Objava Sabine Lončar, bivše predsjednice udruge "Sjena" na društvenim mrežama potaknula je raspravu o pravilima u školama i načinu na koji se postupa prema učenicima koji zakasne na nastavu.
Kako navodi, njezino dijete zbog kašnjenja javnoga gradskog prijevoza nije stiglo na početak sata, već je u učionicu pokušalo ući 15 minuta nakon zvona. No nastavnik mu, tvrdi majka, nije dopustio ulazak te je ostatak nastavnog sata provelo na školskom hodniku.
Ono što ju je posebno zasmetalo jest činjenica da, prema njezinim riječima, nitko učenika nije ni pitao zašto kasni.
"Zakasnio je 15 minuta, a preostalih 30 minuta sata proveo je na hodniku. Dijete je bilo u školi, željelo je sudjelovati u nastavi, ali to mu nije bilo omogućeno", napisala je.
Poduža objava
U podužoj objavi otvorila je pitanje koja bi trebala biti osnovna zadaća škole. Smatra da je svrha obrazovnih ustanova uključiti djecu u nastavni proces i omogućiti im što više vremena provedenog u učionici, a ne ih udaljavati s nastave zbog kašnjenja.
Prema njezinu mišljenju, kašnjenje se može evidentirati, o razlozima se može razgovarati, a učeniku se može ukazati na važnost dolaska na vrijeme. No pita se je li opravdano kao posljedicu imati dodatno uskraćivanje nastave.
Posebno je upozorila na, kako kaže, svojevrsni paradoks. Dok se godinama govori o velikom broju izostanaka učenika i potrebi da se djecu potiče na redovito pohađanje nastave, istodobno se događaju situacije u kojima učenik koji je stigao u školu ne može sudjelovati na satu.
U objavi se osvrnula i na djecu koja svakodnevno ovise o javnom prijevozu, prometnim gužvama i drugim okolnostima na koje ne mogu utjecati, kao i na učenike kojima su kontinuitet nastave i jasna struktura posebno važni.
"Pravila bi trebala služiti obrazovanju, a ne obrazovanje pravilima", poručila je.
Na kraju je navela da je prijevoznik naknadno opravdao kašnjenje, no smatra da izgubljeno vrijeme provedeno izvan učionice nitko ne može vratiti.
– Koliko nam je važno da učenik bude na nastavi ?
Jučer se moje dijete, zbog kašnjenja javnoga gradskog prijevoza, našlo u situaciji da mu nastavnik nije dopustio ulazak na nastavu. Zakasnio je 15 minuta, a preostalih 30 minuta nastavnog sata proveo je na hodniku. Nitko ga pritom nije ni pitao zašto kasni.
I upravo me ta situacija potaknula na razmišljanje o nečemu što je mnogo važnije od jednog kašnjenja i jednog neopravdanog sata.
Koja je zapravo primarna zadaća odgojno-obrazovnih ustanova?
Nije li njihova temeljna svrha obrazovati djecu, poticati ih na učenje, uključivati ih u nastavni proces i stvarati uvjete u kojima će što više vremena provoditi sudjelujući u nastavi?
Ako učenik zakasni, zar nije razumnije reći mu: "Uđi tiho, sjedni na svoje mjesto i prati nastavu."
Kašnjenje se može evidentirati. O njegovim razlozima može se razgovarati. Učenika se može upozoriti na važnost pravodobnog dolaska.
Ali zašto bi odgovor na kašnjenje bio uskraćivanje još pola sata nastave?
Veliki broj izostanaka
Posebno zabrinjava što se sve to događa u vrijeme kada se godinama upozorava na ogroman broj učeničkih izostanaka.
Prema najnovijim objavljenim podacima, učenici u Hrvatskoj tijekom školske godine 2025./2026. izostali su s nastave gotovo 38,6 milijuna sati. Riječ je o milijunima sati izgubljenih prilika za učenje, sudjelovanje i napredovanje.
I dok se na nacionalnoj razini raspravlja o tome kako smanjiti izostanke i potaknuti redovitije pohađanje nastave, istodobno postoje pravila i postupanja zbog kojih učenik koji je došao u školu mora ostati izvan učionice.
Nije li to pomalo proturječno?
Pritom za mene uopće nije ključno pitanje hoće li jedan sat biti opravdan ili neopravdan.
Mene osobno taj eventualni neopravdani sat ne zabrinjava.
Zabrinjava me činjenica da je dijete bilo u školi, željelo sudjelovati u nastavi, a to mu nije bilo omogućeno.
Zabrinjava me i poruka koju takvim postupanjem šaljemo učenicima.
Umjesto da potičemo njihov dolazak i sudjelovanje, stvaramo situacije u kojima se dolazak nakon početka sata zapravo ne isplati.
Postoji i druga strana problema o kojoj se premalo govori.
Ako roditelj ne može opravdati kašnjenje djeteta, ali može opravdati njegov cjelodnevni izostanak, ne stvaramo li time apsurdnu situaciju?
Roditelji se tako mogu naći pred izborom da prihvate neopravdani sat ili da dijete, umjesto da zakasni i nastavi pratiti nastavu, uopće ne pošalju u školu i opravdaju mu cijeli dan.
Ne potičemo li na taj način upravo ono protiv čega se obrazovni sustav navodno bori, izostajanje s nastave?
A što je s djecom koja svakodnevno putuju javnim prijevozom? S djecom koja ovise o voznim redovima, prometnim zastojima i okolnostima na koje ne mogu utjecati?
Što je s učenicima s teškoćama, kojima su kontinuitet nastave, jasna struktura i podrška posebno važni?
Zar upravo prema njima ne bismo trebali pokazati dodatno razumijevanje i fleksibilnost?
Naravno da škola mora imati pravila. Naravno da djecu trebamo učiti odgovornosti, točnosti i poštovanju obveza.
Ali pravila bi trebala služiti obrazovanju, a ne obrazovanje pravilima.
Disciplina i razumijevanje nisu suprotnosti. Moguće je istodobno zahtijevati odgovornost i pokazati pedagošku razumnost.
Ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da moje dijete više nikada ne ostane na školskom hodniku samo zato što je, ne svojom krivnjom, zakasnilo na nastavu.
Ali svjesna sam da mnoga djeca nemaju roditelje koji će imati mogućnosti, vremena, znanja ili snage propitivati takva postupanja.
I upravo zbog te djece smatram važnim o ovome govoriti.
Jer pitanje nije samo što se dogodilo jednom učeniku.
Pitanje je kakav obrazovni sustav želimo.
Onaj u kojem ćemo brojati minute kašnjenja i neopravdane sate ili onaj u kojem ćemo tražiti svaki razuman način da dijete što više vremena provede u učionici?
Djeci je mjesto na nastavi, a ne na hodnicima.
I to bi trebalo biti polazište svakog pedagoškog postupanja.
ZET je opravdao kašnjenje, ali izgubljeno vrijeme nastave nitko mu ne može vratiti, napisala je Lončar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....