Radni dani nisu uvijek bajka, a priče s hrvatskog interneta to potvrđuju. Jedna korisnica nedavno je na subreddit objavila svoje iskustvo s poslom kojeg smatra najgorim u životu, a komentari drugih korisnika otkrivaju pravu galaksiju apsurdnih i ponekad bizarnih radnih iskustava.
"Ja dok sam radila u jednom butiku s odjećom. Sama u smjeni, ultra dosadno, jako iritantni kupci, bez pauze, bez ikakvog stolca za sjesti, smjena 8 sati, jedan slobodan dan. Šezdeset posto vremena bih stajala i buljila u zid doslovno, od čega ne bih imala kapacitet biti uljudna prema kupcima za ostalih 40%."
Autorica objave dodala je i kako butik nije imao zahod.
"Nije imao WC, nego se moralo zaključavati i odlaziti na WC izvan butika, što bi redovno značilo da čekam da zadnji kupac napokon ode, a kad bi napokon otišao, ušao bi novi - i to su znali biti borbe i mentalna tortura po 45 minuta. Sve u svemu, sjetila sam se sada toga i ne mogu vjerovati da sam izdržala pet mjeseci svakodnevnog takvog funkcioniranja. Dok se sjetim, doslovno grč u želucu, šteta što nisam dala otkaz nakon dva tjedna."
U komentarima su se "naredala" još urnebesnija, a ruku na srce - i tužnija iskustva.
"Slično kao ti, ali sam bila sama u jednom mini fast foodu. Imaš pauzu, WC (izvan) i sve, ali samo ako nema kupaca. HAHAHA veselja li. Ne znam je li gore tvoje gdje stojiš i gledaš malo u zid, malo u kupca, ili ovo moje gdje jedva pet minuta sjediš zbog navale."
Jedan korisnik reddita pekare će još dugo izbjegavati.
"Pekara, noćna smjena 11-12 sati posla, pritisak non stop. U 7 dana posla jednom sam se poskliznuo, jednom zamalo ostao bez prstiju, opekao se na laktu, i na kraju me od propuha uhvatila upala kostiju. Non stop mokar od znoja, zalijepljen od brašna, kad bi izašao vani na 27° stupnjeva bilo mi je hladno jer je unutra duplo viša temperatura. Još mi je radni mjesto bilo udaljeno nekih pola sata autobusom. Pa bolje mi je u zatvoru bilo."
I jedna ozbiljnija, traumatična priča:
"Odjel prodaje i marketinga u jednoj firmi. O tome sam više puta pisala, ali dan-danas je to za mene traumatično iskustvo. Kolege su me od prvog dana odbacivale, kolegica me vrijedala na osobnoj razini, a kolega me usred sastanka s klijentom prekinuo i rekao ‘nemaš pojma’. Doslovno mi nisu dali da radim nego su učinili sve da ja ispadnem nesposobna."
Žena je napisala kako je zlostavljačica bila ljubavnica direktora.
"Da dodam, ta zlostavljačica bila je direktorova ljubavnica, koja je maltretirala i kolegicu prije mene. Kad sam se u konačnici požalila direktoru na ponašanje dotične, rekao mi je kako pogrešno tumačim mobbing. Kao da to nije mobbing. Znači, mobbing nije odbacivanje iz kolektiva, nedopustanje pojedincu da se iskaže i vrijeđanje na osobnoj razini? Dali su mi pedalu nakon dva mjeseca jer nisam evidentirala da sam pozvala jednu osobu. Općenito su mi stalno tražili greške. Ne moram ni govoriti da se u tom odjelu izmijenilo 40-ak osoba u par godina. Strašno."
Druga se pak nerado prisjetila svog rada u mjenjačnici.
"Ajme, kad sam radila u mjenjačnici. Nikad odmora, pa ni odlaska na WC bez da te dočeka red nadrkanih kretena. Posebno sam voljela one koji bi pola sata pred zatvaranje došli dizati 100 000 kuna, a meni je mozak već bio doma."
Ako ste mislili da je noćna smjena "laganica" - donekle ste bili u pravu. Ali, ni lagano nije lako.
"Noćna smjena recepcija u hotelu. Tad sam počeo sijediti. Nije ništa pretjerano teško, nego dosadno do bola i trebalo mi je pola godine nakon toga da se vratim u ravnotežu i normalan ritam. Ako ništa drugo, najeo bih se hrane i kolača iz kuhinje."
Čudno bi bilo da nema barem jednog iskustva iz call centra, ali - i to je obuhvaćeno.
"Najgori posao mi je bio u prodajnom call centru. Dala sam otkaz i to je to, psihički ostavilo posljedice - mrzim razgovarati o tome na mobitel."
Usput, jedna korisnica je postavila logično pitanje:
"Mene uvijek zanimalo koji je k poslodavcu da na takvim mjestima ne stavi stolicu?"
A drugi komentar se nadovezuje s iskustvom s nadobudnom kolegicom:
"Isto! Samo što je često sa mnom bila nadobudna kolegica koja je bila uvjerena da ona šefu nešto znači i da je bitna u dućanu, pa kad god ne bi bilo nikog u dućanu, a to je bilo 80% vremena, tirala me da prislagujem robu nonstop. ‘Moraš nešto raditi‘ – valjda najgluplja stvar ikad - nema se što raditi, ti luda ulizička babo. Žena je 30 godina radila (i još radi!!) u istom dućanu, radi sve živo, praktički voditeljica poslovnice, ali plaćena koliko sam i ja bila prvi dan. Suludo, i onda još mene, luda babo, gnjavi. Izdržala sam dva mjeseca, jedva."
I za kraj, fizički zahtjevan posao na polju, za koji, moramo priznati, prvi put čujemo.
"Trganje cvijeta (metlice, cimera) kukuruza kako ne bi sam sebe oprašio. Izvodi se od sredine lipnja na otvorenom polju, krećeš u 7, završavaš u 15, traje nekih 7 dana. Dok počneš, stabljika je do koljena, dok završavaš do ramena, moraš paziti kod vađenja cvijeta da uz cvijet izvadis maksimalno 3 mlada lista, sve više znači vikanje nadzornika i moguću neisplatu dnevnice za taj dan. Treba paziti da izvučeš cijeli cvijet jer ako ostane dio, može se oprašiti. Te godine je rad bio na 36 stupnjeva, kišna godina, polje dimenzija 1100x900 metara…"
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....