Mašu Bulatović (33) već godinama poznaju svi koji se kupaju na splitskoj plaži Šore jer cura u pratnji mame Anđelke vrlo često dolazi na plivanje iako je već dugi niz godina zbog paralize donjeg dijela trupa prikovana za invalidska kolica. Taj hendikep Maši ne smeta da uporno dolazi i onda uz nečiju pomoć uđe u more, gdje oduzetost nogu više nije tolika prepreka i daje joj osjećaj puno veće slobode kretanja nego što ga ima na kopnu. Manje-više je svi gledaju s divljenjem jer ona ne odustaje od svojih treninga i pokazuje veliku snagu volje.
Također je svijetli primjer kako se osobe snažnog karaktera bore protiv vlastitih fizičkih nedostataka i zdravstvenih problema vezanih uz takvo stanje. Lijepa Maša je zapravo splitski heroj i stvarna inspiracija ne samo našim sugrađanima u invalidskim kolicima, nego i svima zdravima koji često jadikuju radi banalnih svakodnevnih sitnica, zaboravljajući da su pravi problemi bolest i fizička ograničenost, a sve ostalo se dade kako-tako riješiti...
Neugašena nada
U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, u pratnji maltezerice Kiki, Maša nam je ispričala sve o svojoj dugoj borbi protiv nevolje koja ju je snašla, ali i neugašenoj nadi da će opet jednog dana stati na svoje noge kao i svi drugi ljudi. Kobna situacija bila je prometna nesreća u svibnju davne 2009. godine kada se Opel Astra, u kojoj nije bila vozač, zabila u kamenu ogradu jedne kuće u Strožancu. Tako je na grubi način zaustavljen izlet nekoliko mladih ljudi do Omiša, a tada 16-godišnjoj Maši je u djeliću sekunde uvelike onemogućena pokretljivost što, eto, traje sve do danas.
Možete li nam ispričati osjećaj nakon prometne nesreće?
- Dobro se sjećam svega jer nisam gubila svijest. Najgori trenutak je bio kada sam nakon udara imala osjećaj da su mi prsa i trbuh napuhani metar iznad tijela. To se naravno nije dogodilo nego sam tek kasnije doznala da je riječ o spinalnom šoku koji se pojavio nakon loma svega - od prsnog dijela do vrata. Posebno me prestravilo što uopće nisam mogla micati noge, ali sam u tom ludilu sebi rekla - živa sam, borit ću se... Hitna je došla vrlo brzo i odvela me u KBC Split, gdje sam bila na raznim pretragama. Rano ujutro idućeg dana sam helikopterom prebačena u zagrebačku Kliniku za traumatologiju u Draškovićevoj ulici gdje sam pri prebacivanju osjetila najveću bol u životu.
Tamo su mi napravili stabilizaciju uz pomoć titanske šipke koja je provučena u torakalnom dijelu kroz svih sedam kralježaka, te postavljene pločice u vratnom dijelu. Tom je operacijom poduzeta dekompresija živca leđne moždine. Kasnije su mi rekli da sam slomila 7 kralježaka, s time da su ostali dislocirani, ali je barem bilo ohrabrujuće čuti da živci u gornjem dijelu nisu oštećeni pa su ruke i gornji do tijela ostali pokretni. Grozna je bila informacija da sam od prsiju nadolje oduzeta, iako se tračak nade pojavio kada se palac na jednoj nozi počeo micati. Nažalost, to je bio samo refleks odnosno spazam, grčenje mišića koje ne dolazi signalom iz mozga.
Leđna moždina je, dakle, bila prekinuta?
- Po svim snimkama jest, iako ima naznaka da je jedna tanka nit ipak ostala očuvana, što sam doznala tek od dr. Darka Chudya 15 godina nakon nesreće.
Spoznaja invaliditeta je užasna, ali vam to ipak nije uništilo volju za životom i oporavkom?
- Zvuči suludo, ali sam već kratko nakon dolaska u bolnicu u Zagrebu, još i prije operacije, počela brinuti hoću li moći učiti matematiku i ostale školske predmete. Unatoč osudi na život u kolicima, odlučila sam se na borbu koja evo traje već 16 godina i nemam namjeru odustati. Prihvatila sam kolica, ali istovremeno nikad nisam gubila nadu da ću jednog lijepog dana opet živjeti zdravo i neopterećeno, bez boli, biti mobilnija, a možda moći i napraviti pokoji korak. Ružna je pomisao da ne možeš puno toga i ovisan si o pomoći drugih. Moja obitelj od 1950. godine živi u Varošu u Radmilovićevoj pa je penjanje uzbrdo postala nemoguća misija a da netko ne gura kolica ili bez da se strašno napatim gurajući ih rukama.
Podrška cijele obitelji
Kako je obitelj reagirala?
- Svi su stali uz mene - majka Anđelka, sestra Una, brat Mitja i naravno tata Milan, kojeg su svi znali pod nadimkom Sančo. On je uvijek bio uz mene sve do svoje iznenadne smrti.
Kako se odvijao oporavak?
Nakon tri tjedna u Zagrebu sam otišla na pet mjeseci u toplice u Varaždinu. Tada mi je 2009. to izgledalo kao iz filma "Let iznad kukavičjeg gnijezda" jer se dio frustriranog osoblja derao na pacijente i pogrešno nas navikavao na tablete koje mogu stvoriti ovisnost. Tamo su nas samo osposobljavali na život u kolicima, što je meni kao mladoj osobi bilo premalo. Nadam se da je danas drukčiji tretman jer pacijenti svakako zaslužuju bolji odnos.
Je li se nakon svega bilo teško vratiti u Split u drukčijem fizičkom stanju?
- Krajem listopada 2009. sam se vratila u svoj grad puna strahova i neizvjesnosti. Mislila sam o tome - što će ljudi kazati, kako će reagirati kada me vide u kolicima... No, ustrajala sam na tome da svaki strah proguram i prebrodim, te počnem normalno živjeti koliko je god moguće.
S kojim ste se problemima najteže nosili?
Bilo ih je puno, ali ih trudom i snagom volje rješavam jednog po jednog. Primjerice, kateter sam odbacila nakon 12 godina, ali sam se sedam godina mučila s dekubitusom, ranom koja nastaje radi dugotrajnog sjedenja. Preživjela sam tri sepse, ali sam tu duboku ranu koja je zahvatila i trtičnu kost napokon riješila operacijama u KB-u Dubrava tek u prosincu 2023. Na takve se operacije liječnici ne odlučuju često iz razumljivog straha da se situacija ne pogorša i ne ponovi. Puno je tada pomogla i proljetna humanitarna akcija "Svi za Mašu", kada je koncertima i donacijama skupljeno 68.000 eura za liječenje: operaciju u KB-u Dubrava i postoperativnu rehabilitaciju. Svima sam zato zahvalna što se barem eliminirala ta vrsta mučenja.
Diploma i magisterij
Školu niste zapustili?
- Nikada mi to nije bila opcija. Maturirala sam i onda u svibnju 2010. upisala industrijsko inženjerstvo na FESB-u. Sve sam dala u roku i proglašena sam za najbolju studenticu generacije. Puno sam učila vidjevši to kao prigodu da sebi dokažem intelektualne sposobnosti i uklopim se naposljetku u zajednicu. Uspjeh nije izostao pa sam 2017. postala magistra industrijskog inženjerstva.
Kako su stvari stajale sa zaposlenjem?
- Stigma da ne oni mogu raditi pogađa ljude s invaliditetom no nisam se s time slagala jer nisam odgojena da samo dobivam, nego se trebam i potruditi. Tako sam dva semestra radila kao demonstrator na FESB-u iz predmeta konstruiranje pomoću računala, pa onda u agenciji Ipsos Plus, nakon diplomiranja sam se zaposlila u jednoj informatičkoj firmi, te zatim i kao teta u vrtiću. Bila sam i prva osoba s invaliditetom koja je u sklopu Erasmus programa razmjene studenata išla u Irsku, te kasnije u Njemačku i Italiju.
Zvuči nevjerojatno, ali je mama spomenula da ste i volontirali?
- Da, radila sam volonterski 12 mjeseci u vrtićima u Poljskoj (Leszno i Wroclaw) i podučavala djecu hrvatskom jeziku i dugim vještinama. S njima se najlakše uči pa stoga uz engleski i talijanski znam i poljski.
Beskrajna ponavljanja
Znanstvenici i inovatori na cijelom svijetu brinu se za stalni tehnološki napredak medicine, stoga nije isključeno da ćete jednog dana možda opet hodati?
- Slažem se s time i nadam se čudu! Svi su mi govorili da je leđna moždina prekinuta, ali sam baš u Wroclawu bila u klinici gdje prakticiraju 4 sata neprekidne rehabilitacije, što mi je do tada bila potpuna nepoznanica. Kod njih sam naučila važnu lekciju. Tijelo svih nas je poput biološkog stroja i jako je bitno beskrajno ponavljanje. Tako sam ojačala dio leđnih mišića, ruke, stomak, kukove. A što se tiče inovacija, puno mi je pomogao poznati hrvatski neurofiziolog prof. dr. sc. Vedran Deletis.
On je još 2012. došao na ideju ugradnje stimulatora koji bi mi pobudio automatski "generator" hoda koji svi imamo u donjem dijelu leđne moždine, ali je nažalost umro u rujnu 2023. Za to nikada nisam čula i gledala sam kao na slamku spasa, ali nisam primljena na klinička istraživanja te su me odbili operirati, unatoč Vedranovim nastojanjima. Srećom, zahvaljujući ortopedu iz KB-a Dubrava Darku Peroviću i prof. dr. sc. neurokirurgu Darku Chudyju sam u studenome 2024. u dvije operacije dobila stimulator leđne moždine.
Gdje je ugrađen i kako funkcionira?
- Medtronic uređaj služi za stimulaciju leđne moždine (SCS) korištenjem blagih električnih impulsa. Ugrađen mi je na lumbalno-torakalnom prijelazu i sastoji se od unutarnje i vanjske jedinice. Unutarnja je baterija iznad lijevog gluteusa s time da kabeli vode do epiduralnog prostora. Koliko znam, to je prvi put da je ovakav uređaj, u stvari premosnica između mozga i nogu, ugrađena u nekog pacijenta u Hrvatskoj radi stimulacije i reaktiviranja nogu. Inače se rutinski ugrađuje za sprječavanje neuropatskih bolova koji ne reagiraju na druge metode liječenja.
Ima li rezultata?
- Do sada pomaže dosta dobro i zadnja dva mjeseca sam mogla samostalno stajati bez ortoza (pomagala). Osim toga, vratio mi se dio osjeta i imam veću stabilnost trupa. Međutim, nije sve do uređaja nego i do snage volje i mišića koje sam stekla neprekidnim vježbanjem. Uključujem ga 2 sata dnevno i čim proradi, nestaju nekontrolirani grčevi (spazmi) u nogama. Ova napredna neurotehnologija pomaže i da se dekubitus ne vrati jer je bolja cirkulacija krvi. Sve skupa djeluje pozitivno, ali može to i bolje.
Pomoć dobrih ljudi
Zbog čega?
- Uređaj ima mogućnost mapiranja, što je neistraženo područje i pretpostavljam za svaku osobu i ozljedu drukčije. U KB-u Dubrava su doduše mijenjali parametre želeći ostvariti maksimalni učinak, no većih pomaka nije bilo.
Nažalost, u Hrvatskoj trenutačno ne postoje uvjeti da se puni potencijal ovog stimulatora iskoristi do kraja pa sam istraživanjem doznala da specijalizirana klinika VeritaNeuro na Tajlandu pruža intenzivne terapije i mapiranja stimulatora. To je moja najbolja, možda i jedina šansa da vidim dokle moje tijelo uz pomoć tehnologije može ići.
Odlazak do Tajlanda i terapija koštaju, odakle financijska sredstva?
- Idem tamo u ožujku 2026. zahvaljujući pomoći i donacijama dobrih ljudi. U humanitarnoj akciji sam u samo četiri dana skupila potrebnih 30.000 eura, najvećim dijelom zahvaljujući humanitarcu i influenceru Brunu Lerotiću i fotografkinji i influencerici Sonji Dvornik. Čudo se tako opet dogodilo i uskoro puna nade idem na Tajland.
Vaša poruka za kraj ove priče?
- Ima dosta ljudi s brojnim zdravstvenim problemima, bolovima, invaliditetima... Moja poruka svima njima glasi - ustrajte u naporima da vam bude bolje, borite se sa svim problemima, vježbajte, trenirajte koliko možete i nikada, nikada nemojte odustati - zaključila je Maša Bulatović, veliki borac iz splitskog Varoša.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....