‘Krvavo radim kao čistačica u Njemačkoj, a moji iz Hrvatske samo traže da šaljem eure. Sad hoće i 500 € da slave Uskrs!‘

U grupi Balkanci u Njemačkoj objavljena je ispovijes anonimne obitelji koja živi i radi u Njemačkoj: 

- Pozdrav, molim vas anonimno. Sramota me je i napisati ovo, ali moram negdje izbaciti iz sebe… U Njemačkoj smo suprug i ja već pet godina. Oboje radimo, on na baušteli, ja čistim po kućama i u bolnicama. Nije nam loše, ali daleko je to od onoga kako neki zamišljaju – da ovdje spavamo na novcu i da je sve lagano. Svaki mjesec šaljemo novac dolje našima, i mojima i njegovima: plaćamo lijekove, račune, šaljemo pakete, uskačemo kad god treba.

Problem je što su se moji kod kuće navikli da smo mi “bankomati”. Čim smo rekli da nećemo doći za Uskrs jer moramo štedjeti za stan (gazda nam diže stanarinu za 200 eura), nastao je kaos. Moja rođena majka mi kaže: “Pa zar nemate barem 500 eura da pošaljete kad već ne dolazite, da proslavimo kako treba?” Ljudi moji, ja taj novac zaradim na koljenima, ribajući tuđe podove. Nitko ne pita kako smo mi, jesmo li umorni, jesmo li zdravi, imamo li mi ikakve planove – svi samo pitaju kad će pare i kad ćemo doći s punim autom poklona.

Osjećam se kao stranac i ovdje i tamo. Ovdje nikad neću biti potpuno “svoja”, a tamo sam, izgleda, postala samo izvor novca. Pitam se, griješim li ja što želim nešto stvoriti i za svoju djecu ovdje, što želim uštedjeti za naš život, ili sam stvarno “postala Nijemica”, kako kažu, onog trenutka kad nisam dala zadnji cent iz džepa?

Kako vi izlazite na kraj s obitelji koja misli da u Njemačkoj novac raste na drvetu? - pitala je ta žena, a onda su sulijedili i komentari: 

Ne šalji više nikome ništa. Nikad ti neće reći hvala – onog trenutka kad jednom ne pošalješ, nećeš im više valjati i sve će dotad pogaziti. Gledaj svoju djecu, dolaze gadna vremena.

► Neka ta ista obitelj, svi kojima šaljete, dođu ovamo u tuđu zemlju, bez znanja jezika, pa da se sami snađu svojim radom i trudom, pa da pošteno zarade tu i tamo – pa ih onda ti pitaj da šalju tebi koliko oni sada traže od vas. Vidjet ćeš koliko bi ih stvarno došlo, vjeruj mi, nitko. Najlakše je dobivati sve gotovo. I ta tvoja majka može doći, neka živi u maloj sobici i plati tu istu sobu više nego što joj šaljete, pa će brzo odustati. Takvih je puno koji traže od svoje djece, nažalost. Moraš misliti na sebe i svoju djecu, a najvažnije je sačuvati zdravlje. Jednostavno im reci: dođite, naći ću vam posao i sve, jer ovdje ima posla za sve koji žele raditi – i vidi ćeš da će svi odustati. Samo reci gotovanima: dođi i zaradi ovaj kruh u tuđini. Ponekad je bolje biti sam nego s takvim lešinarima, daš im prst, oni bi cijelu ruku. Lijep pozdrav i čuvajte sebe i svoju djecu, pa kome se sviđa – dobro, kome ne – opet dobro, ne ovisite o njima.

► Imam jednog sina u Americi, jednog u Njemačkoj. Nikad nisam ni tražila ni očekivala da mi šalju novac. Muž i ja imamo mirovine, doduše minimalne, muž radi honorarno, pa i uštedimo za godišnji, registraciju auta, kurban. Djeca kad dođu, daju koliko mogu, ali to uglavnom ode na povećane troškove struje, hrane. I roditelji moraju imati razumijevanja i smanjiti svoje troškove.

► Gradite budućnost u Njemačkoj. Zaboravite lošu obitelj. Imate svoj život… sretno.

► Nemam taj problem. Moji uvijek naglašavaju: ne nosite ništa, samo nam dođite. Više su oni nama pomogli nego mi njima.

► Skoro svatko ima takve. Moji su, dok su živjeli u Njemačkoj, svaki mjesec slali teti između 400 i 600 eura zato što je baka živjela kod nje. I naravno, torbe sa stvarima koje bi naručili. Kad su se 2010. vratili u mirovinu u Hrvatsku, željeli su da baka živi kod njih, ali teta to nije dopustila. Kad su joj rekli da više ne mogu davati više od 300 eura, bila je jako ljuta. Nakon bakine smrti 2012. očekivala je da se i dalje njoj daje isti iznos, što moj otac nije dozvolio.

► Narudžbe rodbine su počele i kod mene. Prva dva–tri puta bile su to sitnice od pedesetak eura, a onda je došla “roba”, bežični telefon i ostalo, oko 300 eura. Kad su rodice i teta probale majice i sve pregledale, stavio sam im račune na stol i rekao da se ne moraju žuriti s novcem, da sam tri tjedna tu, pa kad budu mogli. Dali su mi novac nakon tjedan–dva – i nikad više ništa nisu naručili. Od 2018. nemamo kontakt, osim kad se slučajno sretnemo – “bog–bog”.

► Je li te to sve jadnu natjeralo da muku svoju opisuješ na Facebooku? Pitam se, je li to zbog lajkova ili stvarno ne znaš postaviti sebe i život svoje obitelji na prvo mjesto…

► Dok su mi roditelji bili živi, slao sam im novac i nije mi žao ni centa. Imali su male mirovine, a nismo htjeli dopustiti da pod stare dane idu raditi za nadnicu. Da mogu kupiti lijekove, cigarete, da imaju dovoljno drva za zimu. Bili su se naradili u životu. Imali smo sve, možda ne najveću kuću i najbolji auto, ali imali smo i jedno i drugo. Moj sin je imao sve, a sada mora sam stvarati za sebe i svoju obitelj. Ja imam dovoljno, živim lijepo i ne fali mi ništa, hvala Bogu. Nikad nisam doživio nezahvalnost od svojih ni od ženinih roditelja. Da su živi, i dalje bismo im pomagali. Stvari su nebitne.

► Kad dođeš, kupi im brašna, ulja, šećera, kave, riže, makarona, soli, vreću krumpira – i neka jedu, a malo i rade. Novca ni centa. U Kiku ima robe povoljno i to je to.

► Vaš stav od početka doveo je do ovoga. Naučili ste ih na novac i poklone. Čuj, 500 eura… Bože svašta. Prije 20 godina doma, ni 150 eura nisam imala plaću. Radila sam, kao i ti, po kućama. Živjela u jednoj sobi. Zbog vas i vaše djece morate to prekinuti. Vremenom će vas više cijeniti.

► Jedini pravi savjet: one koji su nezahvalni – da im Boga daš, koji očekuju “hljeb preko pogače” i koji su “izbirljivi klijenti” tako da su praktički bezobrazni – što prije pošalji u tri lijepe… Tek tada ćeš početi cijeniti sebe, a i bez toga ćeš biti mirnija jer se nećeš osjećati kao budala.

► Do vas je. Ljudi se “dresiraju”, a vi ste svoje prerazmazili.

► Imao sam takvu punicu. Dok smo joj punili garažu (doslovno je imala “Lidl” u njoj), bili smo dobri. Kad smo jednom donijeli manje nego inače i kad smo joj prigovorili zašto dijeli po selu ženama da bi joj usisale ili oprale prozore (a zdrava je), ponašala se kao da joj nikad ništa nismo dali. Pa je fino prestala dobivati išta. Najbolje je takvu “mater” otkantati – to nije majka, to je egoistični parazit.

► Ljudi više ne cijene tuđi posao i trud dok se dođe do novca. Svi misle da vama padaju pare s neba i da plivate u njima. Ta su vremena prošla i sad je svugdje sve teže, i u Njemačkoj koliko znam. Došlo je vrijeme da se pobrinete za sebe i svoju djecu. Previše ste ih navikli na poklone kao da tiskate eure i zato je takva reakcija. To je slično kao kad pomažeš prijateljima, pa jednom zbilja ne možeš – prijateljstvo pukne kao mjehur od sapunice. Zato pamet u glavu; ako baš morate, pošaljite im minimum koji mislite da možete i ništa više. Pokušajte objasniti kakvo je stanje: ako shvate – dobro, ako ne, vi ste učinili sve što je u vašoj moći. Nastavite živjeti onako kako vam diktiraju uvjeti života u Njemačkoj. Samo se nemojte predati, borite se za sebe i svoju djecu. Sretno vam bilo i želim vam puno zdravlja, sreće i uspjeha.

► Dušo draga, kad ti je majka tako bezosjećajna i nema milosti prema tebi, onda budi i ti – radi i čuvaj sebe i svoju djecu, a familiju zaobiđi. Ja imam djecu, svi živimo u Bosni, muž i ja živimo od zagarantirane mirovine. Djeca imaju svoje obitelji, žive i bore se. Nikad im nismo zatražili ni jednu marku, iako nekad nešto učine i donesu, pa me bude stid jer znam da i oni imaju svoje potrebe. Kad bih cijeli dan jela samo krumpir i krišku kruha, ne bih tražila od njih. Zato ti kažem: ne daj ni dinar, pa i da je sto puta majka, otac, brat – bilo tko. Gladni trbuh možeš nahraniti, ali gladne oči nikad. Ako nisi zahvalan na orahu, nećeš biti ni na tovaru.

► Ja sam to davno svela na nulu. Koliko god da daješ, njima je malo. Ne šalji ništa, ne kupuj ništa. Tek tada ćeš vidjeti tko te voli i poštuje. A takva bezobrazna majka od mene više ne bi dobila ni čokoladu.

► Što da kažem? Svi ste vi zaboravili koliko su majka i otac potrošili na vas. Njima je bilo teže nego nama danas, a nisu kukali, davali su nam sve što su imali. Djeca brzo zaborave njihovu žrtvu, postanu ohola i sebična, nažalost. Ali godine brzo prolaze, nećemo uvijek imati roditelje – zapamtite. Isus je rekao: “Poštuj oca i majku da ti bude dobro na zemlji.” Vaš je problem što im prikazujete krivu sliku o sebi. Kad biste lijepo objasnili svoju situaciju, oni bi razumjeli. Pozdrav.

► Sve to otkači i bori se za sebe i svoj život, jer njima nikad dosta. Njima je uvijek malo, a nama je puno i ono “crno ispod nokta” kad damo. Nema tu zahvalnosti. Ja radim od svoje 14. godine i kome se ne sviđa – doviđenja. Otišla sam još kao jako mlada raditi za druge. Kao što je već netko napisao – naučili su se tako. Bog mi oprosti ako sam gruba u ovo uskrsno vrijeme.

► Draga moja, ja svojima nosim također, ali poklone – i to kad jednom ili eventualno dvaput godišnje idemo kući. Kakvo slanje novca i paketa, ne daj Bože, osim ako je baš nužno. I mi smo ljudi od krvi i mesa i moramo misliti na sebe i svoju obitelj. Moja majka, kad me vidi, taj osjećaj i suze u očima kad dolazim i kad odlazim – to je neprocjenjivo. To ja zovem majkom.

► Gospođo, nemojte mi zamjeriti: večeras da ih okupate u zlatu, ujutro su opet isti. Gledajte svoj posao, odjavite se i gotovo, neka vam telefon i internet ne budu samo izvor problema.

► Ništa više ne šalji, počni ih odvikavati. I ja živim u Bosni i ne očekujem od nikoga ništa. Ako mi netko nešto donese, uvijek gledam da na neki način uzvratim, jer svatko se obraduje poklonu.

► Pa jednostavno im reci: “Dođite ovdje u Njemačku i osjetite na svojoj koži tu ljepotu života.” Ponudi im poslove koje radite ti i muž i budi sigurna da nitko od familije neće doći, još će se naljutiti što im želiš “pomoći”.

► Sami ste krivi što ste ih tako naučili. Trebali ste iskreno reći koliko vam je u Njemačkoj teško zaraditi novac. A vaša mama je stvarno bezobrazna. Od mene ne bi dobila ništa.

► Zašto ne nađeš sebi još jedan posao?

► To nije familija ako tako nešto očekuje od vas. Kratko i jasno. Eto njima svima Njemačke, pa neka probaju mjesec–dva. Samo vi svoj život i svoj dom.

► Nije mi jasno zašto ste uopće ikome slali novac. Vaša obitelj su vaš muž i vaša djeca. Svaka čast roditeljima – ako treba pomoć, zna se što je pomoć. Ali 500 eura da imaju za Uskrs?

► Nikome ništa ne slati. Ako ste ti i muž otišli trbuhom za kruhom, onda zaradite za sebe i mirne duše se vratite kući (ako vam je to plan). A oni koji hoće novac neka se dignu i zarade koju kunu. Niti u Njemačkoj novac ne raste na granama, ali se mogu zaraditi jako lijepi novci. Slobodno pozovite svoje da vam se pridruže u čišćenju stanova ili mužu na baušteli.

► Najlakše je reći: “Pošalji.” Pa neka zagrnu rukave, dođu u Njemačku i zarade, pa da vide kako je. Svakakvih ljudi i budala ima. Kao da nama ovdje pare padaju s neba i nalazimo ih po ulici. Ali da ti rodjena majka tako izravno kaže – to u životu nisam doživio ni čuo. “Pošaljite 500 eura da proslavimo Uskrs”? Tužno i žalosno. Roditeljima treba pomoći, naravno, dali su nam zadnju paru, ali ako je to rekla na taj način… bez komentara.

► Jeste li vi u Njemačkoj da bude vama bolje ili vašoj familiji? U redu je pomoći kad se može, ali imati na vratu i svoje i njegove svaki mjesec – to je ludilo. Dokle god svima dajete, nikad nećete imati ništa. Ljudi su i onako nezahvalni – jednom kad nemate, odmah se zaboravi sve što ste radili.

► Prošli smo sve to. Ne pada mi na pamet raditi 40 sati tjedno za druge. Prvo mi, pa svi ostali. Ako želim nekome dati, to je od srca, a ne zato što me netko tjera.

► Nije bitno tko što radi – i na baušteli je teško, i čišćenje je teško, i tvornica. Svi mi krvavo zarađujemo svoj novac i još smo odvojeni od obitelji. Razlika je što su to uređenije zemlje gdje je jasno koliko ide na stanovanje i kredite, pa nešto ostane i za život, pa se može i uštedjeti. Netko radi i dva posla. To je na prostoru bivše Jugoslavije često nemoguće. Onda kad donesemo, kupimo, novčano pomognemo, jer nam je ipak lakše odvojiti nešto od plaće, stekne se pogrešan dojam da je nama lako jer “radimo vani” i da nam “novac pada s neba”.

► Pošalji koliko si u mogućnosti. Ako nisu zadovoljni, neka im na jedno uho uđe, na drugo izađe – nitko nije dužan liječiti ničije komplekse. Ovdje je riječ o bezobrazluku – tražiti previše, a ne pitati kako ste vi, jeste li dobro. To prelazi svaku mjeru. Vi i vaš muž niste zdravlje našli na putu da biste udovoljavali onima koji vam neće reći ni hvala, što se vidi po njihovu ponašanju. I da se sutra nađete u situaciji da vama trebaju posuditi novac, rekli bi: “Što niste štedjeli.” Kako možete i koliko – brinite prvo o sebi. Kome se ne sviđa, ne morate se puno zamarati, jer nisu zahvalni, a trebali bi biti i na sto grama kave. Mnogi imaju djecu i rodbinu vani, a gledaju samo sebe.

► Živite svoj život i ne osvrćite se na njihove priče. Takvima nikad nije dosta. Svi imamo ponekog takvog. Morate jednom staviti točku i početi živjeti drugačije. Ako vam ponekad pretekne koji euro, pošaljite, ali u svakom slučaju ne 500 eura. Neka i “gospoda” kleknu i ribaju podove pa će znati cijeniti i jedan euro. Rekla bih da ih može biti sram, ali takvi ne znaju što je sramota.