Na Facebook stranici Medicinske sestre – medicinski tehničari osvanula je objava koja se ne čita usput. Ona se čita polako. I ostaje. Ne zato što donosi šokantne vijesti, nego zato što bez uljepšavanja pokazuje istinu o jednom pozivu – onom koji se ne bira zbog prestiža, plaće ili lakšeg života, nego zbog nečega što se teško opisuje riječima.
U toj objavi nema statistika ni velikih fraza. Ima prizora koje rijetko tko vidi, a još rjeđe razumije. Objava koju prenosimo u cijelosti ne treba dodatno objašnjenje. Ona ne uljepšava stvarnost, ne traži sažaljenje, ne koristi velike riječi. Ona samo pokazuje ono što medicinske sestre i medicinski tehničari svakodnevno jesu – posljednja linija ljudskosti ondje gdje medicina često staje.
– Vidjela sam trudnice, obuzete sramom, kako se ispričavaju što se nisu oprale prije ulaska u rodilište. I vidjela sam medicinske sestre kako kleče pred njima. Peru im tijela s molitvenom pažnjom. Režu im nokte, češljaju kosu, vraćaju dostojanstvo onima koje je društvo zaboravilo. A zauzvrat dobivaju jednostavne, ali nezaboravne riječi:
"Moje će se dijete roditi čisto, hvala vam."
Vidjela sam medicinsku sestru kako postaje majka pacijentu s Alzheimerovom bolešću. U najtežim danima, žena je tražila oprost od svoje majke koja više nije bila tu.
Medicinska sestra je bez oklijevanja rekla: "Opraštam vam. Volim te." I u tom zagrljaju koji nije bio stvaran vidjela sam nešto veće od lijeka: suosjećanje koje liječi čak i kada nema lijeka.
Vidjela sam bolničare prekrivene bljuvotinom kako kleče pokraj djece u krizi, samo da ne bi ostala sama. Vidjela sam medicinske sestre kako podižu tijela dvostruko teža od vlastitog, ne iz dužnosti, već da bi vratile djelić ljudskosti, osjećaj da si još uvijek netko.
Vidjela sam medicinsku sestru kako podiže mrtvorođenče. Umočila ga je u toplu vodu, oprala ga, namjestila mu kosu, odjenula ga s nježnošću. Kako bi ga majka mogla vidjeti posljednji put. Ne kao traumu. Već kao tih, nježan, ljudski oproštaj.
Vidjela sam medicinske sestre kako traže pastore, svećenike, iscjelitelje, bilo koga tko bi mogao donijeti mir duši koja napušta ovaj svijet.
Vidjela sam medicinske sestre na hitnoj kako se bacaju na nesvjesnog, zaraženog pacijenta, samo da ga spriječe da se ozlijedi dok pada. Bez razmišljanja o sebi. Samo prava gesta.
Ona koja se događa kada si napravljen od nečeg drugačijeg. Od hrabrosti. Od poziva. Vidjela sam medicinske sestre kako se vraćaju u dvostruke smjene.
Ne san. Nema hrane. Ostavljanje djece, muževa, roditelja kod kuće, jer briga ne može čekati. Jer za njih etika i ljubav dolaze ispred vlastitih života. Ako postoji poziv svetiji, ljudskiji i potrebniji od toga da budem medicinska sestra, oprostite mi, ali ja ga ne poznajem.
Odajmo počast onima koji se svakodnevno bore protiv boli samo snagom svojih ruku. Medicinske sestre. Tihe čuvarice našeg dostojanstva – piše u objavi.
Poziv ljudskosti i odgovornosti
Biti medicinska sestra nije zanimanje koje se mjeri satima rada, brojem pacijenata ili administrativnim obvezama. To je poziv koji traži stalnu prisutnost – fizičku, emocionalnu i moralnu. U tom poslu nema "ne tiče me se". Nema povlačenja kada je teško, neugodno ili bolno. Postoji samo čovjek ispred tebe i odgovornost koju nosiš prema njemu.
Medicinske sestre rade u prostoru između života i smrti, nade i straha, sramote i dostojanstva. One nisu samo ruke koje daju terapiju, već glas koji smiruje, pogled koji ulijeva sigurnost i tišina koja poštuje bol. One su prve koje vide čovjeka kad je najranjiviji – i često posljednje koje ga isprate.
Težina toga poziva nije samo fizička. Ona se nosi kući. U mislima koje ne prestaju, u slikama koje se ne zaboravljaju, u umoru koji se ne liječi jednim snom. Nose je majke, kćeri, supruge, sestre, koje nakon dvostrukih smjena ponovno ulaze u vlastite živote, kao da su cijeli dan bile jake za nekog drugog.
U vremenu kada se zdravstveni sustav često promatra kroz brojke, liste čekanja i nedostatke, lako je zaboraviti da ga drže ljudi od krvi i mesa. Ljudi koji se svakodnevno izlažu tuđoj boli, bolesti, strahu i smrti – i pritom ostaju profesionalni, empatični i dostojanstveni. Ova objava nije samo zahvala. Ona je svjedočanstvo o profesiji koja ne traži priznanja, ali ih itekako zaslužuje. O ljudima koji ne biraju lakši put, nego onaj ispravan.
Medicinske sestre i medicinski tehničari ne čuvaju samo zdravlje. Oni čuvaju ono najvažnije – ljudsko dostojanstvo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....