S obzirom da sam 11 godina za Slobodnu Dalmaciju bio dopisnik iz Austrije, za tu državu me i dan danas vežu obiteljski kontakti, razne uspomene i poslovne priče nezaobilazno vezane uz poznavanje njemačkog jezika s kojim sam se doslovce "lomio" godinama, Naime, engleski znaju manje-više svi, ali naučiti tečni njemački s brojnim pripadajućim narječjima i mučiti se s izgovorom njihovih složenica tipa Fahrzeug-Identifizierungsnummer (broj šasije), nije baš lako. Davno sam se vratio u Split, pa su s vremenom moja austrijska prijateljstva uglavnom izblijedila, promijenili se brojevi mobitela, a odlasci do Beča prorijedili zbog niza razloga. Međutim, neke događaje sudbina namjesti i onda se čovjek potpuno neočekivano vrati u prošlost.
Tako pred nekoliko dana stojim ja u redu za oprati auto kod benzinske stanice Lukoil blizu Poljuda i nakon toga želim voziti natrag kući. No, blizu ulaza u benzinsku stoji neki Audi i ne mogu proći. Promislim počekat ću malo, nije problem. No, kad sam malo bolje pogledao, iznenadio sam se vidjevši da Audiju registracija počinje sa HO, što je oznaka za općinu Horn u blizini Beča gdje sam i ja nekada živio!
U Splitu ljeti vidim razne austrijske registracije i znam napamet iz kojeg grada ti ljudi dolaze, ali je prefiks HO skoro nemoguće vidjeti jer je općina mala i na samom sjeveru, stoga odatle turista u Dalmaciji nema mnogo. I tako izađem ja iz auta i pitam znatiželjno na njemačkom suvozačicu - što vi iz Horna radite u Splitu? Suštinski blesavo pitanje jer je turistička sezona u tijeku, ali me baš situacija zaintrigirala.
Slučajni susret
A ona se onako malo uznemirila misleći da se bunim što su blokirali izlaz pa mrvu spusti prozor i kaže na našem jeziku - evo suprug nešto pita, samo malo, počekajte... U tom trenutku izlazi iz benzinske spomenuti suprug, gleda mene i kaže:
- Željko, jesi li to ti? Situacija u trenutku postaje pozitivno šokantna jer se nikada u više od 20 godina od mog povratka nije dogodilo da me neki vozač automobila iz Horna vidi ovdje kod kuće, a kamoli oslovi imenom. I onda mi se u par sekundi upali "lampica" - pa to je Edo (51), prijatelj Bošnjak kojeg su JNA i Srbi u travnju 1992. protjerali iz Zvornika. On i još 40-ak izbjeglica su s obiteljima zbrinuli Austrijanci u manjim mjestima općine Horn gdje sam im kasnije pomagao koliko sam mogao. A neki od njih su ostali, našli posao, naučili jezik i skrasili se Austriji, a dio se vratio u BiH.
Tada 19-godišnji Edin Malović, kojeg su svi zvali Edo, bio je svima posebno omiljen radi umijeća igranja košarke, što je tada bila glavna ulična zabava protjeranih Bošnjaka. Puno puta smo u miješanoj postavi Hrvata, Austrijanaca i Bošnjaka (4 igrača, 3 na terenu) 1998. i 1999. igrali na gradskim turnirima ulične košarke pokrajine Niederosterreich i guštali pobjeđivati lokalne dečke. Posljednji put sam Edu na Streetparty turniru u Hornu vidio 2002. i evo sada, nakon pune 23 godine se igrom slučaja nađemo baš u Splitu...
"Ludi" za Hrvatskom
Protokol nastavka našeg susreta je klasika - najprije hitno piće u Starog mornara, upoznavanje sa suprugom Sanjom, pa priče o također prognanim roditeljima, turnirima, košarkaškim pokalima koje ja još čuvam i pitanja tipa - jesu svi živi, gdje je ovaj i onaj.? Odsjeli su oni u Podstrani, ali ih nagovaram na đir po Splitu. U međuvremenu doznam da je Edin, iako trajno nastanjen u Hornu i zaposlen kao medicinski tehničar u Psihosomatskom centru u Eggenburgu, zapravo "lud" za Hrvatskom. A time je "zarazio" i suprugu.
Odu oni naravno redovito i do Zvornika, ali me zapanjilo da od 2003. ama baš svakog ljeta dođe kod nas na obalu. Puno je puta bio u Podstrani, Baškoj Vodi, Crikvenici, Makarskoj, Brelima... To su redovito bili dolasci na samo jedan tjedan, pa nekim čudom nikada nije bio baš u Splitu, a nije imao novi broj mog mobitela pa se nismo mogli ni naći nego eto samo - slučajno. Ispred Lukoila...
Ozario se Edo i supruga mu Sanja kad sam rekao - ajmo mi do grada da ti pokažem što si propuštao vidjeti, biti ću vaš osobni vodič. A Edo oduševljeno napomene - već sam ti pričao u Austriji, ali si možda zaboravio. Znaš li ti, Splićo, da sam odrastao uz pjesme Olivera Dragojevića, a otac Abdulah (79) je držao sliku Arsena Dedića u stanu. Ma svi smo mi u Zvorniku osamdesetih gledali na televiziji Splitski festival, te obožavali serije Malo i Velo Misto. Evo gledaj moju sadašnju Spotify listu na mobitelu, još je veći dio Oliverovih pjesama na njemu... Pa ne mogu vjerovati da ćeš mi pokazati neka mjesta koje sam do sada vidio samo na TV-u. Hajmo da vidim Prokurative, vašu toliko puta spominjanu Rivu i ono mjesto gdje je u seriji bila ta brijačnica meštra Boris Dvornika...
Baška Voda u srcu
Šetamo mi tako po gradu pa im pokazujem Marmontovu krcatu ljudi (bilo je 20 h), a bračni par Malović oduševljen živošću svih gradskih ulica. Išli smo naravno na Prokurative gdje su nekada na festivalima pjevali velikani glazbene scene, a tada mali Edo u Zvorniku na TV-u slušao njihove izvedbe. Nagovorio sam ih na penjanje na Prvu vidilicu gdje puca pogled na cijeli grad i okolicu te vidim ljudi se baš razgalili. Onda prolazak po Rivi, pa Dioklecijanova palača izbliza i posjet Voćnom trgu gdje je u Velom Mistu bila brijačnica, a Mare Mulica (glumica Ines Fančović) galamila i prodavala voće...
Sjeli smo na kraju u jedan kafić u centru i onda upitam goste - šta vam se čini od Splita.
- Istina je ono što smo čuli puno puta, ovaj grad ima dušu i posebne vibracije, to se najbolje osjeti ovako uživo kad šetaš njegovim ulicama. Šteta da nismo bili i ranije, ali je ovako s vodičem lakše - odgovore uglas.
- Oboje već godinama radite u Austriji, možete ići bilo gdje na odmor. Zašto baš Hrvatska?
- Meni je zahvaljujući ocu Abdulahu Dalmacija u srcu od dana djetinjstva. Istina, mogli smo odlaziti drugdje, ali smatramo da ovog mentaliteta, srdačnosti, muzike, neopterećenosti, čistog mora, zalazaka sunca i osjećaja sigurnosti valjda nema nigdje. Osim toga, jezik je velika prednost, dok je rivijera južno od Splita kao iz snova. A ima tu i neraskidivih emocija - imamo kćer Lenu (18), dok smo sina Andreja (20) začeli baš u Baškoj Vodi.
Lipe uspomene
- Kako si upoznao suprugu?
- E to je zanimljiva priča... Kad su našu obitelj Malović Srbi protjerali iz Zvornika, naš stan su dali Rajki Ivanović u zamjenu za komad zemlje jer im je trebalo za groblje. Kad je rat završio i situacija se smirila, odem ja jednom u Zvornik vidjeti što je sa stanom, a tamo živi Rajka sa kćeri Sanjom. Pričali mi onako normalno s njima i svidi se meni Sanja. Malo po malo se mi "spetljamo" i planiramo vjenčanje. Bunili su se neki članovi njene obitelji tada u stilu kako će se ona Srpkinja uzeti s protjeranim Muslimanom, sramota. No, ljubav bila jača, oženili smo se i otišli živjeti u Austriju. Do Zvornika idemo u hladnijem dijelu godine, ali ljeti se zna - pravac Dalmacija.
Moram priznati da je i meni bilo drago ugostiti nekadašnjeg dragog izbjeglicu Edu i njegovu suprugu, podijeliti s njima iz hladne Austrije i Zvornika ovaj ugođaj najljepšeg lica Splita usred ljeta. Gledam njihova ozarena lica i u sebi guštam da im se sve skupa jako svidjelo. To da po gradu uvečer zimi "nema ni pasa" sam prešutio... I na kraju rastanak uz obećanje da će doći i iduće godine na našu rivijeru pa ćemo više vremena provoditi upravo u Splitu. Prije rastanka kaže meni Edo - hajde Željko, molim te pokaži mi gdje je stanovao moj omiljeni Oliver čije sam pjesme Galeb i ja, Karocu i Skalinadu čuo na tisuće puta. Otišli smo naravno, a Edo i Sanja slikavali zgradu usred noći, noseći tako u Austriju lipe uspomene iz "najlipšeg grada na svitu".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....