Kad umjetnost nije samo izraz nego i istraživanje, kad crtež nije samo linija nego i misao, kad grad nije samo prostor nego osjećaj – tada znamo da je riječ o Davisi Boontharm. Tajlandska arhitektica, urbanistica i umjetnica, profesorica na prestižnim sveučilištima diljem svijeta, posljednjih godina sve više vremena i stvaralaštva veže za Split. Grad koji, kako kaže, nije samo inspiracija nego i tiha unutarnja potreba.
Split u valovima
Davisi Boontharm često kaže da se u Split zaljubila na prvi pogled. No za razliku od površnih pogleda turista, njezina ljubav je duboka, promišljena i slojevita – onakva kakvu mogu osjećati samo istinski urbanisti.
Kao arhitektica i umjetnica, Davisi je u Splitu prepoznala ono rijetko – jedinstvenu urbanost koja proizlazi iz svakodnevnog života, ulica, susreta, pogleda, ritma grada. Split ju je osvajao polako,u valovima, krugovima, slojevima. Sve je počelo s obitelji kojoj se pridružila: Zdenka, Joža, Mlađa, Minja, Boris, Siniša, Tina, Ela, Dora, Toma… potom susjedi, poznanici iz obližnjih kafića, trgovina i nadasve njezina prva plaža: skromni, ali neponovljivo autentični Gusar.
Put od sramežljivih pogleda i klimanja glavom do prepoznatljivih osmijeha, razgovora i uranjanja u zajednicu, pomogao joj je da pronađe svoja mjesta – najprije u Splitu, a onda diljem Dalmacije.
Prva izložba u Splitu održana je 2012. na trećem katu Dioklecijanove kule – improvizirani, performativni postav unutar Radionice slučaja Split, u organizaciji Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, Instituta za kulturnu baštinu i Sveučilišta Keio iz Tokija. Od tada, izlagala je u rasponu od malenog Bola do velegradske vreve Tokija – a Split i Dalmacija uvijek su imali posebno mjesto u njezinu radu.
Umjetnost Davisi Boontharm istražuje različite medije i formate – od skromnih akvarela razglednica, do velikih japanskih orihon knjiga, nalik na harmoniku, koje dovode u pitanje pojam formata, prostora i narativa. Neki od tih radova sada su izloženi upravo ovdje – na mjestu koje, kao što kaže, spaja umjetnost, znanje i svakodnevni život – u knjižnici.
Split je probudio umjetnicu u meni
Davisi je prvi put došla u Split 2011. godine, a desetljeće ranije, 2001., u Tokiju je upoznala svog supruga Darka Radovića, također arhitekta. Nedavno su, kako uz osmijeh kaže Darko, proslavili “četvrt stoljeća zajedno”.
Na pitanje o svojim umjetničkim počecima, Davisi otkriva:
- Volim crtati jer sam arhitektica, ali do Splita nikad nisam to uzela ozbiljno – uvijek sam bila profesorica, predavala dizajn, izrađivala nastavne materijale. A onda sam došla ovdje i vidjela ljepotu kakvu nisam nigdje na svijetu, iako sam živjela i radila u najmodernijim gradovima. Čak ni Pariz, gdje sam doktorirala, nije me potaknuo da ga crtam. Split jest.
Baš je Split bio njezin okidač za crtanje – prvo akvarelom Dioklecijanove palače, a potom i u formi japanskog orihona: dugački, harmonika-presavijeni list papira veličine razglednice, idealan za putopisne dnevnike koji spajaju tekst i crtež. Prvi orihon nacrtala je u Milanu – fasadu jedne ulice – i tada je, kaže, počela istraživati granicu između arhitekture i umjetnosti.
Od tada crta posvuda, od obale do otoka, hvatajući poglede i trenutke, u formatu koji je, kako kaže, "dovoljno mali da stane u džep, a dovoljno velik da ispriča cijelu priču“.
Vizualni dnevnici svakodnevice
Na pitanje kako su putovanja i život u različitim dijelovima svijeta oblikovali njezinu perspektivu, Davisi kaže:
- Da nisam arhitektica i urbanistica, možda bih sve gledala drugačije. Ali ovako – prostor, grad, ljudi… to ne mogu zanemariti. Ono što crtam nije samo eksperiment, nego ono što vidim, osjećam i želim da drugi osjete – na svoj način. To su moji vizualni dnevnici, s naglaskom na mjesto, na prostor.
Njezine teme kreću se od sitnih predmeta i dragocjenih detalja - zgrada, dijelova ulica, riva, plaža, do fragmenata svakodnevice uhvaćenih u pokretu. Iako prikazuje stvarnosti koje sama vidi, u njima se otkriva snažna senzibilnost za prostor i ljude, za ono što naziva "estetikom svakodnevnog“.
- Pokušavam napraviti haiku, ali slikanjem, kaže Davisi. Zato u njezinim radovima nalazimo splitske rituale – šetnje po Varošu, kupače na plaži Gusar, vožnje trajektom do Šolte ili Lastova, ispijanja kave, boravak na pazaru, sjedenje u bašti…
- Nije potrebno sve prikazati, dodaje, dovoljno je uhvatiti trenutak. Skica žene koja pije kavu može dočarati i miris i vrućinu tog dana. Važno je povezati osjetila, mjesto i sjećanje.
Split – grad koji se ne iscrpljuje
Na pitanje o svakodnevici, sjećanju i slojevitosti mjesta poput Splita, Davisi Boontharm odgovara bez oklijevanja:
- Počela sam sa zidinama i Dioklecijanovom palačom – to je taj sloj povijesti i ljepote koji nigdje drugdje nisam osjetila. Svaki kamen ima svoju priču. Split ima dušu, snažnu prisutnost. Dubrovnik je za mene poput lijepe žene, a Split kao snažan momak. Posebno je fascinira činjenica da je palača jednog cara postala grad za tisuće ljudi. Prvo su je privukli prostori, a onda svakodnevica – plaže, more, i navike stanovnika poput ritualnog ispijanja kave na istom mjestu desetljećima.
- To nisam vidjela nigdje na svijetu. Svako ljeto dolazim u Split, ostajem mjesecima. Ljudi me poznaju, osjećam se kao kod kuće.
Zanima je kako se povijest, suvremenost i svakodnevni život preklapaju – kako svako mjesto na obali ima svog umjetnika, a tradicija i moderna estetika koegzistiraju. - U Splitu sam pronašla ono što svi tražimo – balans, mir i snove koji su postali stvarnost.
Crtanje kao arhitektonski alat
Na pitanje o važnosti crtanja u obrazovanju, Davisi primjećuje:
- Danas mnogi arhitekti više ne crtaju – oslanjaju se na AI i digitalne alate. Kod studenata vidim gubitak fine motorike, fokusa i prostorne svjesnosti. A to su temeljni alati svakog dizajnera. Skica nije samo tehnički prikaz, nego izraz osobnog doživljaja. AI to ne može prenijeti.
U svojim predavanjima inzistira na tehnici promatranja: studenti trebaju hodati gradom, skicirati ono što ih zaustavi – miris, zvuk, prizor.
- Fotografija nije isto što i crtanje. Crtanjem se povezuju osjetila.
U njezinom i suprugovom stvaralaštvu spajaju se dojam i sjećanje – ona crta što vidi, on što osjeća. Dok on najviše slika Mostar, odakle je porijeklom, Davisi inspiraciju pronalazi u svakodnevici grada.
- Split koristim kao primjer kvalitete urbanog života i povijesne arhitekture – gdje prostor nije luksuz, nego svakodnevica. Ljudi na plaži Gusar, razgovori, smijeh… to je pravo bogatstvo. Split ne treba nadograđivati – priroda ga je već dizajnirala.
Iako je odrasla uz pješčane plaže, danas ne bi mijenjala kamene splitske.
- Adaptirala sam se. Ti prizori s plaže, jednostavni trenuci, pokreću moje stvaralaštvo. Zaljubljena je u akvarel – tehniku koja, poput mora, ima svoju nepredvidivost.
- Ako me Split prihvati kao svoju, možda ovdje i ostanem u mirovini. Ovdje sam pronašla svoj grad iz snova – i svoj način življenja.
Izložbu radova Davisi Boontharm možete razgledati u Gradskoj knjižnici Marka Marulića do petka,11. srpnja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....