Ako vam se nekad učini da nemate sreće, da je život nepravedan i da su vam dodijeljene loše karte, vjerojatno ćete nakon ovog teksta svoje životne okolnosti sagledati u sasvim drugačijem svjetlu.
Naime, protagonistica ove priče, Mirela Burić, žena je kojoj je djetinjstvo uništeno, seksualno je počela biti zlostavljana već s pet godina, nigdje nije imala utočište ni zaštitu, samo začarani krug pakla.
Vrzino kolo batina i zlostavljanja u udomiteljskoj obitelji i izvan nje, mladost po đačkim domovima i ustanovama, te u tridesetim godinama invaliditet koji ju je prikovao za krevet osam godina. No, nekim čudom, Božjom voljom i alternativnom medicinom – znamo da zvuči kao oksimoron, ali tako nam je rekla – Mirela se na pragu svoje četrdesete godine osovila na noge. A kako je iz kućne bolnice ustala, tako više nikad nije zalegla...
– Na svoj život do četrdesete gledam ka na pakao, a nakon toga – raj – veli ova, danas vitalna, 58-godišnjakinja.
Ne, njoj život nikako nije dodijelio dobre karte. Rodila ju je kao "kopile" veoma mlada djevojka koja je došla iz Blata na Cetini, iz ljutog siromaštva, sluškinjati u Split za bogatu familiju.
Horor na Braču
– Nije imala cipele za put, samo jedne posuđene koje je po ulasku u kuću dala ocu u pratnji da ih vrati. Gola i bosa došla je u Split, i nakon nekog vremena postala je ranjiva meta predatora iz te obitelji, glave kuće, oženjenog muškarca. Zanijela je mene – kopile – gorko sažima Mirela, kojoj je ta nesretna mati nadjenula ime. To je jedino što je za nju ikad učinila...
– Živjela sam u Domu "Mileva Tomić" ka beba, do treće godine, a onda su me dali udomiteljima na Brač. Bolje da vam ne govorim u koje misto i familiju. To je jedna izopačena, okrutna obitelj u kojoj smo, uz biološku dicu, bili jedan udomljeni dječak i ja.
Počelo je s djedom, to jest ocem udomiteljice. Ona nas je stalno tukla i ponižavala, dok nas je stari dirao, samozadovoljavao se pred nama... Od malih nogu tako sam osjećala krivnju, strah, osjećaj manje vrijednosti i bol. Duševnu bol, strah od batina udomiteljice, koja je vjerojatno i sama bila zlostavljana.
Danas uviđam i da nas je udomila u toj kući u malom bračkom mjestu jer joj je trebao novac koji je dobivala za mene i dječaka bez roditelja. On je, usput rečeno, mlad preminuo uslijed konzumiranja alkohola...
Eh, kako sam se razvijala, bilo je sve gore jer je popis zlostavljača bio veći. Znali su da je "mama" stroga i da nas tuče, te da se neću usudit njoj se požalit. A ja nisam imala nigdje nikoga, nikakvo utočište, sigurnost, podršku. Znala sam da će me istuć ako se požalim.
No, jednog je dana rekla udomiteljici: dosta.
– S jedanaest godina odjednom sam izrasla, visoka ka jablan, mlada i snažna. Kad je ona digla ruku, uhvatila sam je i rekla joj: "Samo probaj." Prepala se, i batine su prestale. A ja sam brojila dane kad ću završit osnovnu školu i toj okrutnoj bračkoj obitelji reć "zbogom" – kazuje Mirela.
Otišla je s Brača čim se pokazala mogućnost. No sustav nije bio sretan zbog njezine odluke.
Školski psiholog - jedina svijetla točka
– Nisu znali di sa mnom, pa su me smjestili najprije u đački dom pri Medicinskoj školi, taj više ne postoji. A ja nisam htjela ić u školu, bila sam ogorčena, ljutita tinejdžerica bez samopoštovanja, nepovjerljiva prema svakom iskazivanju naklonosti, posebno od strane muškaraca, mada se ni sa zamjenskom majkom nisam usrećila.
Kad odvrtim film, jedina svijetla točka u mom djetinjstvu bio je školski psiholog, koji bi mi dao rješavat neke zavrzlame i onda bi me pohvalio, rekao da sam pametna. Jednom sam na polugodištu imala šest zaključenih jedinica, i pomirila sam se s tim da će me udomiteljica doslovce usmrtit kad se vrati s primanja, ali to se začudo nije dogodilo.
Zaslužan je bio školski psiholog, koji joj je izričito zabranio kažnjavanje, dapače, rekao joj je da bude blaga. Kaže mi: "Nema veze, znam da ti to možeš ispravit." Naglasio joj je da sam inteligentna, ali da imam emocionalne probleme. Da sam barem tom dobrom čovjeku smjela sve ispričati... Strah i sram, međutim, bili su preveliki, nema šanse – sa suzama se prisjeća naša sugovornica.
Nakon odlaska s Brača iz udomiteljskog pakla, postaje neželjeno čedo sustava i odbija ići u školu; i tako iz doma u dom, da bi na kraju završila u – popravno-odgojnom domu u Zagorju, Bedekovčini. Tamo ipak završava srednju grafičku školu po skraćenom programu, da bi s 18 godina "minus jedan dan" bila vraćena u Split, te na jedvite jade smještena u sobu u Crvenom križu, tada lociranom u ozloglašenom Getu.
– Osamnaesti rođendan proslavila sam s Getanima, kriminalcima i švercerima. I bila sam doma – kaže.
Kao netom punoljetna nalazi posao u struci – u tiskari Slobodne Dalmacije. Znala je na ruke prebaciti i deset tona papira dnevno!
– Bilo nas je još mladih, snažnih žena u offsetu, našla sam prijateljice koje bi sa mnom podijelile sendvič kad nisam imala hrane. U Crvenom križu su mi šest mjeseci davali ručak i onda – gotovo. Snađi se sama, u život bačena ka iz helikoptera... Imala sam plaću kojom sam morala plaćat – po novome – tu socijalnu sobu u Getu, i rastegnit za troškove hrane, režija, života... Uglavnom, pola miseca bila bi bez novaca – veli.
A onda se u 22. godini Mirela zaljubila, zanijela sina i udala se.
Brak je nije usrećio. Raspao se nakon tri godine, ali je barem imala krov nad glavom, i ono najljepše od svega što joj se ikad dogodilo: svoga sina.
– Bivši muž bio je stariji deset godina od mene, i u njemu sam prepoznala očinsku figuru. Prekasno sam shvatila da on u meni traži majčinsku; djelovala sam jaka, moćna. A bila sam tako izranjavana, spaljena iznutra. Nikad se neću skroz oporavit od toga – smatra.
Invaliditet ju je zgromio u ranim tridesetima. Petnaest godina fizički napornog rada, u kombinaciji s urođenim problemčićem koji se jako pogoršao, učinilo je svoje.
Životni preporod
– Nakon operacije vratne kralježnice bilo mi je sve gore, koordinacija pokreta nula, drhtanje, spazmi – nepokretnost. Muž je već napustio naš dom, ostali smo mali i ja. Danas žalim što sam i njemu zagorčala djetinjstvo, natovarila mu malenom brigu oko mene.
Nisam mogla ni na zahod otić bez podrške, susjede i prijateljice bi nam skuhale, ali mali je dijelom bio žrtva mog stanja. Danas ima 34 godine, samostalan je i živi u Dubrovniku, nadam se da će mi oprostit – dirnuto će Mirela, koja je sa sinom ipak u odličnim odnosima, ali se još uvijek odvikava od samookrivljavanja.
– Kad sam išla u neokatekumensku zajednicu u Svetog Petra u Splitu, trebalo mi je vremena da shvatim kako zagrljaj uz riječi "mir s tobom" nije ništa više od zagrljaja, nego je izraz ljubavi prema bližnjemu. Psihoterapija mi je pomogla da sebe prestanem kriviti za zlostavljanje u djetinjstvu; moj mozak izabrao je "pristajem" jer je bilo manje bolno od batina. Pet godina sam išla na psihoterapiju da bih oprostila sebi ono šta su mi, ustvari, činili drugi – veli.
Invaliditet uzrokovan nikad sasvim definiranom dijagnozom "pojeo" joj je lijepe, tridesete godine života, kolateralno osiromašio i život njezina sinčića. A onda se u četrdesetoj nešto prelomilo.
Okrenula se alternativi, nakon koje je ustala i krenula doma pješice.
– Dobila sam neku energiju, prokuljala je iz mene ka vulkanska lava. Vikend nakon toga upisala sam se u Planinarsko društvo Split i popela se na Omišku Dinaru – prisjeća se Mirela, koja se danas bavi bioenergijom.
– Moj oporavak bio je nešto neobjašnjivo. Zdravlje je najvažniji preduvjet za sreću, a moći pomoći drugima najveća je nagrada koju mogu dobit. To je velika milost – govori Mirela Burić, u čiji je život nakon četrdesete godine ušla sva sreća svijeta: dani ispunjeni planinarenjem, ronjenjem, otkrila je fotografiju i priredila nekoliko samostalnih izložaba. Bavi se i izradom drvenih uporabnih predmeta, svira bubnjeve, udomljava životinje i pjeva u ženskoj klapi "Marjanke" iz Splita.
Pjeva s jednom glasnicom
– Deset godina sam najdublji glas "Marjanki", imam samo jednu glasnicu i najdivniju maestru, našu prijateljicu Iris Simonović. To je osoba najvećeg srca koju poznajem, i njoj mogu reć baš sve o sebi bez osude. Sritna sam šta sam joj pomogla kod jedne ozljede, i nadam se da joj više neće bit potrebno – vedro će ova, danas sretna, žena.
Okružena je svojim raspjevanim "sestrama", ima oko sebe dobre osobe, u slozi je sa svojim sinom. Majku je davno prekrižila.
– Jednom smo se srele. Kad sam odlazila iz udomiteljske obitelji s Brača, došla me je posjetit. Imala sam 14 godina, bila sam još dite i u meni je zatitrala nada: "Možda će me uzest sad, ranije nije mogla. Možda je mama došla po mene i sad će sve bit dobro."
Ali nije, nije došla po mene. Mama je imala svoj život, muža (preminuo je) i sina. Živjela je u Njemačkoj. S polubratom nemam ništa, dječak udomljen sa mnom umro je od alkohola. Biološka dica udomiteljice nikad me nisu pozvala na rođendan, neku krizmu ili vjenčanje, ništa.
Nemam braće ni sestara, osim mojih "marjanki", mojih dobrih žena. Imam svoje dite. I napokon imam sebe, verziju koju volin – kaže Mirela Burić, veličanstvena žena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....