Na Redditu se pojavila potresna ispovijest jedne djevojke koja tvrdi da je nakon kratkog poznanstva počela doživljavati ozbiljno uhodenje i proganjanje. Objavu je podijelila kako bi čula iskustva drugih žena i možda dobila savjet kako se nositi s takvom situacijom.
Uhođenje (stalking) u psihologiji se često povezuje s opsesivnim ponašanjem, a ponekad i s ozbiljnijim poremećajima osobnosti. Stručnjaci upozoravaju da takve situacije ne treba ignorirati jer se kod nekih počinitelja radi o dugotrajnoj opsesiji koja može eskalirati.
Objavu prenosimo u cijelosti
“Zdravo svima, želim podijeliti situaciju koja me jako uznemirava i čuti iskustva žena koje su prolazile kroz nešto slično.
Vidjela sam se s jednom osobom samo nekoliko puta, nakon čega sam prekinula svaki kontakt i blokirala ga. (Sredina rujna) Od tada me počeo proganjati i uhoditi. On živi u potpuno drugoj općini i nema nikakvih dodirnih točaka s mojim krajem. Nakon desetak dana od blokiranja zatekla sam ga u svojoj teretani. Odmah sam se počela sklanjati i izbjegavati kontakt, dok je on trčao za mnom i fizički me pokušavao zadržati (hvatao me za ruku i slično). Insistirao je da mu objasnim zašto sam ga blokirala i zašto ga želim izbrisati iz života, dok sam doslovno bježala van sve do automobila.
Dva tjedna kasnije ostavio mi je jezivu poruku na automobilu, s puno ‘duhovnih’ elemenata. Pisalo je da me voli i da će me voljeti zauvijek, da želi djecu sa mnom, ali da još nije spreman za takav korak, da će htjeti djecu samo sa mnom, ali da neće ići protiv Božje volje. Napisao je da ga ne izbacujem iz života (kao neko božansko biće???) jer njegova duša pati svaki dan. Zatim je predložio da se sastanemo u nekom manastiru kako bi me upoznao s kršćanskom vjerom. Sve je to toliko zastrašujuće i očito je da osoba nije psihički stabilna, tko zna kakva je psihopatija u pitanju.
Nakon toga, desetak dana kasnije, srela sam ga ispred svoje zgrade kako me čeka. Sledila sam se. Počela sam trčati i prolaziti kroz zgrade da prikrijem kuda idem. Nekako sam zaobilaznim putem uspjela doći kući da me ne vidi, a on je još sat vremena stajao i čekao, gledala sam s prozora.
Posljednji put sam ga srela jučer, ISPRED ULAZA. Nikada mu nisam rekla točno gdje živim, ali očito je mjesec dana pratio moje kretanje i uspio shvatiti gdje ulazim i izlazim. Počela sam trčati da pobjegnem, on me jurio i unosio mi se u lice dok nisam uspjela doći do prve policijske patrole u blizini. Policajac nije shvatio situaciju ozbiljno, mislio je da smo neki par koji se posvađao. Što drugo očekivati od policajca koji stoji na uglu.
Živim na dvije lokacije i srećom nisam svaki dan tamo, ali ovo pokazuje da on provodi po nekoliko sati dnevno čekajući da izađem ili uđem u zgradu. Stvarno je zastrašujuće.
Ne znam što da radim. S jedne strane ne želim uključivati policiju i tužiteljstvo jer nemam povjerenja da me mogu zaštititi, bojim se da bi proces bio dug i iscrpljujući. Također sam svjesna da u većini slučajeva femicida prethodi mjera zabrane prilaska, pa je pitanje koliko bi takva mjera uopće bila korisna.
Pitanja za vas koje ste prolazile kroz nešto slično:”
Komentari korisnika
Jedna korisnica podijelila je vlastito iskustvo i način na koji je njezin partner riješio sličan problem.
“Za mene je to riješio tadašnji dečko. Javila se budala na telefon kad me zvao, u stilu ‘imaš li ti neki problem s njom? Nemaš? Onda nemaš što zvati’. Nakon toga više nikad. A prije toga je bilo užasno - lik mi je visio ispred kuće, pratio me na posao… ne dao Bog nikome. Sretno.”
Opsesivni progonitelji često prestanu tek kad osjete jasnu granicu ili strah od posljedica. No stručnjaci upozoravaju da to nije univerzalno rješenje jer se kod nekih osoba opsesija može čak i pojačati.
“Ozbiljan problem. Znam djevojku koja prolazi kroz slično, samo je u pitanju psihopat kriminalac i već joj godinama zagorčava život maltretirajući ljude oko nje. Policija ništa nije napravila, tužiteljstvo također. Imala je nekoliko zabrana prilaska i to je to. Svi kažu da je, nažalost, jedini način da psihopat počne proganjati nekog drugog. Svakako trebaš prijaviti jer će ti kasnije reći da si ti kriva što nisi prijavila, ali nemoj previše očekivati. Nemam pametan savjet…”
Kod uhoda je česta ekstremna upornost. Psiholozi navode da neki progonitelji mogu godinama održavati opsesiju prema istoj osobi.
“Moja bivša djevojka imala je sličan problem, samo što je to bio njen kolega s posla iz drugog sektora. Prvo sam pokušao liku objasniti preko telefona da prestane uznemiravati je, ali kad to nije pomoglo, sačekao sam ga ispred njene kuće i pretukao. Od tada joj se više nikad nije javio. Neku stoku dok ne udariš po nosu neće naučiti.”
Iako neki vjeruju da se problem rješava fizičkom konfrontacijom, stručnjaci upozoravaju da nasilje može dodatno eskalirati situaciju s osobama koje već pokazuju nestabilne ili agresivne obrasce ponašanja.
“Znam da može zvučati suludo, ali ako imaš dobrog prijatelja, objasni mu situaciju i zamoli ga da se pravi da ti je dečko tjedan ili dva. Kad izađete iz zgrade, poljubite se tako da vas taj lik vidi. U mnogim slučajevima to će ugasiti njegove sulude nagone da te prati. Naravno, najnormalnija opcija bi bila policija, ali…”
Uhode ponekad odustanu kad pomisle da žrtva ima zaštitu ili partnera, no kod ozbiljnijih slučajeva opsesija može biti potpuno neovisna o realnosti.
“Radi se o erotomaniji - teškom i rijetkom psihijatrijskom poremećaju koji sam imala priliku vidjeti samo jednom tijekom studija. To je podvrsta paranoične psihoze, takozvana strastvena sumanutost koja, nažalost, uvijek ima tri faze: NADA, SRDŽBA, OSVETA. U prvoj fazi sve je divno i erotomanu i žrtvi, jer žrtva često ni ne shvaća što se događa dok proganjanje ne postane intenzivnije. OP se trenutno nalazi u drugoj fazi, gdje erotoman aktivno uznemirava žrtvu. Sljedeći korak uključuje auto- ili heteroagresiju – znači da može pokušati nauditi sebi, autorici objave ili njezinoj obitelji i prijateljima.”
Komentatorica je dodala kako je osveta najčešće bizarna.
“‘Osveta’ erotomana čiji sam intervju radila na vježbama iz psihijatrije bila je bizarna ali relativno bezazlena - htio ju je osvojiti knjigom poezije i dovesti čitatelje da je uvjere koliko je voli. No rijetko kad takve priče završe dobro jer policija gotovo nigdje u svijetu ne shvaća ovaj problem ozbiljno dok ne dođe faza osvete. Autorice, moraš imati snažnu podršku obitelji i ne odustajati od prijave policiji. Ne znam može li ga netko prisilno odvesti psihijatru, jer takve osobe gotovo nikad ne žele liječenje, ali barem zabrana prilaska može biti prvi korak. S njim ne smiješ imati nikakav kontakt - ni pozitivan ni negativan. Moraš se ponašati kao da ne postoji. Nije svaki slučaj proganjanja erotomanija, ali svaki erotoman je progonitelj.”
U psihijatriji se erotomanija doista opisuje kao stanje u kojem osoba vjeruje da je netko drugi zaljubljen u nju ili da između njih postoji posebna sudbinska veza.
“Znam nekoliko slučajeva gdje su ljudi imali problem sa stalkerima. To je jako iscrpljujuće jer su stalkeri sposobni za nevjerojatnu upornost. Kad sam prvi put vidio pravog stalkera nisam vjerovao dokle netko može ići. Dobra vijest je da je šansa da te ubije dosta mala, iako to možda nije velika utjeha. Mnogo više ljudi ima problema sa stalkerima nego onih koji završe ubijeni. Moraš otići u policiju i prijaviti. Hoće li pomoći ili ne, to je druga priča, ali moraš prijaviti.”
Komentator je napisao i kako je potrebno imati osobu od povjerenja.
“I reci svojoj okolini - obitelji i prijateljima. Znam da nije ugodno, ali moraš. U teretani, primjerice, slobodno reci zaposleniku da te taj čovjek proganja. Vjerojatno će ga udaljiti. Nosi neko sredstvo zaštite, poput suzavca. Najgora vijest je da ako je lik pravi stalker, možda ga ništa neće odmah zaustaviti i morat će proći vrijeme.”
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....