno odrediti. Prva dva dijela romana mogu se svrstati u kroniku (ocjena profesora Ferića), no u nastavku prevladava humorna romansa koja, po nekima, čak ima potencijala za uprizorenje.
- Što je najčudesnije u Dalmaciji, vašoj inspiraciji? Živopisni ljudi, način života, krajobraz, neki "faktor x"... Ili možda sve pomalo?
- Rekao bih - sve pomalo. No ipak bih počasno mjesto dao čakavštini koju sam koristio u dijalozima, što je približno trećina ukupnog teksta. To je kolokvijalna čakavština koju i danas s guštom upotrebljavam u razgovoru sa svojim supetarskim vršnjacima, čim se nađemo u prikladnom okruženju i šteta je što se taj iskonski govor, tako bogat i slikovit, polako ali, čini se, nepovratno gubi. Od svojih prvih koraka rastem u ovom našem ambijentu, kulturi i načinu življenja, okružen mirisima, okusima i zvucima - nijedne godine cvrčci nisu otkazali svoje koncerte, niti je izostao miris lavande i ružmarina. Zapravo sam se sedamdeset godina pripremao za ovaj roman, zato se iznenađujuće lako i brzo prva verzija prelila na papir, a dalji rad je u svakom trenutku bio gušt, nikakva muka, niti presing. Vjerojatno bi to drukčije izgledalo da sam profesionalni pisac.
- Čini se da Vas rodni kraj nadahnjuje i u slikarskom smislu; prije točno 20 godina imali ste u Supetru samostalnu izložbu Brački pejzaži i vedute u različitim tehnikama. Zašto ste pinel zamijenili za pisaći stroj, to jest laptop? Slikate li i dalje?
- Kad već imam tu sreću što sam amater, ne moram raditi na silu. Za slikanje me nakon spomenute izložbe naglo napustila inspiracija. Zato već nekoliko godina ljeti uživam pratiti kako sa žarom svakodnevno crtaju i slikaju naše tri unučice. Izuzetno su talentirane, a ja im tek tu i tamo ponešto oprezno savjetujem, kao ono da impresionizam ne poznaje crnu. A i čini mi se da u pisanju uspijevam postići višu razinu nego u slikanju.
- Radili ste u struci, to jest u mirovinu otišli kao inženjer u splitskom škveru. Teško je spojivo s umjetničkim izražavanjem u slobodno vrijeme...
- Znate, slikao sam tridesetak godina, od studentskih dana i kasnije dugo nastupao s likovnom sekcijom KUD-a Brodosplit na grupnim izložbama. A pisanja i to vrlo ozbiljnog, bilo je sasvim dovoljno u poslovnoj sferi. Ni tamo nije bilo svejedno kako se piše.
- Tko je zagonetni nakladnik koji vas je podržao u ovom pothvatu?
- Moglo bi se reći da je ovo neka vrsta samoizdavaštva. Naime „Sopra projekt d.o.o.“ je tvrtka naše kćerke koja je registrirana između ostalog i za nakladništvo, ali to je sporedna djelatnost kojom se ona ne misli baviti osim kao velikodušni ustupak svome ocu.
- Ima li ova knjiga poruku koja se može komprimirati u jednu rečenicu?
- Možda neoriginalno: Vita e bella! Naime moj urednik je, nakon prvog čitanja svoj dojam sažeo: „Vaš roman slavi život!“ Ipak je najispravnije reći da je osnovna poruka sadržana u naslovu prve priče: „Lipo ti je živit u Vrpuntu“. Bilo je mišljenja (urednik i lektorica) da to bude i naslov romana. Ipak, želio sam da sam naslov a i naslovnica, koju sam samostalno osmislio, a dizajnerica Ana Pojatina doradila i uredila (kao i cijelu opremu i prijelom knjige) budu pomalo zagonetni, pa sam se priklonio ovom naslovu.
- Kad ćete je i gdje službeno promovirati?
-Prvo u Supetru, u okviru Supetarskog lita, koncem srpnja u gradskoj knjižnici. Zatim je, zahvaljujući blagonaklonom pristupu Renate Vojvodić, voditeljice kulturnih programa, dogovorena splitska promocija u Gradskoj knjižnici Marka Marulića U Splitu najesen, u okviru „Mjeseca hrvatske knjige“.
- Pripremate li još koji projekt: roman, zbirku priča ili poezije, možda nešto treće?
- Premda u glavi imam koncept nastavka ovog romana s dijelom još živih likova i uvođenjem mlađe generacije i aktualne „problematike“, moguće je da ću ipak dati prednost zbirci priča koje će opisivati izvorne običaje na Braču temeljene na mojim sjećanjima iz mladosti. Rado bih to realizirao u suradnji sa Zakladom Brač koja se već dokazala monumentalnom edicijom „Robert Barilla – Otok Brač negdje između mora i zvijezda“, a radi i na novim atraktivnim projektima. Ima sigurno puno domaćih ljudi koji će se rado u to uključiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....