Malo tko može doživjeti stotu, a još rjeđe vidimo nekoga tko u toj dobi ostaje vitalan, zdrav i vedar – tko još može raditi, čitati, pjevati i uživati u životu. Stari ljudi su često zaboravljeni, završe u domovima, a priče njihovih života ostaju neispričane.
Upravo zbog toga, na Međunarodni dan starijih osoba, 1. listopada, posjetili smo jednu iznimnu Omišanku, baku Katicu Kovačić, rođenu Vukušić, koja je ušla u 102. godinu života. S osmijehom i energijom koja pomlađuje prostor oko nje, pokazuje kako konac, igla i šivaća mašina i danas imaju svoju čar u njezinom svakodnevnom životu.
Baka Katica dočekuje nas spremna i uređena u odijelcu koji je sama sašila, a prvi osmijeh i dobro raspoloženje otkrivaju duh koji ne poznaje umor. Kada smo stigli, lagano se digla sa stolice kako bi pokazala posljednji rad - nježnu, bijelu haljinicu za malu kumicu, sašivenu baš za krštenje - te smiješeći se vedro rekla:
- Hoćeš slikat? Ovo moraš slikat… i odmah potom objašnjava, - Ako ne šijem na mašini, čini mi se kao da ništa nisam napravila.
Djetinjstvo i rana odgovornost
Rođena 19. ožujka,1924. u Omišu, nadživjela je nekoliko državnih uređenja i preživjela dva rata, Katica se sjeća djetinjstva uz more i tradiciju ribarskih obitelji:
- Otac mi je bio ribar, kuće su bile blizu male pijace i ulice su bile pune života. A vidite li onu sliku na zidu tamo?, pokazujući na crno - bijelu fotografiju, e tu sam imala sedam godina i slikala sam se s ocem i ribarima pored njihovog ulova od 1000 kilograma tune, prisjeća se Katica s vedrim osmijehom i sjetnim pogledom.
Sjeća se svake ulice i kale svog rodnog Omiša, priča o brodovima i mrežama - i jednog djetinjstva bez modernih igračaka: drvene kocke, mali konjići, lutke od drveta su bile njena razonoda.
Vrtić je pohađala već s tri godine, u ‘zabavištu‘ koje su držale časne sestre; pjevale su joj pjesmice i učile je molitvi. Osobito se sjeća Svete Lucije i darova koje je donosila. Ta rana iskustva ostala su u njoj kao veseli, ali skromni fragmenti djetinjstva.
Tragedija i težina života je dotaknula Katičinu mladost vrlo rano. Kad je imala samo petnaest godina, njena majka, koja je tada imala 40.godina, umrla je nakon osam dana upale pluća, uzrokovane prehladom nakon što su pokisle prilikom pranja rublja ‘na ruke‘ na Cetini - u četrdesetim godinama voda nije bila dostupna u kući.
Katica je ostala najstarija u obitelji i preuzela brigu o ocu, mlađem bratu i sestri. Svakodnevni poslovi - pranje, kuhanje, organizacija domaćinstva - postali su njezina stvarnost i temelj njezine snage i discipline.
- Sve je ‘palo‘ na mene, ja sam morala biti ‘odrasla‘ i bilo mi je puno teško. Nisam znala odakle počet, prisjeća se baka Katica. Nakon te rane odgovornosti, časne sestre uključile su je u Privatnu žensku zanatsku školu Služavki Malog Isusa u Omišu, gdje je naučila krojenje i šivanje - temelj koji je cijeli život nosila sa sobom.
Njena sestra je kasnije postala časna sestra i živjela do 94. godine a baka Katica uvijek priča o njoj s ljubavlju i poštovanjem.
Mašina iz Beča i majstorstvo koje traje
Priča o šivaćoj mašini koju je baka Katica dobila iz Beča gotovo je mala bajka o prijateljstvu, gostoprimstvu i dugogodišnjoj povezanosti. Gospodin Ludvig, koji joj je kasnije donio poluautomatsku mašinu s motorom, u stvarnosti je bio suprug jedne njihove stare gošće.
Ta djevojka je još kao dijete dolazila s obitelji u Omiš na ljetovanje, kod bake Katice, provodeći dane na plaži i u društvu omiških prijatelja. Kad je odrasla, udala se i sa suprugom Ludvigom nastavila ljetovati u Omišu, uvijek rado posjećujući baku Katicu.
Svako jutro baka Katica im je pripremala knedle, kolače i rafiole, a zatim ih nosila na plažu gdje su gosti provodili cijele dane.
- O, što sam se tada znala umorit… baš bih se umorila, kazuje kroz smijeh, prisjećajući se tih užurbanih, ali radosnih dana.
U jednom od razgovora s gostima, između smijeha i pripreme kolača, Katica je spomenula kako bi voljela imati šivaću mašinu na motor - poluautomatsku, nešto modernije od svoje stare singerice. Ludvig, prisjećajući se tih riječi, iznenadio ju je iduće ljeto donoseći upravo takvu mašinu iz Beča.
- Imala sam onu staru singericu, a onda su mi prijatelji iz Beča donijeli ovu novu. Mašina je imala motor i radila cik-cak; koštala je oko 150 tadašnjih maraka, to je bilo kao da danas kupuješ od nekoliko tisuća eura, prisjeća se.
Od tada, ta mašina postala je produžetak njenih ruku, produžetak kreativnosti i zanata kojim se bavila cijeli život i još se bavi. Sašila je gotovo cijeli Omiš: haljine, odjeću, prepravke, torbe i pregače. Iz starih, uništenih kišobrana stvarala je nove torbe koje su završavale u Parizu, Londonu, Australiji, Americi. Svaka igla i šav bila je priča, a njeno majstorstvo prepoznato je u cijelom gradu.
Osamdeset godina pjevanja
Osim što su njezine ruke stvarale haljine, košulje, torbe Katica je cijeli život bila posvećena pjesmi i vjeri. Više od osamdeset godina pjevala je u crkvenom zboru. - Od svoje sedme godine pjevam, a od osnovne škole pišem i pjesme. S crkvenim zborom sam provela divne dane, stalno smo negdje putovali, išli smo na izlete po drugim selima, gradovima i državama, bili smo i u Crnoj Gori. To mi je bila radost.
Crkveni zbor joj je bio drugi dom, no danas više ne može na kor zbog teškog penjanja, ali zbor se pobrinuo da njezin trud ne ostane nezamijećen, te je Katica iz Vatikana primila zahvalnicu za dugogodišnje pjevanje, a papa Franjo odlikovao ju je diplomom za dugogodišnje pjevanje. - Puno mi znači moja vjera, molitva me prati svaki dan. Molitva i pjesma bile su mi „lijek u najtežim danima“, ponosno će Katica.
Svakodnevica u 102. godini
Unatoč dubokoj starosti, baka Katica i danas ne odustaje od svojih rituala. Na pitanje kako provodi svoj dan, baka Katica je odgovorila jasno i odlučno. - Dok sam bila mlađa, dizala sam se u pet sati, ali sada u sedam i započinjem dan. Prvo skuham bijelu kavu, sa žlicom šećera. Zatim se pomolim - redovito svako jutro i pojedem jedan keks, uredim se, malo nešto skuham i onda sjednem za mašinu.
- Dok su djeca bila mala, dan je započinjao pripremom za školu i vrtić, kuhanjem i brigom o svakodnevnim obavezama. Tek kad je sve bilo spremno, sjedala bi za šivaću mašinu. Ako ne šijem na mašini, čini mi se kao da ništa nisam napravila, ponavljala je, pokazujući koliko joj rad za mašinom znači. I dalje stvara torbe od odbačenih kišobrana.
- Vidim ih po gradu, očistim i sašijem torbu. Te torbe su sada i u Parizu, Londonu, Australiji. U Omišu, nema tko ih nema, smije se. Poslijepodne je rezervirano za odmor, malo spavanja ili gledanje televizije. Najdraže su joj turske serije. - Jako su poučne i životne, bolje od naših hrvatskih, smije se. Večer završava oko deset sati, kad ide na počinak.
Bez naočala i tableta
Prehrana je, kaže, jednostavna i umjerena. Jutro počinje bijelom kavom i bijelim kruhom, omiljenim i nezamjenjivim. Glavni obroci uključuju juhe, povrće, malo mesa i ribe. Mlijeko je domaće, kravlje, a međuobroci često voće - žižule i grožđe su joj najdraži. - Sve u umjerenosti, poručuje. Večera je lagana: jaje u sorbulu i bijeli kruh.
A zdravlje? - Ma malo me bole kosti i leđa, digod kiselina mi zasmeta, pa popijem tabletu, priča Katica.
Jedina ozbiljnija tegoba jest stanje nakon operacije kosti sa strane palca na stopalu - to joj otežava hod, ali je ne sprječava da se penje na svoj drugi kat i da se sama kreće po kući, s minimalnom pomoći štapa.
Iako ima 102 godine, baka Katica naočale gotovo i ne koristi - gleda televiziju, šije i čita bez njih. - Doktor mi ih je dao samo zato da mogu udit konac u iglicu ili kad mi je slabo svitlo, pa onda stavim da bolje vidim, kaže uz smijeh.
Sređivanje kao ritual
Urednost i briga o sebi bake Katice gotovo su obavezni ritual. Redovito posjećuje frizera, svakodnevno provodi oko sat vremena u kupatilu, uređujući kosu i izgled. „Sve mora biti čisto, uredno i mirišljavo. Sebi šijem odjeću, što god treba — većinom sve sama izrađujem“, kaže. Taj osjećaj reda i discipline čini dio njezina recepta za dug život.
Kortežavanje, prekidi i vjenčanje
Katica se udala za Marinka Kovačića iz Dugog Rata, električara. - Počela sam se kortežavati od šesnaeste godine. Pa smo se svađali, mirili, prekidali… i tako osam godina. Kad se rat završio i on se vratio, vjenčali smo se. Imala sam 24 godine i do tridesete sam već imala troje djece - sinovi Ivan (76), Marin (72) i kćer Vera (74). Marinko je bio, kako kaže, njena prva i zadnja ljubav.
- Nismo imali puno, ni kuće di ćemo stat. Ovo gdje smo mi sada, naslijedila sam od majke, ali ničega nije bilo - samo prazna hala, ni prozora ni vrata, pa smo sve sami gradili. Prvo smo napravili malu kuhinju i jednu sobu. To je to bilo, a kako su se onda djeca rađala, tako smo dodavali sobu po sobu. Sve smo dijelili, sve zajedno nosili i borili se, prisjeća se.
Tragedija je, međutim, došla prerano. Marinko je poginuo u prometnoj nesreći, na pješačkom prijelazu.
- Ostala sam sama s djecom, kada sam imala 47 godina, a najstariji sin je tada tek završavao školu. To je bilo najteže razdoblje mog života, priznaje Katica, ali i tu uspomenu izgovara mirno, s vjerom da je sve što joj se dogodilo imalo svoj put.
Ali, nije to sve. U to doba, najmlađi sin završio je u zatvoru na tri mjeseca, tijekom Hrvatskog proljeća: - Mislila sam da mi je srce stalo. Otišla sam u Zagreb i molila sam Stepinca na groblju da mi pomogne i da bar dobije uvjetnu, i Bog me čuo, priča.
Sin je, kaže, kasnije završio fakultet i izgradio uspješan život. Djeca su odrasla, neki u Zagrebu, neki u Omišu; unuci i praunuci daju joj radost i razlog da i dalje stvara: - Kad dođu djeca, ja sam najsritnija.
Kreativnost, rafiole i humanost
Osim u šivanju, baka Katica izrazito je vješta i u kužini. Posebno se sjeća 1992. godine kada je za posjet predsjednika Franju Tuđmana napravila domaće rafiole. - Kad je došao ispred moje kuće, nisam znala čime ga počastiti, onda sam brzo napravila rafiole i odnijela mu. Bio je zadovoljan, prisjeća se. Politika je nikada nije zanimala; sa svima je bila dobra i puna ljubavi.
Životna lekcija i poruka mladima
- Moli i radi, kaže jednostavno. Rad je za nju odmor, umjerenost ključ dugovječnosti, a kvaliteta vrijednost koju nikad ne treba zanemariti: - Ja i dan danas čuvam kvalitetnu tkaninu; to ne bacam. Ruke koje znaju raditi i srce koje zna slaviti male stvari za nju su trajna vrijednost.
Susret s djecom
Na kraju našeg posjeta došao je trenutak koji spaja generacije - u povodu Međunarodnog dana starijih osoba, ispred Katičine kuće na trgu, dočekala su je djeca iz vrtića "Pčelica" iz Omiša, sa svojim odgojiteljicama Ivankom Kalajžić i Dijanom Marušić. Donijeli su joj cvijeće i poklone, a ravnateljica DV Omiš, Ela Ćoso, uručila joj je zahvalnicu za suradnju – jer baka Katica već tri godine šije pregačice, kecelje i sitnice za vrtić.
Dok su joj mališani recitirali i pružali cvijeće, Katica je, vidno dirnuta, sve pozdravila pjesmom koju je kao trogodišnja djevojčica naučila u ‘zabavištu‘ kod časnih sestara. - Ovo sam recitirala svom didu, trčala preko cijelog grada da mu je izrecitiram, da ne bi zaboravila koju riječ: O moj nono, moje desno krilo, sve ti zdravo i veselo bilo, čestitanje ovo ti je kratko, ali ću zato poljubiti te slatko!, prisjetila se, a oči su joj zaiskrile od suza i radosti.
Tako je susret najmlađih i najstarije Omišanke postao najljepša slika dana – dokaz da vrijeme ne briše ni sjećanja ni radost življenja, nego ih pretvara u priču za generacije.
Baka Katica ne traži velike riječi za svoj život; umjesto toga daje rukotvorine, pjesmu, recept za jednostavan i čisti život: - Moli i radi. U vremenu kad se mnoge stvari mijenjaju prebrzo, njezine ruke i stara mašina pamte tempo koji vrijedi čuvati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....