Kad malo bolje razmislim, ja se uopće ne bojim bolesti. Bojim se liječenja! Od materinih iscjeliteljskih metoda u mome ranom djetinjstvu ostale su mi neizlječive duševne boli koje se aktiviraju čim prošmrcam. Kad prošmrcam, pravim se da mi nije ništa sve dok mogu stajati na nogama, a to znači da se nastavim praviti da mi nije ništa sve dok mi zbilja više i ne bude ništa. Razumijete?
Da kucnem u drvo, zbilja mi nije ništa, ali njoj jest. Prehladila se. Šmrca. Grlo je grebe. Nema fibre, ne osjeća se loše, nije izgubila apetit, ali prehlada traje evo već nedilju dana. A nedilja dana je za nju prekomjerno bolovanje koje zahtijeva antibiotike. Jer bez antibiotika neće proći, bacit će joj na pluća, a kad baci na pluća...
Jadni Papa
- Vidiš da je i Papi bacilo na pluća – kaž...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....