Postoje trenuci u životu koje je teško objasniti riječima. Jedan od njih događa se u sobi za hospicij, kada razgovori postaju tiši, posjeti kraći, a čovjek polako gubi snagu. Medicinske sestre i njegovatelji tada često svjedoče prizorima koje obitelji dugo pamte. Među njima je i jedan neobičan detalj: pojedini pacijenti pred sam kraj života počinju dozivati svoju majku.
Ponekad je izgovore tiho, gotovo šapatom. Nekad je riječ jasna i iznenađujuće odlučna. A u nekim slučajevima osoba pruža ruke prema nekome tko drugima u prostoriji nije vidljiv.
Upravo takva iskustva već godinama privlače pažnju stručnjaka koji proučavaju posljednje dane života i promjene svijesti koje se tada mogu pojaviti.
Riječ koja se vraća u posljednjim satima
Neal K. Shah, koji se bavi temama vezanima uz starije osobe, obitelji i skrb za teško oboljele, opisivao je iskustva ljudi koji rade u hospiciju. Prema njegovim navodima, među riječima koje se mogu čuti u posljednjim satima života posebno se ističe upravo riječ "mama", piše Ladbible.
Takva pojava može iznenaditi članove obitelji. Netko tko je desetljećima živio bez majke odjednom može govoriti kao da je ona ponovno prisutna. Može je dozivati, razgovarati s njom ili opisivati da je vidi pokraj kreveta.
Shah je pritom ukazao i na istraživanja dr. Christophera Kerra, liječnika i istraživača iz Hospice Buffalo, koji se godinama bavi iskustvima pacijenata na kraju života, uključujući snove i vizije koje doživljavaju u posljednjim danima.
Kerr i njegov istraživački tim bilježili su brojne iskaze ljudi koji su govorili o preminulim članovima obitelji ili osobama koje su im tijekom života bile posebno važne. Takva iskustva ne pojavljuju se kod svih pacijenata, ali kada se dogode, često su vrlo snažna i pacijentu djeluju stvarno.
Ponekad ne izgleda kao da se osoba boji
Jedna od najzanimljivijih stvari jest to što prizori pred smrt ne moraju nužno biti povezani sa strahom.
Osoba može gledati prema jednom dijelu sobe i razgovarati s nekim koga drugi ne vide. Netko može pružiti ruku prema zamišljenom sugovorniku, nasmiješiti se ili izgovoriti ime člana obitelji koji je preminuo prije mnogo godina.
Za rodbinu koja sjedi pokraj kreveta to može biti zbunjujuće. Sin ili kći možda znaju da majke nema već desetljećima i instinktivno žele ispraviti voljenu osobu.
No stručnjaci koji se bave palijativnom skrbi upozoravaju da takve trenutke ne treba automatski promatrati kao nešto zastrašujuće.
Za osobu koja umire ono što vidi ili osjeća može predstavljati upravo suprotno – trenutak mira.
Zašto baš majka?
Zašto se u takvim iskustvima toliko često pojavljuje upravo majka, jedno je od pitanja na koje znanost nema jednostavan odgovor.
Jedno moguće objašnjenje povezano je s najranijim ljudskim iskustvima. Majka je za mnoge ljude prva osoba uz koju se razvijaju osjećaji bliskosti, zaštite i sigurnosti. Glas, dodir i lice osobe koja se brinula za dijete mogu ostati duboko usađeni u pamćenje.
Zbog toga se postavlja hipoteza da se u trenucima kada organizam slabi i svijest prolazi kroz velike promjene mogu ponovno aktivirati vrlo stara sjećanja i emocionalne veze.
Ipak, važno je naglasiti da je riječ o mogućem tumačenju, a ne o potvrđenom neurološkom pravilu. Ne postoji znanstveni dokaz da svi ljudi pred smrt dozivaju majku niti da postoji jedan jedini mehanizam koji objašnjava takva iskustva.
Snovi, vizije i promijenjena svijest
Posljednji dani života mogu donijeti različite promjene. Kod nekih ljudi javljaju se snovi koji djeluju neobično stvarno, kod drugih vizualni ili slušni doživljaji, dok se kod pojedinih pacijenata mijenjaju orijentacija, pažnja i način komunikacije.
Ponekad osoba izgleda kao da razgovara s nekim tko nije u prostoriji. Drugoga trenutka može se vratiti u sjećanje iz djetinjstva ili izgovoriti ime osobe koju obitelj gotovo više i ne spominje.
Takvi prizori mogu biti posebno snažni kada ih prvi put dožive članovi obitelji.
"Mama" tada nije samo riječ. Ona može biti ime osobe, uspomena ili simbol razdoblja života u kojem je netko prvi put osjetio sigurnost.
Što učiniti kada voljena osoba doziva pokojnika?
Obitelj se u takvom trenutku često nađe pred teškom dilemom. Treba li osobu ispraviti i podsjetiti je da je majka umrla? Ili jednostavno ostati uz nju?
Ako pacijent zbog toga nije uznemiren, stručnjaci za palijativnu skrb često naglašavaju važnost mirnog pristupa. Umjesto inzistiranja na tome što je stvarno, član obitelji može jednostavno ostati prisutan, uzeti voljenu osobu za ruku i razgovarati smirenim glasom.
Najvažnije je procijeniti kako se osoba osjeća. Ako je iskustvo plaši, uznemiruje ili je povezano s boli i nelagodom, treba obavijestiti medicinsko osoblje jer se u završnoj fazi života mogu pojaviti različiti uzroci promjena svijesti koji zahtijevaju stručnu procjenu.
Ako je, međutim, osoba mirna, njezin doživljaj ne mora biti nešto što treba odmah prekinuti.
Posljednji razgovori koje obitelji nikada ne zaboravljaju
Ljudi koji rade u hospicijima iz dana u dan gledaju koliko posljednji trenuci mogu biti različiti. Netko posljednje sate provede u tišini, netko želi razgovarati, a netko se vraća uspomenama koje su desetljećima bile duboko potisnute.
Za obitelj je možda najteže prihvatiti da ne može uvijek znati što se u tim trenucima događa u svijesti voljene osobe.
Ali upravo tada prisutnost može imati najveće značenje.
Ruka na ramenu, poznat glas, nekoliko tihih riječi ili jednostavno sjedenje uz krevet mogu biti dovoljni. A kada osoba izgovori "mama", iza te riječi možda stoji mnogo više od samog imena.
Možda je to uspomena na prvi zagrljaj. Možda glas koji je nekada smirivao dječji plač. Možda osjećaj doma koji se vraća u trenutku kada sve drugo polako nestaje.
Znanost još nema konačan odgovor na pitanje zašto se takvi prizori pojavljuju. No za ljude koji im svjedoče, riječ "mama" u posljednjim trenucima života ostaje jedan od najpotresnijih i najnježnijih podsjetnika na to koliko duboko neke veze mogu ostati zapisane u čovjeku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....