Kad je na društvenim mrežama objavila da će mladenki koja se odluči udati u tradicijskoj splitskoj svečanoj nošnji tu istu nošnju (vjenčanicu) besplatno sašiti, Splićanku Dariju Kovačić Bujas zapljusnuli su "lajkovi", a njezina je velikodušna objava podijeljena šezdesetak puta!
Otada nije prošlo dugo, publicitet je ostvaren, no još se nije javila ni jedna dovoljno smiona i u starinsku tradiciju zaljubljena buduća "spoža". Ipak, objava i dalje stoji, prikuplja "palčeve gore" i šeranje, a Splićanka Darija sveudilj spremno čeka s iglom i koncem, "ruke" su - mukte. I to nije malo.
- Moram odmah ispravit navod, ja sam Žrnovka, hajde, to je u širem sastavu Splita, istina. Al osjećam se više kao Žrnovka, pogotovo otkad sam potpredsjednica lokalnog Kulturno-umjetničkog društva Žrnovnica. Imamo krasne planove u sklopu KUD-a, već pripremamo žrnovsko kulturno ljeto za dogodine, želja nam je i Žrnovnicu uskoro promovirat kao mjesto hodočašća o Velikoj Gospi, budući da imamo 200 godina dužu tradiciju po tom pitanju - ali Žrnovnica je maleno misto i o tome se malo zna - veli naša sugovornica.
Zašto onda ponuda nije žrnovska tradicijska nošnja/vjenčanica, a ne gospodska splitska vešta poput onih koje su gradske spože nosile prije više stotina godina?
- Baš zato šta je žrnovska vešta jednostavnija, malo ruralna, splitska je ipak bogatija, kako i doliči prigodi poput vjenčanja - nudi Darija dobar razlog.
S obzirom na funkciju koju obavlja kao čuvarica lokalne baštine, ne čudi što se svojom ponudom zapravo "naklonila" tradiciji i baštini. Uistinu bi je, napominje, veselilo kad bi usrećila jednu mladenku svojim šivanjem.
E, sad dolazimo do te bitne tehničke stavke: šivanje kao zahtjevan, ponekad i filigranski zanat. Ne, tu se nije "zaletjela"; Darija je vrsna šalturica.
Autorica zbirke paprenih priča
Upoznali smo ovu vrckavu Splićanku/Žrnovku kao sudionicu emisije "Večera za pet", autoricu zbirke paprenih priča iz pera "Zločeste gospođe", znamo i da povremeno piše za portale... K tomu, aktualna je predsjednica žrnovskog ogranka Saveza umirovljenika Hrvatske, što je pomalo začudno budući da joj je tek 58 godina. Ipak, njezina vitalnost ubrizgala je svježu krv (slikovito rečeno) udruzi koja je s njom na čelu ostvarila brojne izlete, druženja, balote, hodočašća...
- Zovu me moji penzići "Darija od fešte" - veselo će ova dobrodušna i kreativna žena.
A da "ima i u rukama" znaju dobro oni koji su prije dvadesetak godina kod nje kupovali upravo - vjenčanice; naime, Darija Bujas je šest godina, prije 26 godina, imala dva butika svečanih haljina, vjenčanica i modnih dodataka: kod Srebrnih vrata, i na Solinskoj ulici u Splitu.
- Imala sam i svoju radionu u Tolstojevoj ulici. Bila sam jedna od rijetkih koja je svoje modele dizajnirala, krojila i šivala - sama cijeli proces. I radila u prodaji koliko bih stigla. Super je to išlo, dok nisu ljudi počeli naručivat preko interneta, dok se nije pojavila uvozna roba, otvorili trgovački centri...
Visoki najam prostora mi je zadao posljednji udarac, sve sam prostore zatvorila, ugasila obrt. I onda godinama šivala - doma, radila bolje nego ikad, s puno manje troškova i stresa - prisjeća se Darija svojeg modno plodnog razdoblja.
Ipak, i toj je tihoj kućnoj radinosti došao kraj.
Razbolio se moj voljeni Igor
- Razbolio se moj voljeni suprug Igor Bujas, dobio je karcinom, srušio se moj svijet. Nakon iscrpljujućih kemoterapija Igor bi boravio na kućnoj njezi, nije više bilo zgodno primat u kući cure na probu... Posljednje dvije mladenke nisam bila u stanju opremit do kraja, njihove sam vjenčanice proslijedila jednoj kolegici da ih završi. Moj Igor je preminuo, slomila sam se - potreseno se prisjeća Darija.
Šivanje u kući, boravak za strojem bio je posao koji traži puno strpljenja, pedanterije a u osnovi je osamljen, bez puno kontakata. Darija nakon smrti supruga više nije imala prijeko potreban duševni mir za šivanje.
- Život mi se u malo vrimena potpuno promijenio, Igora više nije bilo, samo dvoje djece i ja s mojim nemirom, financijskim problemima; ostali smo bez šivanja i jedne (Igorove) menadžerske plaće. Pronašla sam novi posao: prodavala sam kokoši u kiosku na Pazaru.
Nije mi bilo ispod časti
Nije mi bilo ispod časti; plaća je bila manja nego šta sam bila navikla, ali stalno sam pričala s ljudima, zezala se s njima - i to me spasilo. Pola dana, dok sam na poslu, ne bih bila sama sa svojim crnim mislima i usamljenosti koja se uvukla u moj život. Rad u tom malom, veselom kiosku me spasio - ističe ova emotivna žena.
Kasnije je promijenila nekoliko poslova, radila je u restoranima, na brodovima... A onda otišla u ranu penziju, ostvarila je zakonsko pravo na mirovinu pokojnog supruga. Nije puno, ali joj ostaje vremena za njezine brojne hobije.
I dobročinstva.
Jer, Darija nije netko tko se tek tako samopromovira. Ona je stvarno jedna dobra duša, i stvarno bi, bez bilo kakve prikrivene računice, rado sašila tu starinsku splitsku vjenčanicu jednoj spoži. A to nije šala, nego složen posao koji može potrajati...
Potrebni materijal je...
- Od desetak dana do tri mjeseca! - veselo nas informira. - Ovisi koliko bude hitno, i koliko ću noći probdjet. Svakako, ima tu posla, a i troška oko materijala kojega ipak ne mogu preuzest na sebe - pošteno veli.
A koliko čega treba?
- Tri metra za suknju, jačeg štofa. Metar i po finijeg pamuka za bluzu, metar brokata za traveršu i još metar ipo za gornji dio s ukrasima. Ide tu i oko metar-ipo čipke, trake su umisto botuna, satenske. To bi bilo ono glavno, ajde, konce bi ja mogla imat u arhivi. Još tu i tamo šivuckam za svoju dušu i prijateljice, nisam ispala iz mota, imam i tih konaca - namiguje Darija.
A mi joj želimo ostvarenje želje, dobar vid i mirnu ruku, i još puno ovakve vedre kreativnosti kojom će nas obradovati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....