Doktorica koja je u 40 godina staža pomogla brojnim Splićanima: ’Stariji imaju bolje nalaze od 20-godišnjaka, strašno!‘

Dr. Ivana Šegvić specijalistica je fizikalne medicine i rehabilitacije na splitskoj Poliklinici za rehabilitaciju osoba sa smetnjama u razvoju i radi skoro 40 godina, od kojih 28 godina u Poliklinici. Od 2010. godine je ravnateljica u četvrtom mandatu (!) i nije se još umorila, iako je pred mirovinom. Uz sve to, omiljena je i kao liječnica među svojim malim pacijentima i kao šefica za koju zaposlenici tvrde da nema konkurencije, i da je moguće najradije bi je klonirali. Za svoj predani rad prije koju godinu dobila je i priznanje kao peta latica Splitskog cvita. I to je dodatni razlog za malo dulju ćakulu s ovom iznimnom ženom i liječnicom.

Kako je sve počelo, kada ste se odlučili postati liječnica i je li to možda obiteljska tradicija?

– Primarno sam nakon završetka studija medicine radila u Domu zdravlja u ambulantama školske medicine 11 godina na zamjenama. Godine 1998. došla sam u Polikliniku na nagovor moje bivše ravnateljice dr. Margi Restović-Sirotković koja me samo jedan dan nazvala i rekla: “Ivana, odjavi se iz Doma zdravlja i dođi u Polikliniku...”. Tako je 1998. počela i moja specijalizacija. S obzirom na to da mi je cijeli život bila želja raditi s djecom to se i ostvarilo, bio je to nastavak rada s djecom sa smetnjama u razvoju. Naime, Poliklinika je osnovana 1997. godine kada se odvojila od Doma zdravlja kao samostalna županijska rehabilitacijska ustanova i kao takva jedina zdravstvena ugovorna ustanova u našoj županiji koja sustavno brine o djeci i mladima.

Djelujemo i radimo u tri odjela na tri lokacije: Odjel za dijagnostiku i rehabilitaciju lokomotornog sustava, Odjel za dječju i adolescentnu psihijatriju te Odjel za dijagnostiku i rehabilitaciju slušanja i govora. Pružamo i osiguravamo cjelovitu, kontinuiranu i dostupnu specijalističku zdravstvenu zaštitu djeci sa svim psihičkim, govornim, slušnim i tjelesnom smetnjama u razvoju na području cijele županije, uključujući otoke, Zagoru i priobalje, ali i šire, praktički od Metkovića do Zadra.

Iako nisam pohađala srednju zdravstvenu školu nego tzv. “šuvaricu” u kojoj sam završila zanimanje za inokorespondenta, jedina iz razreda odlučila sam se za Medicinski fakultet jer sam osjećala da će to biti moj poziv, znala sam da ću pomažući ljudima nešto dobro učiniti. To nije bila obiteljska tradicija, u mojoj obitelji nema liječnika, isključivo je bila moja odluka uz potporu obitelji.