U Gradskom muzeju Makarska 73-godišnji Drašničanin Velimir Urlić proveo je cijeli radni vijek kao dokumentarist, a uvijek je srdačno pomagao svima kojima je trebao bilo kakav podatak ili objavljeni tekst iz starih novina.
Posao mu je bio prikupljanje i proučavanje svih mogućih dokumenata i fotografija iz hrvatskih novina, i to od druge polovine 19. do 21. stoljeća, a koji su vezani uz Makarsku i mjesta Rivijere.
Kad je prije sedam godina otišao u zasluženu mirovinu, nije htio uistinu mirovati jer, uz niz objavljenih knjiga, nije još dovršio posao koji je planirao.
Tako je Urlić, uz bavljenje maslinarstvom i ribolovom, prikupljao dostupne podatke o svojim rodnim Drašnicama, koje su na koncu dobile prvu i jedinu knjigu naslova "Drašnice – crtice iz prošlosti".
Urlić je do sada napisao niz radova i vrlo vrijedne knjige, među kojima su "Makarska i Primorje na starim razglednicama", "Makarski primorci u zbjegu El Shatt 1943. – 1946.", "Potres 1962. Makarsko primorje" i "Počeci turizma u Makarskoj i Primorju do 1940. godine".
Slike iz naftalina
Sada se posvetio Drašnicama, koje je prikazao kroz povijest na 144 stranice s 200 opisanih fotografija, a knjiga je trenutačno u tisku u nakladi Gradskog muzeja Makarska i ravnatelja Josipa Karamatića, uz grafičko oblikovanje Darija Čakala.
S obzirom na to da je tijekom 43 godine provedene u Muzeju – čiji je prijašnji naziv bio Muzej revolucije - jedinica Centra za kulturu Općine Makarska – upio beskonačnost informacija i povijesnih činjenica, od rada se nije mogao oprostiti, tako da će u konačnici knjiga uskoro ugledati svjetlo dana.
Prilikom razgovora o Drašnicama Urlić nam je pokazao stare, crno-bijele fotografije mjesta kakvo je ostalo samo u uspomenama – školarci u Drašnicama 1960. godine s učiteljem Rankom Matutinovićem, ribari koji na mulu kupe mrežu 1964. godine i Soline iz 1958. godine.
– U mirovini se družim s morem, vrtom, maslinama i društvom, ali osjećao sam da prema Drašnicama imam neki dug u smislu pisane riječi pa sam, posebno posljednjih godinu dana, proučavao i prikupljao potrebnu dokumentaciju za koju sam prethodno znao gdje bi se mogla pronaći.
Muzejski je posao, inače, "kopanje", istraživanje, prikupljanje, fotografiranje i stavljanje dokumentacije na police, pa sam tako lani prikupio i sve podatke i fotografije o Drašnicama o kojima nikada nije napisana nijedna knjiga, što nije bilo čudno jer je riječ o malome mjestu.
Dok sam kao muzejski dokumentarist pisao radove o Makarskom primorju, primjerice pomorskim stradanjima Makarana i Primoraca, zabilježeno je i stradanje petorice Drašničana, a tako je i sa svim popisanim tekstovima u hemeroteci.
I sada sam izvukao pisanu riječ i fotografije o Drašnicama od prapovijesti do Domovinskog rata, ali i danas, i posložio ih u poglavlja, od društvenih i gospodarskih prilika do komunalne djelatnosti, škole i poginulih – objašnjava Urlić, u čijoj su knjizi objavljena imena oko 500 mještana koji su pridonijeli mjestu.
Mladost je odlazila u Australiju i Novi Zeland
Kako kaže, Drašnice su krajem 19. stoljeća, točnije 1890. godine, imale oko 900 stanovnika, a danas ih je 200.
To je bio period kad je uglavnom mladost odlazila u Australiju i Novi Zeland trbuhom za kruhom nakon pojave bolesti vinove loze, a raseljavanje i nazadovanje nastavljeno je nakon Drugog svjetskog rata.
Tri godine nakon razornog potresa 1962. godine izgrađena je Jadranska magistrala, pa se većina stanovnika preselila iz zaselaka prema centru mjesta, a tada se počeo intenzivno razvijati i turizam.
– Sada u mjestu zimi nije otvorena nijedna trgovina, a nemamo ni kiosk. Prije Domovinskog rata imali smo i trgovine i mesnicu i liječnika. Nova vremena donijela su nam nepovoljne nove trendove – kaže Urlić, koji ima ideju za još jednu knjigu, ali problem je nedostatak potrebnih podataka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....