Najteži dani para iz Omiša: Liječnici su Leu poručili da se dođe oprostiti od Deane, ali nije je htio pustiti...

Neke se borbe ne biraju. One izbiju pred tebe, ne pitaš jesi li spreman. A ti – uzmeš ono što imaš u sebi i kreneš. U slučaju Lea Tomića, po struci grafičkog dizajnera iz Omiša, to su bili bistrina pogleda, srce koje zna što je važno i sposobnost da u najtežim trenucima vidi ono nevidljivo – nadu. Njegov slogan života nakon svega je: mirno i hrabro, kako u fotografiji, tako i u životu. Uz veliku dozu vjere i nade. Svaka rana postaje krilo, svaki pad razlog da se ustane, a svaka fotografija – molitva.

Danas ga znamo kao poznatog amaterskog fotografa, prvenstveno supruga, oca troje djece, čovjeka iz Omiša kojem je prva samostalna izložba fotografija svečano otvorena u crkvici Sv.Duha u rodnom Omišu, 22. srpnja, i došla je kao tiho priznanje desetljeća borbe, uspona i padova. 

One su dokumenti – emocionalni, duhovni, gotovo sveti. U njima je njegova supruga Deana, njegova obitelj, njegova vjera, njegova nada. I svatko tko je stao ispred tih fotografija mogao je osjetiti da nije riječ samo o estetici, već o svjedočanstvu - nastala je iz intime, iz jednog paralelnog svijeta između bolničkih hodnika i zalazaka sunca, između molitve i trenutaka kada se činilo da je kraj blizu. I upravo zato – njezina poruka nije obična. Ona je istina. I krik. I tiha nada.

No, da bi razumjeli kako je nastala svaka od tih fotografija, treba se vratiti – na početak.

Sve je zapravo počelo u ratu

Leo je bio izvidnik, dragovoljac Domovinskog rata,čovjek koji je naučio promatrati. Ne iz znatiželje – već iz potrebe. Promatrati teren, prepoznati opasnost, uočiti nijansu, signal, pokret. No rat je u njemu probudio i nešto dublje – potrebu da pogleda dalje od straha.

Nosio je uniformu kad je imao jedva dvadeset godina. Tada još nije znao što će sve u životu nositi, ali je naučio što znači imati ruku koja će te spasiti – ili da ti budeš ta ruka spasa drugome.  Tada još nije znao da će taj izvidnički pogled jednog dana postati njegov umjetnički potpis.

U ratu je prvi put osjetio snagu pogleda, trenutka, detalja. Nije imao fotoaparat, ali njegovo oko je već tada bilježilo slike koje nikad neće izblijediti. Kroz rat je naučio prvu lekciju, kako kaže, koliko je život dragocjen. 

- Prvi put sam primijetio zanimljiv kadar na jednom od ratišta. Bili smo na proplanku, zalazak sunca, oko nas gusta šuma, puno dima, prašine, mirisa i svjetlost je plesala kroz drveće koje kao da diše. Naravno, nisam imao aparat, niti sam tada mislio da ću se fotografijom ikad ozbiljno baviti. 

Kaže da mu je danas žao što tada nije imao tu "moć“ – jer ono što su njegovo srce i glava vidjeli, danas kao fotograf zna da bi to bile fotografije koje govore. Rat je, kaže, bio prvo bojište. Drugo je došlo kasnije – kad se borio za život svoje supruge. Cilj je bio isti – preživjeti. Rat je završio i dok su drugi tražili spas u zaboravu, on ga je pronašao u fotografiji.

- Svaki pejzaž koji sam zabilježio fotoaparatom, bio je moj pokušaj uhvatiti trenutak mira usred kaosa, tračak svjetla usred tame. Fotografija je moj način suočavanja s prošlošću ali i most prema životu, budućnosti ispunjenom emocijama.

Tiho, bez najave

Dugo nakon rata, sasvim slučajno, uzeo je fotoaparat u ruke. Posudio ga je od sestre. Otišao je s obitelji na izlet u Zadar, u neki park. Fotografirao ih je onako, iz gušta, ništa planski. Ali bilo mu je – štosno. Nešto se probudilo u njemu, nešto što će kasnije postati – terapija.

Prvi "pravi“, profesionalni, doduše polovni aparat iz Rijeke, kupio je oko 2008. godine. Iz Rijeke. Platio ga je – s doslovno zadnjih 1500 kuna. I odlučio: " Bit će zanimljivo slikavat ljude.“ Odlazio je tada često na Cetinu, fotografirao ljude, more, galebove, Omiš... 

Prijatelji su dolazili, gledali fotografije, govorili: "Leo, ovo je stvarno dobro!“ Malo po malo, počeo je raditi za Shutterstock agenciju i druge slične, ali taj ga je komercijalni rad rijetko ispunjavao. Ono što ga je veselilo bilo je kad bi ga lokalni ljudi – vlasnici apartmana, objekata ili obiteljskog obrta – angažirali da fotografira njihove ponude, da zabilježi život Omiša. To mu je bilo blisko.

Oglasio se i na Facebooku. Počeo je fotografije objavljivati uz stihove pjesama, koje je sam birao, sasvim spontano slušajući radio i koje su tom trenutku imale ‘ono nešto‘ za dotičnu fotografiju. I – buknulo je. Komentari, pohvale, poruke. Ljudi su prepoznavali osjećaj. 

Ali tada izložbu još nije imao snage napraviti. Nije bio siguran da ima dovoljno dobrog materijala. Nije vjerovao u sebe, sve do sada, nakon određenih životnih bitki, nagovaranja okoline i podrške supruge Deane.

Deana – najjača nit vodilja

Njegova supruga Deana bila mu je sve – motiv, oslonac, muza, najveći kritičar i najveći saveznik. Svaka fotografija koju je godinama snimao – nastala je s njom. Skupa su se penjali na Forticu iznad Omiša, satima, danima, godinama šetali šumama, kalama grada, plažama, satima strpljivo čekajući pravi trenutak da uhvati svjetlo koje će mu uzdrmati dušu, kad bi u sebi osjetio treptaj.

Kada bi se vratili kući i pregledavali snimke, Leo bi bio ushićen, srce bi mu treperilo – ali Deana bi samo rekla: "Ma Leo, ovo je ok, ali može to svak, a ti možeš  puno bolje.“ I bila je u pravu. Upravo te rečenice tjerale su ga naprijed, da izabere bolje kadrove, bolje trenutke, bolje emocije. 

- Kao što me ‘goni‘ prat, čistit, peglat, smije se Leo, tako me ‘gonila‘ da idem ‘naprid‘.

A onda se sve preokrenulo.

Borba za život

Jedno poslijepodne šetali su plažom. Bila je južina i more je izbacilo predivne školjke i periske. Deana se nije osjećala najbolje. Leo je rekao da će se vratiti navečer, jer mu je tada bolja ekspozicija. I doista – vratio se sam, bez Deane, uzeo fotoaparat i snimio tu školjku na plaži. Sljedeći dan saznali su – Deana ima akutnu limfoblastičnu leukemiju. Leukociti su bili na 380 tisuća. Njihov se život – zauvijek promijenio.

Na KBC- u Split liječnici su sazvali konzilij i rekli obitelji: ‘Ona nije dobro, dođite se oprostiti od nje‘. Počela je najteža borba. 

Bubrezi su joj počeli otkazivati, tijelo je bilo slomljeno. Ali Deana nije, istovremeno je naručivala robu za svoj dućan preko telefona, povraćala, vjerovala i govorila doktorima: - Pobijedit ćemo mi to.

Nekolicina nefrologa nije se usudilo ugraditi centralni kateter, samo je jedan imao hrabrosti to učiniti i to je bila nada za dalje.

- U trenutku dok smo čekali lift, a ona bila na bolničkom krevetu, jer je išla na snimanje pluća, bila je potpuno iscrpljena. Povraćala je, nije imala snage. Ja sam je prodrmao i rekao: ‘Mi se nismo ovako dogovorili dočekati starost. Čekam te popodne na intenzivnoj i želim da si nasmijana.‘  A ona je samo šaptom rekla: ‘Leo, nemam snage.’ I to mi je bilo najteže, prisjeća se.

Slijedili su mjeseci borbe, izolacije i neizvjesnosti, a sve to vrijeme Deana je pjevala, čistila bolničku sobu, čitala i birala fotografije za Lea. Živjela je - kako je znala i umjela. Nije odustajala. Našla je snagu.

Počela je gubiti kosu. Jedan od najtežih trenutaka bio je kad ga je zamolila da je obrije. Plakao je dok joj je šišao glavu. Ali ona – nije stajala.

Vjera kao sidro koje drži, fotografija kao molitva

U najtežim danima, kada se nije znalo hoće li dočekati jutro, njih su nosile molitve. Zajednička, tiha, djetinja vjera. Molitveni lanci, pater Ramos, don Emanuel, don Mijo, Gospa. U svemu – Bog. Deana je znala reći: "Ako ne možeš više ništa – onda moli.“ Njihov dan je počinjao i završavao u molitvi, vjeri i nadi.

Nakon sedam mjeseci izolacije, uslijedilo je ipak presađivanje koštane srži, na KBC - u Rebro u Zagrebu, što znači nova borba i neizvjesnost. Leo je otišao do kipa Poljičke heroine, Mile Gojsalić. Bila je noć. Tog popodneva Deani je presađena koštana srž. Leo se popeo na brdo i vidio mjesečevo svjetlo, koje ga je podsjećalo na aureolu.

U toj silueti herojske žene vidio je nju, Deanu. I Gospu. I nadu. Znak da će sve biti dobro. Uz tu sliku stoje stihovi “Ti si meni svitlo, ti si meni lumin.”  Znak da će sve biti dobro. 

Iako u tom razdoblju mu nije bilo do fotografiranja, ipak mu je priroda slala znakove. Bure, sunčeve (Božje) zrake,valovi, motiva na sve strane. Rekao bi Deani što je propustio, a ona bi samo rekla: “Čekaju tebe bolje zrake, Leo. Samo zapamti. Doći će". I došle su.

Fotografija “Bura”, snimljena dok su čekali rendgen, pluća u Omišu, bila je potpuno spontana. U nju je kasnije ugradio stihove:“Nevera, samo dođe, nikoga ne pita, i sve lipo pitura u sivo.” 

Izložba ‘Oko‘

Na izložbi naziva ‘Oko‘ održanoj na nagovor Centra za kulturu Omiš, Leo je prikazao tridesetak radova. Fotografije su najčešće motivi Omiša – grad, Cetina, more, stijene, galebovi, Fortica, zalasci, stari ribari. Fotografije koje pričaju živote. 

Sve su fotografije nastajale godinama, u različitim fazama – prije bolesti i tijekom nje, gdje je izgradio vlastiti fotografski svemir, ali život ga je oblikovao.

- Za dobru fotografiju nije samo dovoljna vrhunska oprema. Moraš imati oko za trenutak, za kut, za osjećaj. Ako toga nema – uzalud ti tehnika, kaže Leo. U svakoj fotografiji ostavio je sebe. I sve što je prošao. I sve što voli.

Fotografije za izložbu su birane pažljivo, zajedno s Deanom. Poslali su oko 100–150 fotografija na pet profila ljudi i tražili da izaberu 30. Onda su njih dvoje gledali gdje se podudaraju i zajedno odlučili koje će ući u izložbu.

Tiskane na slikarskom platnu, uz njih su stihovi koje je sam birao, slušajući glazbu, povezujući emociju s motivom. - Deana me htjela prijavit za onu emisiju ‘Ne zaboravi stihove’, smije se. Zna ona da ja to sve znam.

Haljina s printom

Poseban trenutak bio je i dan samog našeg intervjua i fotografiranja – jer Deana je na sebi imala istu haljinu koju je nosila na otvorenju izložbe. Haljinu s originalnim printom jedne od Leovih fotografija – galebova u letu iznad mora. Sloboda, život, sreća. To nije bio samo odjevni predmet – to je bila poruka, uz stihove Oliverovog Galeba- ‘Bit gospodar usrid svega, živo klicat u visini...‘

Njegove fotografije često izgledaju nestvarno i to ljudi osjećaju.

- Jedna mi je naša žena na izložbi rekla da fotografije izgledaju kao iz sna, da kroz njih moja duša progovara… Objasnio sam joj da se na neka mjesta vraćam i po sto puta, dok ne snimim ono što sam izvizionirao u glavi. I tad, kad idem po tu vizijsku fotku, imam neki nemir u sebi. Osjećaj kao da me nešto goni da moram ići snimati. Dogodi se da to gonjenje ne bude uvijek ispravno, ali prečesto se dogodi da uz taj nemir i to gonjenje napravim upravo te, kako ljudi kažu – nestvarne fotografije.

Obitelj kao korijen i snaga

U svakom trenutku tu su bila i njihova djeca – sin Deni (28), kći Ana (26), Nina (24) i najmlađi, jedini unuk Petar (6). Oni su bili oslonac, motiv, vjera. 

- Jednom kad je Deana padala hodajući ulicom, djeca su joj rekla: ‘Majko, nije bitno koliko si puta pala, nego koliko si puta ustala.’ I ona je uvijek ustajala, govori nam Leo.

- Uz obitelj i vjeru, sve je moguće. Zahvaljujem cijeloj mojoj familiji – majci koja je svaki dan s pažnjom pripremala sve što je Deani bilo potrebno za u bolnicu, sestri Lili, teti Sanki i svima koji su bili uz nas. I, naravno, Deani – koja mi je rekla: ’Možeš ti bolje, Leo. Puno bolje.’ I koja je, kao i uvijek, bila – u pravu.

A život  ide dalje

Danas je Deana stabilno. Svaki dan je nova neizvjesnost. Ali zajedno su. I dalje idu u duge šetnje, tražeći pravi kadar, momenat, osjećaj  uz ‘pravo oko‘. I dalje čekaju bolje zrake, ali i nevere- jer je sve to dio života. I zato…

Izložba “Oko”, nije samo zbirka fotografija. To je zbirka života. Ona je priča. O ratu i miru. O borbi i vjeri. O ljubavi i upornosti. O Omišu, moru i kamenu. I o čovjeku koji nikad nije rekao "ne mogu“, nego je samo šutio, čekao bolju svjetlost – i onda snimio kadar.

U svakom detalju njegove fotografije postoji trag svetog, trag vremena, i nešto što ne stari. Ona školjka s plaže sada više nije samo školjka. Ona je simbol. To je život. To je Deana. To je ljubav.

Leo ne zaboravlja ni one s kojima je stvarao slobodu: “Pozdrav svim braniteljima – gdje god bili!” – često zna ponoviti, u stilu legendarnog ratnog reportera i urednika Dnevnika Branimira Dopuđe.

I možda se cijela njegova izložba može sažeti u jednu jedinu misao: Život je lijep. Jer Leo zna gledati. On pušta oko da bude promatrač, sanjar, pripovjedač. On vidi sjene i svjetlo, čudo u svakodnevnom. On u svakoj fotografiji ostavi dio sebe. I tako stvara besmrtnost – za Omiš, za ljude, za sve nas koji ga pratimo i volimo. 

Izložba je otvorena do 18. kolovoza 2025.