Jozo Vuković, zvani Jole, koji je svijet ugledao onoga dana kada je Slobodna Dalmacija slavila 25 godina od tiskanja prvoga broja, apsolutni je rekorder među aktivnim darivateljima krvi na području cetinskoga kraja. On je do sada darovao 131 dozu te dragocjene tekućine koja spašava živote, odnosno gotovo 60 litara. Do sada! Jer Jole je aktivni darivatelj. Računa da će do dobne granice s napunjenih 65 godina darovati još barem 25 doza. To mu je cilj kojim bi među živim darivateljima krvi u cetinskom kraju debelo potukao rekord Dade Bošnjaka iz Hrvaca, koji se prije tri godine, kada je napunio 65 godina, zaustavio na 135 darovanih doza.
Jozo, još četiri doze i sustižete Bošnjaka?
– Nadam se da ću tijekom iduće godine Dadu i preskočiti barem za jednu dozu?
Hoćete li tada stati ili...?
– Ako poživim i posluži me zdravlje, čemu se nadam, još ću redovito darivati krv osam godina. Vjerujem da bih mogao i nastaviti. Postoji mogućnost da zdrave osobe u dobi od 65. do 70. godine života mogu darivati krv, ali ne na terenskim akcijama, već u Odjelu za transfuzijsku medicinu KBC-a Split. Sanjam dosegnuti 170 doza, a hoću li, vidjet ćemo.
Rekli su mi da ste prvu dozu krvi darovali kao maloljetnik?
– To je istina. Imao sam 17 godina i bio na omladinskoj radnoj akciji u Ohridu. Organizirano je darivanje krvi. Javilo se dosta mladih, iz starije grupe. Ja sam se zbog fizičkog izgleda “prodao” za starijega, a nitko nije provjeravao jesam li punoljetan ili nisam.
Bili ste poznati po odlasku na omladinske radne akcije?
– Na prve sam išao 1982. godine, a ukupno na njih 17.
Darivanje u Ohridu nije bilo jedino na radnim akcijama?
– Poslije Ohrida još sam bio na pet omladinskih radnih akcija i svaki put sam darovao krv.
Što vas je motiviralo na darivanje?
– To sam ponio iz kuće. Moji pokojni roditelji, majka Ana i otac Dušan, također su redovito davali krv. Godinama su se odazivali akcijama darivanja, ali nisu darovali ni približno koliko ja jer su se u njihovo vrijeme akcije rjeđe organizirale i u pravilu se išlo davati krv u splitsku bolnicu. Nisu dolazile ekipe za transfuziju na teren kao danas.
Jeste li danas jedini dragovoljni darivatelj u obitelji?
– Nisam. Oženjen sam i imam kćer i sina. Kćer Anna redoviti je aktivni darivatelj i do sada je nanizala 19 doza. Moja supruga i sin također su željeli biti dobrovoljni davatelji, ali zbog manjih zdravstvenih tegoba ne mogu. Osim toga, i moj brat Nikica redovito daruje krv i do sada je već dao 88 doza.
Nakon završene srednje škole odlazite na odsluženje vojnog roka?
– Da, u tadašnjoj vojsci proveo sam godinu dana. I tamo sam darovao jednu dozu. Čim sam se vratio iz vojske, zaposlio sam se kao zaštitar. Istodobno sam se uključio u Klub dragovoljnih darivatelja krvi koji djeluje pri Gradskom društvu Crvenog križa Sinj.
Koliko ste darivanja imali upisanih u knjižicu prije nego ste postali član Kluba DDK-a Sinj?
– Teško se sjetiti, ali radilo se o nekih desetak doza. Otkako sam postao član Kluba DDK-a Sinj, počeo sam darivati krv redovito svaka tri mjeseca. Rijetko koju akciju sam preskočio, najčešće zbog prehlada ili drugih sitnih zdravstvenih tegoba. Prijavio bih se već na prvu sljedeću akciju darivanja i tako sustigao vremenski gubitak. Meni je, zapravo, opsesija darivati krv. Kada me odbiju, a, ako dobro pamtim, do sada su me odbili tek četiri-pet puta, odmah mi je “šušak” u glavi da nisam dobro.
Jeste li, osim na redovnim akcijama, darivali krv na poziv, kada je nekome ona bila hitno potrebna?
– Na taj način dao sam svega četiri-pet doza. Radilo se o teškim bolesnicima pa im moja krv i ona drugih, kada smo išli na transfuzijski odjel u Split, nije, nažalost, značajnije pomogla.
Koja vam je krvna grupa?
– Moja krvna grupa je A s minus Rh faktorom.
Za svoja darivanja krvi dobili ste nagrade i priznanja?
– Kada sam 2017. godine dao jubilarnu, 100. dozu, dobio sam godišnju Nagradu grada Sinja. Za istih 100 darovanih doza 2019. godine dobio sam i državno odličje. Tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala me Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske. Naravno, dobivao sam redovito prigodne darove i priznanja od Gradskog društva Crvenog križa Sinj i Crvenog križa Hrvatske za 50, 75, 100 i 125 darovanih doza.
Kao zaštitar radili ste četiri godine, a onda ste prešli u pekare?
– Vidio sam da za mene nije zaštitarski posao pa sam prešao raditi u jedinu sinjsku industrijsku pekaru. Taj sam posao obavljao 24,5 godina i promijenio četiri poslodavca, a sve vrijeme sam radio na istom radnom mjestu. Počeo sam u “Konkurentu”, nastavio u “Eurovibi” i “Mlinaru” te završio u pekari “Babić”.
Stalno ste radili noću?
– To je takav posao. Pekari rade noću. Moj organizam se prilagodio i meni je rad noću bio normalan. Poslije rada odspavao bih četiri-pet sati, a rijetko ni toliko, i odlično sam funkcionirao. Ne znam da sam ikada spavao više od šest sati. Mislio sam kako je posve normalno raditi noću. Unatrag tri godine noćni rad zamijenio sam dnevnim. Vjerujte da se još nisam posve navikao raditi po danu. Naročito mi to teško pada u ljetnom razdoblju. I danas spavam četiri-pet sati. Odlazim na spavanje od pola noći do jedne ure, a ustajem u 4-5 ujutro.
Došao iz pekare
Prije tri godine iz pekare ste došli na rad u Gradsko društvo Crvenog križa Sinj?
– Osim što sam desetljećima redovni darivatelj krvi, u Gradskom društvu Crvenog križa sam više od 20 godina volontirao na drugim humanitarnim poslovima, svuda gdje su procijenili da bih mogao dati doprinos. Kada su se odrađivali pojedini poslovi, znao sam dolaziti s posla u pekari i nastaviti koliko je trebalo. Onda se pojavilo slobodno radno mjesto, ponudili su mi ga i ja sam, naravno, prihvatio.
Koji je vaš posao u Crvenom križu danas?
– Među moja zaduženja spada socijalna samoposluga, spremanje i izdavanje odjeće koju nam donose donatori, vodim sve akcije darivanja krvi i na to otpada veliki dio mojeg angažmana. Što obavljam s velikim zadovoljstvom. Naročito kada vidim da se posljednjih nekoliko godina u darivanje krvi uključuje sve veći broj ljudi.
Poslije svake odrađene akcije posebno ističete koliko je mladih prvi put darovalo krv?
– To me raduje jer osigurava budućnost. U prošloj, 2024. godini imali smo 88 osoba koje su krv dale prvi put. Ove godine u prvih šest mjeseci već imamo 56 takvih darivatelja. Gotovo svi koji poslije završene srednje škole ostanu u cetinskom kraju postaju redoviti davatelji. Za one, pak, koji odu na studij u Zagreb ili drugdje čest je slučaj da krv daruju prvi i posljednji put. Ako pojedinci među njima nastave davati krv, mi o tome nemamo evidenciju.
Kako motivirate mlade ljude da se uključe?
– Mi to radimo kroz četiri sinjske srednje škole, među maturantima. Govori im se o krvi kao nezamjenjivom lijeku i to mnoge od tih djevojaka i mladića motivira na odaziv za prvo davanje. Pozivam ih da promisle o veličini i neizmjernoj vrijednosti toga humanog čina te neka se upitaju što ako bi jednoga dana krv kao lijek zatrebala njima ili nekome tko im je blizak. Zato apeliram na sve zdrave osobe, naročito mlade, da krv daruju danas jer ona treba drugima, a već sutra bi mogla zatrebati i njima jer je život nepredvidiv.
Torcidaš
Poznanici za vas kažu da ste vrlo smireni, ali i da ste neprepoznatljivi kao pripadnik navijačke skupine Torcida?
– Ne propuštam ni jednu utakmicu na Poljudu. Ove godine propustio sam jednu zbog smrtnog slučaja bliskog rođaka. Bio sam član i Sinjskih maligana još od Alkareva finala kupa protiv Bosne 1984. godine. I danas me raduje svaka pobjeda Alkara, ali na utakmicama nisam redovan, odem tu i tamo. Nikada nisam bio navijač Junaka zbog rivaliteta prema pokojnom ocu.
On je bio žestoki navijač sinjskih plavih, a ja sam, prkoseći njemu, navijao za nekadašnjeg Borca, prednika Glavica. Na moj odabir sigurno je utjecala i činjenica da sam imao veliki broj prijatelja iz Glavica s kojima sam se redovito družio i zajedno s njima gledao utakmice mjesnoga kluba. Kada su Junak i Glavice kao trećeligaši igrali međusobno za plasman u drugu ligu, pobjegao sam iz vojske iz Celja samo da bih gledao tu utakmicu. Glavice su izgubile, ali uz igralište se okupilo više od 5000 gledatelja. To je bilo nezaboravno.
Velite da ste zbog te utakmice pobjegli iz vojske. Kakve su bile posljedice?
– Provukao sam se odlično. Jedino su mi produžili vojni rok za tri dana.
Kažu da vas pojedine vrste ptica ne vole jer ste lovac?
– Jesam lovac, i to već gotovo 40 godina. U sinjskom zaseoku Ćurlini, gdje živimo mi Vukovići, nekada je bilo 40-50 lovaca. Taj broj danas je spao na nas četiri-pet. Ja za sebe kažem da sam lovac ptičar. Moja lovačka opsesija su prepelice, jarebice, bene i zimi patke. Najveća divlja životinja koju ulovim je zec, koji mi je i najdraža lovina. Visoka divljač, poput divljih svinja, srna i jelena, ne privlači me. Član sam Lovačke udruge Sinj i automatizmom, kao lovac i vlasnik psa ptičara, član sam Kinološkog društva Sinj. Kada sam u vrijeme lovne sezone najumorniji, odem u lov i uživam u prirodi. To je moj ispušni ventil – zaključuje Jozo Vuković.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....