Prisutnost stranih radnika danas je vidljiva u gotovo svim dijelovima svakodnevice, od trgovine ugostiteljstva do građevine i logistike. Potvrđuju to i brojke jer prema podacima dostupnima na stranicama hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova, sukladno Zakonu o strancima, samo u razdoblju od 1. siječnja do 31. ožujka 2026. godine izdano je ukupno 47.040 dozvola za boravak i rad.
Najveći broj odnosi se na sektor turizma i ugostiteljstva (16.238), zatim graditeljstva (13.653), industrije (6.250), prometa i veza (3.386) te trgovine (2.883). Od ukupnog broja, 18.079 dozvola izdano je za novo zapošljavanje, 21.626 za produljenje, dok se 7.335 odnosi na sezonske radnike.
Najviše dozvola izdano je državljanima Filipina (8.684), Bosne i Hercegovine (8.396), Nepala (7.315), Srbije (5.871), Sjeverne Makedonije (3.217), Indije (3.164), Uzbekistana (2.251), Kosova (1.547), Egipta (924) i Turske (805).
Postoji cijeli spektar mišljenja u kojem su naravno neizbježna pitanja integracije i asimilacije, iako se pritom često zaboravlja da su i ne tako davno Hrvati odlazili trbuhom za kruhom, radeći teške poslove kako bi svojoj obitelji osigurali egzistenciju.
Upravo zato, uz brojke i trendove, važno je govoriti i o ljudima, njihovim razlozima, iskustvima i životima koje su ostavili iza sebe. Tako smo u bespućima sadržaja na TikToku naišli na profil Rich Masaya in Croatia, iza kojeg stoji uvijek nasmiješeni Filipinac zarazne energije koji redovito dijeli isječke svoje svakodnevice u Hrvatskoj.
Richard Lozano (39) u Hrvatsku je stigao prije godinu dana u potrazi za boljim životom. Njegov put obilježen je odricanjem, teškim radom i odgovornošću koju je preuzeo još kao vrlo mlad.
Razlozi njegova dolaska, kako kaže, vrlo su jednostavni. Prosječna plaća na Filipinima iznosi oko 400 eura, što nije dovoljno za pokrivanje osnovnih životnih troškova. Život je skuplji nego što si većina ljudi može priuštiti, zbog čega odlazak u inozemstvo za mnoge nije izbor, nego nužnost. Gotovo svaka obitelj ima nekoga tko radi izvan zemlje.
Njegovo djetinjstvo nije bilo bezbrižno. Kao najstariji od četvero djece odrastao je uz majku kućanicu i oca koji nije radio, već se borio s ovisnošću o narkoticima. Odmah nakon završetka školovanja počeo je raditi kako bi pomogao obitelji, a od tada je njihov financijski i emotivni oslonac. Danas su, međutim, okolnosti drukčije.
– Bog je učinio čudo u mojoj obitelji. Otac se promijenio, ostavio ovisnost iza sebe, pronašao vjeru i danas radi kao vozač tricikla, govori.
Ta promjena za Richarda ima duboko značenje. Vjera je, kako ističe, središte njegova identiteta. Kao praktični kršćanin aktivno živi svoju vjeru i redovito sudjeluje u vjerskoj zajednici. Upravo mu odnos s Bogom, kaže, daje snagu, smjer i unutarnji mir, osobito u trenucima kada je daleko od obitelji i suočen s izazovima života u inozemstvu. Životno načelo koje ga vodi sažima u biblijskom stihu iz Poslanice Filipljanima: “Sve mogu u Kristu koji mi daje snagu”.
Njegov radni put započeo je na Filipinima, gdje je radio kao prodavač i blagajnik, posao koji obavlja i danas. Prije dolaska u Hrvatsku proveo je deset godina radeći u inozemstvu: četiri godine u Tajvanu i šest u Južnoj Koreji. Bio je radnik u tvornici u izrazito zahtjevnim uvjetima. Radni dani trajali su deset do dvanaest sati, često uz neplaćene prekovremene, a posao je bio fizički iznimno naporan. To razdoblje opisuje kao jedno od najizazovnijih u životu, ali i kao iskustvo koje ga je oblikovalo, naučilo disciplini i učvrstilo njegovu izdržljivost.
Za Hrvatsku je znao i ranije, uglavnom kroz priče prijatelja. Proces dolaska trajao je oko šest mjeseci, od prijave i intervjua do rješavanja dokumentacije i konačnog dolaska. Danas živi i radi u Splitu, iako je prvotno trebao biti raspoređen u Makarskoj no kako i sam kaže:
– Zaljubio sam se u Split i Hajduk!
Svoje iskustvo s Hrvatima opisuje izrazito pozitivno. Ljude vidi kao srdačne, pristupačne i spremne pomoći. Posebno ističe kolege i nadređene koji su mu, kaže, bili velika podrška u prilagodbi. Naglašava kako nije imao negativnih iskustava niti se susreo s diskriminacijom. Upravo suprotno, ljudi ga često prepoznaju s društvenih mreža, prilaze mu i žele se fotografirati s njim.
Ipak, svakodnevica nosi i izazove. Smješten je u stanu u kojem živi čak 25 osoba, dok sobu dijeli s još trojicom cimera. Takvi uvjeti mnogima bi bili teški, no Richard ih prihvaća s iznenađujućom lakoćom, naglašavajući kako su ljudi oko njega pozitivni i vedri, što svakodnevni život čini podnošljivijim.
Prisjeća se i početnog kulturološkog šoka – od jezika do hrane. U početku mu je sve bilo novo i nepoznato, no s vremenom se prilagodio. Danas s osmijehom govori o hrvatskoj kuhinji koju je zavolio, iako i dalje uživa u pripremi jela iz domovine, poput adoba i siniganga.
Hrvatski jezik aktivno uči, iako priznaje da mu predstavlja izazov. Usvojio je neke fraze i svakodnevno radi na napretku, dovoljno da može obavljati posao u trgovini.
– Učim hrvatski, zaista je jako težak. Znam reći: hvala, doviđenja, dobro jutro, dobar dan, dobra večer, kako ste… i to je zasad to.
Obitelj mu izrazito nedostaje. Roditelji i sestre i dalje su na Filipinima, no tehnologija im olakšava svakodnevnu komunikaciju. Jedan od njegovih najvećih ciljeva jest dovesti ih u Hrvatsku i omogućiti im sigurniji i kvalitetniji život. Svjestan je da je život na Filipinima težak, što je i kako smo već ranije istaknuli, razlog zbog kojeg mnogi odlaze raditi u inozemstvo. Ipak, naglašava kako su Filipinci poznati po svojoj otpornosti i vedrini, bez obzira na okolnosti, uvijek pronalaze način da ostanu snažni.
Richard ne skriva zahvalnost jer je pronašao mjesto u kojem se osjeća prihvaćeno i u kojem svojoj obitelji može pružiti dostojanstven život. Iako je njegov životni put bio težak, nikada nije odustao, znao je da “treba obrađivati svoj vrt”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....