Dvadeset dana, šest država i oko 1500 kilometara dijelilo je Marina Grkovića i Marka Crepulja od Dubrovnika do Istanbula. Dvojica studenata na put su krenula biciklima, bez organizirane ture i velike pratnje, vozeći prosječno oko 80 kilometara dnevno.
Putem su upoznavali ljude, isprobavali lokalnu hranu, krpali probušene gume, a zbog bolesti nakratko su morali stati i zapitati se hoće li uopće moći nastaviti. Istovremeno su svoje putovanje pretvorili u humanitarnu akciju kojom su prikupljali novac za SOS Dječje selo.
Krenulo kraćim turama
Za Marina, 22-godišnjeg studenta FER-a, i njegova godinu dana starijeg prijatelja Marka, studenta medicine, ovakva putovanja nisu nikakva novost. Već nekoliko godina bave se bikepackingom, načinom putovanja koji bi se najjednostavnije mogao opisati kao backpacking na biciklu. Sve što im je potrebno nose sa sobom i kreću na višednevne ture, najčešće tijekom ljeta ili praznika, kada im to dopuste fakultetske obveze.
- Sjedneš na bicikl s opremom, poneseš robu i sve što ti treba za život idućih nekoliko dana i jednostavno se uputiš negdje. Nama je to uz studiranje uvijek bio odličan hobi - objašnjava Marin.
Prije nego što su se odlučili na svoj dosad najduži pothvat, zajedno su već prošli dobar dio Hrvatske. Vozili su od Zagreba do Splita, od Splita do Dubrovnika, obišli Istru i stigli do Ljubljane. Takve su ture uglavnom trajale četiri ili pet dana, a na njima su često nosili šator i spavali gdje bi pronašli prikladno mjesto.
Nakon nekoliko takvih putovanja poželjeli su iskušati nešto zahtjevnije. Ideja o vožnji do Istanbula postojala je gotovo godinu dana, a kako su do Dubrovnika već jednom stigli biciklom, odlučili su da će baš ondje započeti novu rutu.
Na put su krenuli 25. kolovoza. Iz Dubrovnika su nastavili kroz Crnu Goru, Albaniju, Sjevernu Makedoniju i Grčku, a konačno odredište bila je Turska. Do Istanbula im je trebalo 20 dana, tijekom kojih su dnevno prelazili prosječno oko 80 kilometara.
Noćenje za 20 eura
Za razliku od njihovih prijašnjih putovanja, ovaj su put odlučili ostaviti šator kod kuće. Budući da ih je čekalo gotovo tri tjedna svakodnevne vožnje, htjeli su se navečer moći dobro odmoriti. U Crnoj Gori i Albaniji pronalazili su smještaj za 20 do 30 eura za dvojicu, dok je Grčka bila nešto skuplja. Kada zbroji smještaj, hranu, autobus do Dubrovnika, povratni let iz Istanbula i prijevoz bicikala avionom, Marin kaže da ih je cijelo putovanje, zajedno s pet dodatnih dana provedenih u Istanbulu, stajalo oko dvije tisuće eura.
‘Na biciklu upoznaješ ljude...‘
Mogućnost relativno jeftinog putovanja jedan od razloga zbog kojih mu se bikepacking sviđa, ali nije i najvažniji. Bicikl im omogućuje da zemlju kroz koju prolaze upoznaju na način koji bi iz automobila ili aviona teško mogli doživjeti.
- Autom ideš prebrzo, a avionom zapravo ništa ne vidiš. Biciklom završiš u selima u kojima nikad ne bi mislio da ćeš završiti. Upoznaš puno ljudi jer sve zanima odakle dolaziš, kamo ideš i što radiš - govori Marin.
U Albaniji su na biciklima imali hrvatsku zastavicu, koja je često bila dovoljan povod da im netko priđe. Marin se prisjeća čovjeka koji ih je, čim ju je ugledao, pozvao k sebi. Nisu se uspjeli najbolje sporazumjeti, ali to im nije ni trebalo, domaćin ih je ponudio hladnim pićem i pustio glazbu.
Drugom prilikom netko ih je automobilom prestigao i zaustavio se uz cestu. Marin i Marko u prvi trenutak nisu znali što se događa, a onda je vozač izvadio dvije boce hladne vode i pružio im ih.
- U takvim trenucima shvatiš koliko su ljudi zapravo voljni pomoći i koliko su gostoljubivi - kaže Marin.
Iznenadilo ih je i ponašanje vozača. Iako bi možda očekivali suprotno, Marin kaže da su u Albaniji, Sjevernoj Makedoniji, Grčkoj i Turskoj imali uglavnom vrlo ugodna iskustva. Vozači su čekali siguran trenutak da ih zaobiđu, ostavljali im dovoljno prostora, a ponekad bi im zatrubili samo kako bi ih pozdravili.
Viroza u Crnoj Gori
Ipak, gotovo tri tjedna na biciklu nisu mogla proći bez problema. Tijekom puta šest puta su probušili gumu, no na takve su situacije bili spremni i sa sobom su nosili potreban alat. Mnogo ozbiljniji problem pojavio se u Crnoj Gori, gdje su se obojica razboljela od gastrointestinalne viroze.
Prvo se razbolio Marko. Tijekom jedne noći stanje mu se toliko pogoršalo da nije mogao zadržati ni vodu pa je završio u bolnici na infuziji. Tada su prvi put ozbiljnije razmišljali o tome hoće li uopće moći nastaviti putovanje. Marko je sljedeći dan proveo odmarajući se, no oporavio se mnogo brže nego što su očekivali.
- Treći dan već smo odvozili 50 kilometara, četvrti 80, a peti je bio na sto posto. Stvarno me fasciniralo koliko se brzo oporavio - prisjeća se Marin.
Nakon što se Marko oporavio, razbolio se i Marin, ali kod njega su problemi trajali samo jednu noć. Nakon neplanirane pauze ponovno su nastavili prema Istanbulu.
Osim lokalnih stanovnika, putem su upoznavali i druge ljude koji Europu obilaze na sličan način. Marin kaže da se bikepackeri na cesti vrlo lako prepoznaju - dovoljno je vidjeti bicikl natovaren torbama i opremom. Tada se često spontano stane, razgovara, podijeli hrana ili dio puta odvozi zajedno.
- Ima ljudi koji sami već četiri mjeseca putuju po Europi. Svi su opušteni i pričljivi. Možeš stati, popričati s njima, podijeliti nešto hrane ili jedan dan voziti zajedno. Baš postoji taj osjećaj zajednice - kaže.
Tako su upoznali i skupinu od šestero Austrijanaca svojih godina koji su krenuli iz okolice Dubrovnika i vozili sličnom rutom. Nakon druženja na putu svatko je nastavio svojim tempom, ali priča tu nije završila. Ponovno su se susreli na krajnjem odredištu, u Istanbulu, gdje su zajedno izašli.
Kilometri za SOS Dječje selo
Putovanje je od početka imalo i humanitarnu stranu. Marin se prije polaska povezao sa SOS Dječjim selom Hrvatska, a cilj je bio za svaki prijeđeni kilometar prikupiti jedan euro donacije. Budući da ih je do Istanbula čekalo oko 1500 kilometara, početni cilj kampanje postavili su na 1500 eura. U trenutku razgovora već su prikupili oko 1920 eura i nadali se da će uspjeti prijeći dvije tisuće.
- Nikad prije nisam radio donatorsku kampanju i baš me iznenadilo koliko su se ljudi uključili. Kada smo vidjeli da smo premašili cilj, pomislili smo da možemo pokušati pogurati još malo - govori Marin.
Kako bi njihovo putovanje mogli pratiti i ljudi kod kuće, Marin je iskoristio znanje s FER-a i prije polaska napravio interaktivnu internetsku stranicu Sedmo nebo. Na njoj se tijekom putovanja moglo pratiti njihovo napredovanje, a objavljivali su i fotografije, kratke izvještaje te smiješne situacije koje su im se događale putem.
Tako put od Dubrovnika do Istanbula nije ostao samo njihova privatna avantura, nego su ga iz dana u dan mogli pratiti prijatelji, obitelj i svi koji su željeli podržati njihovu humanitarnu akciju.
Nakon 1500 kilometara - Istanbul
Nakon toliko kilometara važan dio svakodnevice bila je, očekivano, i hrana. Marin kaže da je tijekom puta izgubio oko kilogram i pol, premda vjeruje da bi izgubio i znatno više da nije pokušavao kušati što više lokalnih jela. Posebno pamti ribu u Ohridu i hranu u Albaniji i Sjevernoj Makedoniji, ali kako kaže, najbolji mu je grčki giros.
Nakon 20 dana vožnje Marin i Marko napokon su stigli u Istanbul. Ondje su ostali još pet dana kako bi se odmorili i razgledali grad, a za povratak kući ipak su odabrali avion. Marin priznaje da mu je pred kraj putovanja već pomalo nedostajao dom, a nakon gotovo mjesec dana izbivanja i svakodnevnog fizičkog napora obojici je trebao odmor.
Novi veliki pothvat zato još nemaju u planu. Marin kaže da će biciklima i nogama dati barem nekoliko mjeseci odmora prije nego što počnu ozbiljno razmišljati o sljedećoj ruti. Ipak, nakon svih dosadašnjih putovanja teško je očekivati da će dugo ostati na mjestu.
- Htio bih inspirirati ljude i pokazati im da se ovakve stvari mogu raditi i uz studiranje teških fakulteta. Mislim da je ovo stvarno jedan od najboljih načina za putovati i vidjeti okolinu oko sebe.
Za Marina i Marka put od Dubrovnika do Istanbula zato nije bio samo način da prijeđu 1500 kilometara. Bio je prilika da vide sve ono što bi, putujući nekim bržim prijevoznim sredstvom, vrlo vjerojatno samo zaobišli.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....