Naša cijenjena glumica Zrinka Cvitešić rijetko otvara vrata svoje intime medijima, ali sada je napravila iznimku i za magazin Hello! pričala o karijeri, ulogama, privatnom životu...
U samo proteklih godinu dana osvojila je nagradu Orlando, Nagradu hrvatskog glumišta i nagradu Vladimir Nazor za ulogu Jele u predstavi “Ekvinocijo”, Zlatnu arenu za ulogu Biserke Petrović u filmu “Dražen”…
- Što se, “Dražena” tiče i gospođe Biserke, to je sigurno bila najveća odgovornost do sada i da nisam bila Biserkina želja, pitanje je bih li se usudila prihvatiti ulogu. Ono što je zajedničko Jeli i Biserki, a i meni, je to da smo žene borci. Odgojile su me žene koje su bile temelji svojih obitelji, koje su proživjele teške živote i uvijek izlazile kao pobjednice - kazala je Zrinka.
Na pitanje kako je gradila svoje samopouzdanje odgovara:
- S jedne strane predugo i preteško jer sam se stalno vraćala dva koraka unatrag, a s druge sam strane bila puno hrabrija od većine svojih kolega. Istupala sam javno protiv nejednakosti među spolovima, zbog čega sam petnaestak godina bila neprisutna u hrvatskom filmu, izlazila iz predstava zbog lošeg tretmana i prema sebi, i prema drugima, čak još i u studentskim danima. Nisam možda znala što hoću, ali znala sam što neću. A što se tiče sigurnosti, ona je uvijek na početku rada na nekoj ulozi ozbiljno poljuljana. I to je nešto što nas većinu prati u ovom poslu. Svaki put imam osjećaj da ponovno moram naučiti hodati, govoriti, misliti, osjećati. Ono što se s godinama mijenja jest vrijeme trajanja tog procesa, koji je sad već jako kratak.
Glumica priznaje i da se ne vidi u glumi do kraja svoje karijere.
- Vidim li se u njoj do kraja? Trenutačno bih rekla da ne jer se previše dajem, a time i previše trošim. To je zapravo jedino što si zamjeram, što se nisam sve ove godine barem malo naučila štedjeti. Ali onda opet, čemu živjeti život koji se ne živi punim plućima?! - iskreno će Zrinka.
Govorila je i o životu na Braču gdje uzgaja masline.
- Brač mi je otkrila mama. Moji su roditelji nakon rata trbuhom za kruhom došli na Brač, a mama se u Brač baš zaljubila. I tu mi je ljubav prenijela. A mir i tišinu sam s godinama naučila stvoriti bilo gdje. U Londonu, u Zagrebu, na Braču, svejedno je. Ali na otoku možda najlakše mogu isključiti svoju glavu, koju inače jako teško gasim. I tamo mi je tišina puna oblika, boja i mirisa. Tamo mi tišina najviše priča. Tamo njegujem sebe. I ono na što me otok uvijek iznova podsjeti – ako me nešto košta mira, preskupo je. A na Braču su moje masline, čiji se broj također iz godine u godinu povećava. One su moja oaza koju stvaram za stare dane… A u koji se god hotel, stan ili kuću nastanim zbog svog posla ili putovanja, prvo što kupujem jest neka biljka. Tek tada mogu unutra spavati i raditi, biljka mi stvara dom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....