Smrt omiljenog kolege potaknula je snažnu i emotivnu raspravu na hrvatskom Redditu. Nitko nije slutio što se događa iza osmijeha čovjeka kojeg su svi opisivali kao “dušu firme”. U nastavku donosimo objavu u cijelosti, gramatički uređenu i pripremljenu za objavu, kao i komentare koji su otvorili važno pitanje - zašto je i dalje stigma potražiti psihološku pomoć, osobito među muškarcima?
"Ovaj tjedan doživjeli smo šok na poslu. Jako dobar kolega namjerno je završio svoj život. Time je sve još neshvatljivije jer je bio najveselija osoba u firmi. Stalno smijeh, šale, zagrljaji, dobar prema svima, prvi za pomoći. Nema osobe koja ga nije voljela - na sprovodu je bilo 500 ljudi."
Muškarac je dodao kako nije bilo vidljivih problema.
"Ne postoji nikakav poseban razlog za koji se možemo uhvatiti. Nije druga žena, nisu financijski problemi, nije alkohol. Bio je jako povezan s obitelji, sina je odškolovao i zaposlio. Govorio je da je zadovoljan poslom, gazda ga je cijenio. Nije bio bolestan. Sve mu je nekako bilo posloženo. Očito se u njemu nešto jako dugo skupljalo - neka teška depresija i melankolija. Da je ikoga nazvao u tom trenutku, mislim da bi svatko sjeo u auto i došao do njega."
Napisao je i kako se radilo o planiranom slučaju.
"Rečeno je da je sve bilo planirano. Sve je pripremio. Nije bilo impulzivno. Nije ostavio nikakvu poruku obitelji. Do zadnjeg dana se šalio s ljudima - i to dan prije svog 42. rođendana. Mogao je još svašta. Zašto je kod nas još uvijek sramota i stigma potražiti psihološku pomoć? Pa makar i privremeno dobiti terapiju da se izbalansiraju te vražje kemije u glavi. Ostavio je strašnu tugu i neodgovorena pitanja. Zašto je, pogotovo muškarcima, tako teško otvoriti se nekome? Zašto sve nose u sebi dok ne pukne? I zašto to društvo još uvijek osuđuje i stavlja na stup srama?"
Objava je izazvala brojne reakcije. Mnogi su podijelili vlastita iskustva i pokušali objasniti zašto se ovakve tragedije događaju.
"Depresija se ne vidi, a stigma postoji"
"Moje saučešće. Rekla bih da stigma i dalje postoji, ali ne kolektivno - već unutar nekih obitelji i društava. Tvoj kolega je vjerojatno patio od emocionalnih poteškoća koje su možda započele još u djetinjstvu ili mladosti. S vremenom je to mogla postati teška funkcionalna depresija iz koje se nije lako izvući. Mnogi koji i potraže pomoć, nažalost, ipak počine suicid.”
Korisnica zatim navodi osobnu tragediju prijateljice koja je u godinu dana izgubila dva brata.
"Jedan je imao oko 20 godina, bio je teško depresivan, liječio se, tražio pomoć, ali se jako teško nosio s nepravdom u svijetu. Drugi brat, koji je imao 18 godina, nije se mogao nositi s njegovim gubitkom. Bili su jako osjetljivi dečki."
Posebno ističe da je muškarcima srednje i starije dobi izrazito teško priznati da imaju problem.
"S obzirom na to da ovakvih slučajeva ima sve više, jasno je da psiha načeta problemima u mladosti kasnije sve teže podnosi životne izazove. Ta unutarnja katastrofa često nije vidljiva. Ljudi potisnu depresivne ili anksiozne epizode i misle da je prošlo. Ali najčešće ne prođe samo od sebe."
Na kraju preporučuje potražiti stručnu pomoć u bolnici Psihijatrijska bolnica Vrapče, gdje se, kako kaže, organiziraju grupne terapije i gdje je osoblje vrlo predano, unatoč preopterećenosti sustava.
Ljudi ne žele savjete, žele da ih se sasluša
"Žao mi je čovjeka i njegove obitelji. Reći ću nešto što će možda zvučati grubo. Nije problem nazvati nekoga, ali mnogi znaju da će im, kad se povjere, ljudi odmah početi dijeliti savjete i pametovati. Neki čak dijele tuđe probleme dalje. Zato se ljudi osjećaju sami, iako su okruženi prijateljima i rodbinom."
Ovaj komentator smatra da, uz psihološku pomoć, ljudima trebaju i konkretne aktivnosti - šetnje, hobiji, druženja - kako bi razbili negativne misli i energiju.
Nije lako dobiti stručnu pomoć
"Moja sućut. Teško je priznati da imaš problem, ali iz mog iskustva mogu reći da ni kad potražiš pomoć, često je ne dobiješ. Većina psihologa radi svoj posao, ali imaš osjećaj da te slušaju jer moraju. Zvala sam SOS telefon u svom gradu - nitko se nije javljao. Na e-mail sam dobila odgovor tek nakon mjesec dana. Stavljena sam na listu čekanja od tri do šest mjeseci."
Naglašava kako postoji velika razlika između podrške prijatelja i stručne pomoći, ali i da do stručne pomoći nije jednostavno doći.
U istom komentaru spominje i sličnu tragediju.
"Prije nekoliko godina kolega, imao je 25 godina, oduzeo si je život. Nije imao obitelj, tek je počeo život. Šalili smo se na poslu, rekao je da će nas počastiti za rođendan. Pozdravili smo se s ‘vidimo se sutra’. Njemu to sutra, nažalost, nikada nije došlo."
Tema o kojoj se i dalje šuti
Ispod osmijeha, uspjeha i "posloženog života" ponekad se krije duboka i dugotrajna patnja. Rasprava pokazuje koliko je mentalno zdravlje i dalje obavijeno šutnjom - osobito kada su u pitanju muškarci, koji su često odgajani da emocije zadržavaju za sebe.
Ako vi ili netko koga poznajete prolazite kroz teške misli, važno je znati da pomoć postoji i da traženje pomoći nije slabost. Razgovor može biti prvi i najvažniji korak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....