Puno hrabrosti označava ime Nora Mlinarić. Nora dolazi iz Pleternice, malenoga grada u srcu Slavonije, nedavno je proslavila 27. rođendan, a odrasla je u velikoj obitelji koja ju je oduvijek poticala da radi ono što voli te da se ne boji isprobavati nove stvari. Završila je novinarstvo i odnose s javnošću, a posljednje tri i pol godine radi u marketingu. Posao je veseli jer spaja kreativnost i strategiju te joj daje slobodu da uvijek uči nešto novo.
Nora je nedavno doznala da ima Non-Hodgkinov limfom, točnije podvrstu DLBCL – velikostanični limfom. Radi se o zloćudnoj promjeni limfnih stanica koje su migrirale izvan koštane srži i nalaze se u limfnom tkivu. Nora je borbu prihvatila objeručke te nije dopustila da joj dijagnoza remeti planove. Život živi punim plućima, dijeli svoj put na društvenim mrežama (obavezno je pronađite pod imenom namelessnora), fotografira odlične modne kombinacije te je iznimno inspirativna mlada osoba, što je bio više nego dovoljan povod ovom razgovoru koji smo napravili s užitkom.
Kako si?
– Odlično! Baš jučer sam se vratila s godišnjeg odmora i prvog kupanja u moru ove godine, tako da sam super. Napunila sam baterije i odlučila da odsad idem češće u rujnu na more. Toliko je lijepo i mirno. More mi je uvijek došlo kao terapija, pa mi je to baš trebalo. Ljubomorna sam na sve vas na jugu što u listopadu imate sunce, more, mandarine, limun, šipak...
Nedavno si doznala za svoju dijagnozu. Kako si se osjećala kada ti je liječnik kazao o čemu se radi?
– Priča je krenula s bolovima u trbuhu krajem ožujka ove godine. Isprva su sumnjali na žučni kamenac, no onda mi je doktor rekao da sumnjaju na rak gušterače. U tom trenutku nisam osjećala ništa, samo sam ga pitala: "Dobro, ako nije to, što drugo može biti?" Rekao je da su male šanse da je nešto drugo, ali da ne može tvrditi ništa dok se ne odradi biopsija.
Kad sam čula da je zapravo limfom, bila sam presretna jer sam znala da su prognoze puno bolje nego kod raka gušterače. Čak sam prijateljima javila s olakšanjem: "Nije rak – limfom je!" Poslije sam istraživala i shvatila da se ipak radi o zloćudnom raku bijelih krvnih stanica, ali taj prvi trenutak bio je veliki val olakšanja. Više me je pogodilo to što moram otkazati svadbu, koju sam jedva čekala.
Kako si uspjela ostati toliko pozitivna? Zašto si odlučila javno podijeliti svoj put i kakve su reakcije?
– Teško je reći. Sve se odvijalo jako brzo i mislim da nisam ni stigla to procesuirati u potpunosti. Humor i zdrav razum najviše su mi pomogli. Od početka sam si rekla: "Ovo je već riješeno, gotovo, idem kroz to kao da sam već zdrava." Kada sam doznala koliko ciklusa trebam imati, izračunala sam da će sve biti gotovo otprilike krajem listopada, ako sve bude u redu.
Nisam željela slušati tuđe scenarije, čekala sam da vidim kako će biti meni – i zasad je super! Kada se vratim iz bolnice, nekoliko dana sam slabija, ali onda se opet "vratim u normalu" – rolam se, idem na kavu, kuham, družim se, šetam... Ponekad zaboravim da sam bolesna. Uvijek kažem: ovo je samo jedno dugo ljeto. Zabranila sam sažalijevanje i mislim da je to jako važno. Od samog početka osjećala sam se sigurno u rukama doktora i cijelog tima Hematologije KB-a Dubrava, pa zapravo nisam ni imala vremena brinuti se, oni su tu da se brinu za mene.
Prvi video sam objavila skroz slučajno, htjela sam samo zabilježiti trenutak šišanja. Tada sam imala oko 300 pratitelja i mislila sam da će to vidjeti samo prijatelji. No video je došao do puno ljudi i reakcije su bile ogromne. U bolnici su me sestre zezale da sam poznata tiktokerica, ha-ha.
Isprva mi je bilo glupo i preintimno, ali kad su mi počeli pisati ljudi da im moja videa pomažu, odlučila sam nastaviti. Posao me uvijek vezao uz društvene mreže i kreiranje sadržaja, samo nikako da krenem, pa je ovo bio neki okidač. Kada shvatiš da si nekome pomogao da drukčije gleda na bolest, to je najveća nagrada i toplina oko srca.
Što bi poručila nekome tko se našao u sličnoj situaciji?
– Nije kraj – to je borba koju se isplati voditi. Ne volim kada netko kaže "samo budi pozitivan", jer to nije uvijek realno. Bitnije je slušati svoje tijelo i pokušati nastaviti raditi ono što te veselilo prije bolesti, u manjoj mjeri ako treba – kava, šetnja, druženje... Male stvari puno znače i pomažu da ne misliš stalno na dijagnozu.
Je li ti ova borba promijenila pogled na život?
– Pa jest. Shvatila sam koliko smo krhki i kako se planovi mogu promijeniti u sekundi. Više ne razmišljam previše unaprijed, nego pustim da se dogodi. I prije sam živjela punim plućima, ali sada još više.
Manje me pogađaju stvari nego prije. Sad zaista cijenim sitnice i u potpunosti shvaćam onu izreku "zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu: da ozdravi".
Čini se da baš jako voliš modu. Kako bi opisala svoj stil i koji su ti omiljeni brendovi?
– Uh, teško mi je opisati svoj stil, možda bi to bolje rekli drugi. Ali volim pratiti stilove poput "Elegant Chic", "Tomboy" i "Funky/Eclectic", to me najviše inspirira. Volim sve što je široko, vintage, pomalo neobično. Igram se s materijalima, teksturama i modnim detaljima.
Jako volim "second hand" jer tamo uvijek nađem bezvremenske i kvalitetne komade. Nemam striktno omiljen brend, ali volim kupovati na "Vintedu", "Vestiaire Collectivu", klasičnim high street brendovima poput "H&M", "Mango", "Massimo Dutti", "Zara". Od traperica uvijek biram "Levis", "Weekday" ili "Anine Bing", a ponekad se počastim i "high-end" komadima.
Planiraš li nastaviti graditi karijeru kao influencer ili imaš neka druga zanimanja u planu?
– Htjela bih se razvijati u kreativnom dijelu marketinga, a najviše bih voljela spojiti ljubav prema modi s poslom, to mi je cilj. Hobi mi je fotografija još od srednje škole i htjela bih joj se malo više posvetiti. Također, volim ići na pilates i kuhati. Imam toliko ideja u glavi! Ovo s "influencer karijerom" još ne bih tako nazvala dok se ne dogodi, pustit ću da sve ide prirodno, ali da – zanima me kreiranje sadržaja i volim to. Uvijek sam ona osoba u društvu koja fotka ili snima pa šaljem drugima.
Kako izgleda tvoj dan?
– Teško je opisati samo jedan jer su svi različiti. Uvijek se budim rano, između 7 i 8. Doručkujem, popijem kavu, provedem vrijeme s obitelji, a onda se družim s prijateljima ili posjećujem bližnje. Volim otići na kavu, rolati se, voziti bicikl. U svakom danu mi je važno da dobro jedem, popijem kavu, podružim se s ljudima koje volim i obavim neku fizičku aktivnost. To mi daje osjećaj normalnosti i snagu da idem dalje.
Što te čini sretnom i tko ti je najveća podrška?
– Sretnom me čine male stvari: kava na suncu, druženje i zezanje s dragim ljudima. Najveća podrška mi je moj zaručnik Niko. On je svoj život potpuno prilagodio meni i volim ga zvati svojim "skrbnikom". Vozi me na kemoterapije, dolazi svaki dan u posjet kad sam u bolnici i uvijek me nasmijava.
Također, kada sam u bolnici, moja sestra Patricia dolazi svaki dan nakon posla s jednog na drugi kraj grada samo da me vidi na pola sata. Ludilo. Uz to ne umanjujem ogromnu podršku od roditelja, sestara, prijatelja i šire obitelji. Zahvalna sam što imam takvu mrežu ljudi oko sebe, jer bez njih bi sve bilo puno teže.
Što bi poručila mlađoj sebi?
– Rekla bih joj da cijeni ono što ima sada, da se ne gubi u brigama za sutra i da vjeruje da se pravi ljudi i pravi trenuci uvijek pojave u životu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....