Nakon 12 dana nedavnog intenzivnog vojnog sukoba između Izraela i Iranaa u kojem su rakete padale na obje strane, prekid vrate stupio je posredstvom američkog predsjednika Donalda Trumpa 24. lipnja. Ljudski gubici su bili ogromni. U Iranu je ubijeno najmanje 610 ljudi, uključujući 49 žena, 13 djece i pet zdravstvenih radnika, a još 4 746 je ranjeno. U Izraelu su iranski raketni napadi ubili najmanje 28 ljudi, a ranjeno je njih 3 200.
Marija Aleksić, inače Beograđanka, nastavnica je engleskog jezika u Kuvajtu. Dosad je proputovala više od 28 zemalja, a za vrijeme izraelsko-iranskog rata zatekla se u Iranu, točnije na jugu u gradu Shirazu. Prvo je letjela iz Kuvajta u Teheran, što je samo sat vremena leta, ne znajući da će se zateći u paklu rata o kojem će uskoro pričati cijeli svijet.
- Početkom lipnja odlučila sam se na još jedno putovanje prije nego što napustim Bliski istok (nadam se zauvijek). Između Irana i Iraka, odluka je pala na Iran jer za dva tjedna boravka ne treba viza, a nije ni tako vruće u šestom mjesecu - započela je svoju priču Marija.
- Općenito se nikad ne bojim negdje otići sama. Iran mi se činio istim putovanjem kao kad sam sam išla u Jordan ili Saudijsku Arabiju. Samo što imaju sankcije, pa se poznate kartice ne koriste. Ali ispada da je Iran sigurniji od većine velikih gradova zapadne Europe.
Sedam dana sam se osjećala kao u snu. Čula sam da su Iranci divni, ali ovo je nevjerojatno. Svugdje sam išla sama, koristila autobuse, vlakove, taksije, uvijek sam se osjećala sigurno. Hrana je fantastična. Jednako kao i raznolika kultura. Posjetila sam Teheran, Isfahan, Yazd, Shiraz, Meyboud, Persepolis, Nekropolu, Kharanaq, Chak Chak i na kraju Khoramshahr i to sasvim slučajno - prisjeća se Marija.
Trebalo je snalažljivosti za pronaći smještaj (u Iranu ne rade ni Booking niti AirBnb) i promijeniti eure u lokalnu valutu.
- Postoji nekoliko iranskih stranica na internetu na kojima možete pronaći smještaj. Tamo sam rezervirala samo onaj u Teheranu. Ostatak sam pronašala na Google mapama, pa sam onda slala poruke vlasnicima smještajima putem Instagrama ili WhatsAppa. Taj odnos je izgrađen na povjerenju da ću doći i da će oni rezervirati sobu, a plaćanje je išlo gotovinom. Morala sam i malo više istražiti kako rezervirati autobus unaprijed, ali i kako dobiti prepaid iranske kartice. A najkompliciranije je bilo razumjeti njihovu valutu, koja ima ogromne nule. Onio koriste dvije valute, od kojih je jedna (toman) samo jednu nulu kraća od iranskog reala. Toman se zapravo najviše koristi među narodom. A mijenjanje novca je tek prava avantura. Tečaj na Googleu je oko 20 puta niži od normalnog tečaja na ulici. Inflacija raste i pada svaki dan, tako da zapravo ne znate koliko novca mijenjate. A opet, za 100 dolara dobijete puno novca. Prva dva dana, umjesto da dam 100 000 za vodu, uzeo bih 10 000 jer je boja ista - priča Marija.
Sve je bilo savršeno do 13. lipnja, dan prije njezinog povratka u Kuvajt.
- Tog jutra probudila sam se uz milijun poruka od prijatelja koji su bili zabrinuti gdje sam i što radim. Naravno, svi letovi su otkazani, a ja sam pokušavala što prije izaći iz zemlje. Nije mi se činilo da je ovaj put riječ samo o nečem bezazlenom što će proći za 2-3 dana. Budući da sam bila u Shirazu, sve sjeverne granice bile su jako daleko.
Iskreno, jako sam se uplašila. Jer to je bila situacija na koju ne mogu utjecati i koja je potpuno nepredvidiva. Vidjela sam projektile na nebu te prve noći, nakon čega je uslijedila buka. Ali konobar koji je jedva govorio engleski rekao je Iran Iran pa sam shvatila da su projektili njihovi. Bila sam u kafiću na trgu. Iranci su također djelovali zabrinuto. Promatrala sam njihove reakcije kako bih ih slijedila ako počnu bježati - prepričava Aleksić.
- Pitala sam Irance je li to normalno, a oni su mi rekli da nikada prije nije bilo ovako ozbiljno. To me najviše brinulo i odjednom mi je osjećaj govorio da pokušam što prije izaći iz zemlje prije nego što počne još veći kaos. Preostalo mi je nekoliko opcija: granica s Pakistanom, koja je bila udaljena 1500 km, ali je nestabilna. K tome je idući dan i zatvorena. Opcija 2 bila je luka Bandar Abbas i trajekt za Ujedinjene Arapske Emirate, međutim, karte su bile stopirane i bio bi veliki rizik putovati 700 km uzalud. Opcija 3 da ostanem gdje jesam. Međutim, nakon projektila na nebu cijelu noć, nisam htjela ostati u gradu. Opcija 4 koju sam na kraju odabrala bila je granica s Irakom. Trebala mi je viza za Irak, ali sam pomislila da, ako postane baš napeto, možda mogu dopustiti tranzit do Kuvajta, gdje imam boravišnu dozvolu. A kako mi prijatelj ima neke veze s imigracijom u Iraku, to mi je bila najbolja prilika u tom trenutku - govori Marija.
Brzo je pronašala vozača i već sljedećeg jutra krenula na 9-satnu vožnju, 650 km daleko na zapad do grada Khoramshahra.
- Blago je reći da je bilo napeto i da sam u glavi smišljala plan B i C. Iračani me nisu pustili prvog dana, pa mi je rečeno da ostanem u gradu nekoliko dana dok se ne razjasni kakva će biti situacija. Kad sam pomislila da ću neko vrijeme ostati zaglavljena na granici, vlasnik hotela mi je rekao da će od sutra biti uveden hitni trajekt iz Khoramshahra za Kuvajt jer mnogi Iranci rade u Kuvajtu i ne mogu se vratiti. To je bila moja prilika! Idućeg dana sve je bilo relativno glatko dok se nisam ukrcala. Baš kad sam pomislila: to je to, stižem kući na večeru, došla je policija da me odvede na ispitivanje. Rekli su mi da ima mnogo špijuna i da moraju ispitivati sumnjive putnike. S obzirom na to da sam bila jedina strankinja na brodu i kakva je situacija, ne mogu ih kriviti - iskreno će Marija.
Sat vremena ova nastavnica engleskog objašnjavala im je razloge svog dolaska u Iran.
- Što sam sve vidjela, pokazivala sam im slike, davala svoje kućne adrese, brojeve telefona, objašnjavala s kim se družim itd… Srećom, sve se na kraju dobro završilo. Iskreno, trebalo mi je nekoliko dana da se vratim u normalu. Taj osjećaj straha i bespomoćnosti je užasan. Bila sam i prije u opasnim situacijama i u ne tako sigurnim zemljama, ali ovo je ipak bio rat. Ne znate hoće li sljedeća meta biti zgrada ili centar grada. Na kraju, mogu vam samo reći da, ako bih mogla birati gdje će mi se nešto takvo dogoditi, to bi definitivno bio Iran. Ljudi su mi nudili besplatne hotele, hranu, smještaj, bili su stalno u kontaktu sa mnom. Ni u jednom trenutku nisu pokušali iskoristiti situaciju. Zaista nevjerojatni ljudi. Uistinu ne zaslužuju ništa od ovoga. Želim se opet jednom vratiti kada se sve malo stabilizira! - zaključuje Marija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....