Odbrojavamo dane do drugog izdanja "Festivala grintanja", u organizaciji Slobodne Dalmacije. Pripreme su na vrhuncu, a kao što smo obećali, ove godine dodatno spuštamo razinu kako bismo nadmašili prošlogodišnje izdanje te ponudili dodatne razloge za grintanje u gradu u kojem povoda za prakticiranje ove vještine svakako ne manjka. Ali, znate kako kažu, od viška glava ne boli. Ili? Grintanje u svojoj srži rijetko ima za cilj stvarno rješavanje problema, a prije svega nam služi kao način da se nosimo s vlastitim emocijama. To nameće logično pitanje: je li uopće zdravo grintati i u kojoj mjeri? Po savjet smo otišli kod profesora psihologije i psihologa Antonija Topića, koji kaže da je grintanje možda najpraktičniji način izbacivanja trenutačnih frustracija i problema.
– Ne treba posebno naglašavati da negativu nije dobro skupljati u sebi. Kad ignoriramo problem, prije ili kasnije će izaći na površinu, ali multipliciran upravo zbog toga što je bio potisnut cijelo vrijeme. S obzirom na navedeno, izgrintati tu i tamo na kavi ne može biti loše za naše mentalno zdravlje. Iako je kratkoročno pozitivno, problem je kada postane jedini način nošenja s frustracijama jer se tako ne rješava izvorni problem – kaže Topić.
Kad izgovorimo ono što nas tišti, stvaramo prostor da prepoznamo kako se osjećamo i da taj teret barem djelomično otpustimo. U tom smislu, verbaliziranje nezadovoljstva znatno je zdravija opcija od potiskivanja osjećaja i njihova nakupljanja. Čini nam se da najčešće grintamo zbog sitnica, poput mjesta na parkingu, gužve na blagajni, kašnjenja autobusa, prometa, zagubljene pošte, lošeg vremena, izgubljenih stvari... Kada se radi o ozbiljnijim problemima, grintanje nije prvo rješenje kojim se služimo. Topić tvrdi da se razlog najvjerojatnije krije u izbjegavanju suočavanja s nečim ozbiljnim.
– To je i jedan od razloga zašto muškarci rjeđe idu na terapiju. Puno je lakše grintati o, primjerice, Hajduku ili sporom djelatniku na blagajni. Tako nije potreban rad na sebi, kopanje i suočavanje s emocijama koje su puno dublje. Općenito se ispod ljutnje, koja je površinska emocija, najčešće krije dublja tuga ili razočaranje – smatra Topić.
Ipak, neovisno o spolu, svima je lakše kada govore s nekim o problemima i sitnicama koje ih muče, tako da grintanje s mjerom itekako ima iscjeliteljski potencijal. Osim emocionalnog rasterećenja, grintanje ispunjava i jednu duboko ukorijenjenu ljudsku potrebu: da budemo viđeni i shvaćeni. Kroz prigovaranje zapravo tražimo sugovornika koji će nas saslušati, pokazati razumijevanje ili jednostavno potvrditi da nismo sami u onome što osjećamo, a Topić je objasnio i zašto je grintanje toliko vezano za Split i Dalmaciju te odgovorio na vječito pitanje: jesmo li genetski uvjetovani na cjeloživotno grintanje.
– Temperament se nasljeđuje biološki, tako da je definitivno vezan i za gene, za razliku od karaktera, koji se stječe tijekom života. Nedavno sam držao lekciju o adolescenciji te sam došao na ideju da učenicima predstavim Split kao grad koji je u vječnom pubertetu. To se najbolje vidi kroz dišpet, kroz ono "neću jer mi je rečeno da moram", kao i kroz južinu koja služi kao opravdanje za sve. Grintanje se i zbog toga savršeno slaže sa Splitom, a posebno kad se usmjeri na kišu, politiku, Hajduk... U Splitu su emocije jako izražene, baš kao kod osoba u pubertetu, mi jednostavno ne poznajemo sredinu. U tom kontekstu grintanje je ispušni ventil, koji je izvrstan na kratke staze, a najbolji je dio to što povezuje ljude, poput nekog faktora kohezije – govori Topić.
Problem nastaje tek kada grintanje postane stalno stanje uma, kada se fokus suzi isključivo na negativno i kada više nismo u stanju primijetiti ništa izvan vlastitog nezadovoljstva. Ipak, u obliku u kojem ga većina ljudi prakticira, grintanje je tek neformalni poziv na bliskost i zajedništvo. Psiholog Topić tvrdi da mu se čini da su ipak žene te koji više grintaju.
– Rekao bih da žene više grintaju, a dio razloga je vjerojatno i činjenica da kroz sva životna razdoblja pokazuju blago povišenu razinu neuroticizma, sklonije su tjeskobi te opterećene dvostrukim izazovima po pitanju izgradnje karijere i obitelji. Muškarci su u pravilu manje introspektivni i naviknutiji na brze ispušne ventile. Siguran sam da su teme grintanja drugačije kod žena i muškaraca, ali dosta ih, neovisno o spolu, ima tendenciju grintati na mater. To nije karakteristično samo za Split, nego za cijelu regiju, famozni "sindrom balkanske majke". Možemo za primjer uzeti sina koji se emancipirao i otišao živjeti s partnericom, a njegova majka nastavlja biti protektivna. Sigurno će to na neki način umanjiti njegovu muškost i zasmetati mu, što će u konačnici izazvati grintanje – govori.
Grintanje je ipak najljekovitije kad se miješa s humorom i autoironijom, a odavno je poznato da je upravo smijeh najbolji lijek.
– Ako završava smijehom, onda je to super jer donosi i dodatnu dozu olakšanja i povezivanja osoba. Smiješno nam je kada netko grinta jer se prepoznajemo u toj osobi, jer je možda nerviraju iste sitnice koje nerviraju i nas. Smijeh je u tim slučajevima i zaštitni mehanizam koji nas brani od šoka, od činjenice da smo se prepoznali u toj osobi – kaže Topić.
Zanimalo nas je i susreće li se u terapiji s osobama koje su grintave, a odgovor nas nije iznenadio.
– Gotovo svaki klijent kad dođe u početku grinta, ne znam je li to slučaj i kod ostalih psihologa, ali vjerujem da jest. Definitivno prve dvije seanse ne možemo raditi na konkretnom problemu, prvo treba pustiti da sve izađe, da se osoba izmori. Kasnije dolazi do pokazivanja osjećaja, validacija emocije itd. Kada se osoba dovoljno ohladi, tek onda možemo postaviti neke dugoročne ciljeve – smatra Topić.
Već smo ustanovili da je grintanje dobro zbog izbacivanja privremenih, potisnutih osjećaja, ali zanima nas i kemija iza toga, što se događa u mozgu dok grintamo i zbog čega se nakon grintanja osjećamo bolje.
– Snižava se razina kortizola, hormona stresa, jer izbacujemo negativnu energiju van, a s druge strane podiže se razina oksitocina. To je hormon koji se luči kada se zbližavamo s nekom osobom, a grintanje u sebi sadrži neizostavan element zbližavanja. Važno je da se radi o osobi koja nas razumije, pokazuje suosjećanje i validira naše emocije ili dijeli svoja, slična iskustva. Naravno, moguće je grintati i sam sa sobom, a pogotovo kada uzmete u obzir činjenicu da čovjek dnevno ima oko 6200 misli, od kojih je 80 posto negativno, tako da je logično da to negdje izlazi. Dobro je da naš mozak evoluira u tom smjeru, zato smo i preživjeli tako dugo – u šali će Topić.
Kao što smo već spomenuli, Topić je i profesor psihologije u Gimnaziji "Marko Marulić", a kaže da se tradicija grintanja definitivno prenijela i na mlađe generacije.
– Definitivno su grintavi, samo je pitanje koji je povod. Sigurno je da je dijelom uzrok i dosada, jer je njihov mozak jako isprogramiran, kao direktna posljedica tehnologije i društvenih mreža te brzog prelistavanja videa, koje im donosi užitak bez ulaganja truda. Zbog toga im je, primjerice, jako teško slušati mene koji govorim 45 minuta, unatoč popratnim prezentacijama i atrakcijama. Dijelom je uzrok pubertet, dijelom mozak koji je isprogramiran na ostvarivanje kratkoročnih ciljeva i brze doze dopamina – zaključuje Topić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....