Lidija Stakić je osoba koja je kroz profesionalnu karijeru medicinske sestre pomogla mnogima, pa susret s njom većini Makarana izmami osmijeh na lice. Široj publici se prošle godine predstavila svojom prvom samostalnom izložbom koja je u Rezidenciju na Kačiću privukla veliki broj posjetitelja i zaljubljenika u slikarstvo.
- Bilo me strah hoće li ljudi doći na moju izložbu jer sam jednom bila pozvana od strane akademskog slikara na izložbu u Splitu, pa nas se skupilo svega desetak- iskreno nam se povjerila.
Strah je bio neutemeljen jer iako je Lidija rodom Mostarka, njen krug ljudi ne samo da je postojan, već je uvijek otvoren i za nove članove. Medicina je, kaže nam, poziv koji je određuje, a ostalo su interesi i hobiji.
- Majka je bila bolesna, rano sam je izgubila i zbog nje sam završila školu za medicinsku sestru. U Tučepima mi je živjela teta i tako sam odmah nakon srednje škole došla raditi u Dječje selo, no većinu radnog vijeka sam provela na stacionaru u Domu zdravlja u Makarskoj i na odjelu dijalize. Za vrijeme rata smo radili od 7 ujutro do 1 u noći, a iako je bilo teško zbog stalnog priliva novih pacijenata, zajedništvo i smisao za humor su bili izraženiji nego danas.
Rane koje ne zacjeljuju
Jeste li talent za slikarstvo i umjetnost naslijedili od roditelja, pitamo našu sugovornicu.
- Majku je baka rano ispisala iz škole, no ipak je uspjela završiti srednju. Po struci je bila limar, no s 18 godina se udala i posvetila obitelji i vođenju brige oko kućanstva s toliko predanosti da je njena smrt ostavila ranu koja ne zacjeljuje.
Otac je bio soboslikar i kreativac, volio je motore i imao je 13 saobraćajnih nesreća. Nakon jedne je jedva ostao živ jer ga je zakačio kamion i vukao nekoliko kilometara makadamom uz cestu. Kad je otac nastradao, sjedila sam ispred zgrade i lakirala nokte vodenim bojama. Sjećam se da su ljudi prolazili pored mene i govorili " jadna mala", a meni nije bilo jasno zašto me žale. Tek sam navečer saznala za očevu tragediju. U Aleksinom hanu smo posjedovali veliku farmu, voćnjake i vikendicu. To je mjesto gdje sam provodila sve praznike i osjećala se istinski slobodna. Sigurno da je život u prirodi imao utjecaja na mene.
Gdje je Aleksin han?
- Aleksin han više ne postoji jer je naš posjed otkupila država i potopila ga, odnosno tu je sagrađena HE Grabovica. Dobili smo tada 63 milijuna, a otac je za 1,3 milijuna kupio novog Renaulta 4 u tvornici. Sjećam se da je nakon prodaje imanja kupio majci i mantil od bijelog jelena. To je bilo jako vrijedno i za majku posebno, pa ga je nosila samo u rijetkim prilikama. Mislila sam da joj ne treba i raskrojila ga, napravivṣ̌i sebi suknju. Imam dvije sestre i polubrata, ali jedino sam ja bila " divlja", ili da radije kažem- kreativna.
Lidija nije samo slikarica, već i osoba kojoj je umjetnost širok pojam, a obuhvaća sve ṣ̌to se rukama može stvoriti, obnoviti, uljepšati i osmisliti.
- Važnije mi je da stvaram nego da prodam, stoga kod mene uvijek ima nedovršenih radova. Slažem slike od kamenčića, volim suhozide, a počelo je tako što me prijateljica zamolila da joj, kad prošetam plažom, donesem poneki oblutak.
Nema mračnih motiva
Počela sam i sama primjećivati različitost oblika i tekstura i s vremenon su moji susjedi i prijatelji počeli donositi kamenja meni. Prije 26 godina sam upisala Waldorf akademiju, no nisam imala novaca dovoljno za svoju i kćerkinu naobrazbu, pa je njen fakultet bio prioritetnija opcija. Odsluṣ̌ala sam dvije godine i stekla prilično znanja, a i profesori su me hvalili.
Zahvaljujući kćeri, koja je menadžerica za kruzer putovanja, Lidija je proputovala veliki dio svijeta.
-Turska je na mene ostavila izniman dojam; baklave, hurmašice, sve je drukčije negoli kod nas, s manje šećera i ukusnije.
Koliko inspiracije crpite iz putovanja?
- Nakon moje obitelji,najvažnija su mi moja djela. Od nekih slika se ne mogu rastati pa nisu za prodaju, a putovanja su uvijek dobrodošla jer šire vidike. Međutim, moji najdraži motivi su more, sunce i vedrina u raznim oblicima.
Među Lidijinim radovima ćete naći djevojčicu koja vrti hulahop dok kraj nje sjedi pas, barke na povjetarcu, božićno drvce napravljeno od razbijenog stakla koje je more mjesecima ispiralo na plaži u Krvavici....
Lidijina djela su romantična i životna, i kao što sama kaže:
-Kod mene nema mračnih motiva!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....