Posudila novce suprugovim roditeljima, oni godinama ne vraćaju dug! Istodobno putuju i darivaju druge, a nju...

U serijalu portala Žena, u rubrici "Pitajte psihologa", čitatelji imaju priliku postaviti pitanje psihologu Leu Ivaniševiću, a jedan slučaj izdvajamo po kriteriju zanimljivosti i, premda je stvar "vrlo životna", neuobičajenosti.

Riječ je o pozajmici novca suprugovim roditeljima, koji su nakon vraćenog dijela duga ostatak jednostavno zanemarili, a istodobno uživaju u putovanjima i drugim životnim radostima. Dakle, "nisu u stisci".

- Kao zaručnica sam pozajmila novac suprugovim roditeljima. Dug su svekrva i svekar djelomično vraćali do trenutka najave svadbe a od tada, već 10 godina, o njemu (dugu) se više ne govori. Vraćen je samo mali dio dok oni troše na ljetovanja, uređenje stana, poklone zaručnicama svog drugog sina i druge troškove — ali ne i na vraćanje duga meni, zakonitoj snahi i majci njihovih unuka - jada se vjerovnica, uz napomenu:

- Darove za rođenje djece ili doktorat nisam dobila, dok su zaručnice drugog sina pažljivo darivane čak i za prvo zaposlenje. Osjećam se prevareno i ljuto na sebe jer sam bila naivna iz želje da pomognem suprugu. Sve teže podnosim nepravdu i nepoštovanje, a taj dug me boli iako materijalno nismo ugroženi. Suprug nudi da mi on vraća dug svojih roditelja, što znači našim novcem. Ako im ja to spomenem, sigurna sam da se ništa neće promijeniti jer očigledno nisam prioritet, nije isključeno i da se posvađamo... Zadnjih dana sam fizički loše i vrlo uznemirena, jer stalno razmišljam o svemu - opisuje nevjesta kojoj svekar i svekrva odavno duguju novac.

Psiholog je ovako odgovorio:

- Vaša priča nosi dva sloja: jedan je novac, a drugi – mnogo dublji – odnosi i osjećaj vrijednosti. Kad pozajmica traje deset godina i preraste u „zabranjenu temu“, ona više nije samo financijsko pitanje, nego postaje simbol nepravde, nepoštovanja i razlike u tretmanu. Upravo zato patite vi, a ne vaš budžet.

Vaša ljutnja na sebe što ste bili „naivni“ zapravo govori o tome koliko ste tada željeli biti podrška svom sadašnjem suprugu i graditi dobar odnos sa njegovom obitelji. To nije slabost, već izraz ljubavi i povjerenja. Međutim, kad druga strana ne uzvrati poštovanjem, javlja se osećaj izdaje. Taj osjećaj sad guši više nego sam novac (dug, nap.a.).

Nije u šoldima sve

Niksa Stipanicev/Cropix

U ovakvim situacijama često nastaje unutrašnji konflikt: razum kaže da nije riječ o velikom iznosu, ali emocije inzistiraju da „pravda“ mora biti zadovoljena. Kada nema priznanja duga, nema ni priznanja vašeg dostojanstva. Zato tema postaje opsesivna i iscrpljujuća.

U vašem pismu prepoznaje se i bol zbog uspoređivanja – jer dok su drugima darivali poklone i pomagali, vama nisu. To stvara osjećaj rivaliteta i dodatno pojačava frustraciju. Psihološki gledano, jedan od važnih zadataka odrasle zrelosti jest jačanje tolerancije na frustraciju rivaliteta – sposobnost da prihvatimo da nećemo uvijek biti jednako priznati ili nagrađeni, a da to ipak ne ugrozi naš osjećaj vlastite vrijednosti. To ne znači pomiriti se sa nepravdom, već naučiti da naše dostojanstvo ne zavisi od tuđih mjerila i darova, nego od toga kako sami vrednujemo sebe i biramo svoje odnose.

Važno je dotaknuti se i pitanja zahvalnosti. Ljudi nekad izbjegavaju zahvaliti onome tko im je pomogao jer bi time morali priznati vlastitu ranjivost ili ovisnost. Nekima je teško izgovoriti „hvala“ upravo zato što ih podsjeća da nisu mogli sami. U tom smislu, nezahvalnost vaših svekra i svekrve ne govori o vašoj vrijednosti, već o njihovoj poteškoći da priznaju da im je vaša pomoć bila potrebna. Shvatiti to, može pomoći da ne tražite potvrdu tamo gdje netko nema kapaciteta pružiti istu.

Što možete učiniti?

Razdvojite dva pitanja: financijsko i emocionalno. Novac se vjerojatno neće vratiti. Ali važno je priznati sebi da vas najviše boli osjećaj da niste adekvatno vrednovani.

Sa suprugom budite jasni: važno je da on prepozna vašu "povredu" i da je zaštita vašeg dostojanstva za njega važnija od „mira u kući“. To ne znači svađu s roditeljima, nego da imate pravo na njegovo razumijevanje i podršku.

Ne pokušavajte ih prisilom natjerati da vrate dug – to vodi samo u nove povrede. Umjesto toga, možete odlučiti da tu „investiciju“ mentalno otpišete i prestanete je nositi kao kamen oko vrata. To ne znači da opraštate, nego da sebi vraćate mir.

Prihvatite da ste im pokazali kakvi ste: velikodušni i spremni pomoći. Ako to nisu uzvratili, to više govori o njima nego o vama.

Vaše tijelo vam već šalje signale da ovako više ne može. Umjesto da trošite energiju na očekivanje povratka duga, uložite je u jačanje granica i njegovanje odnosa u kojima vas osobe poštuju. Dug koji oni nikada nisu vratili može postati podsjetnik da ubuduće pomoć nećete pružati po svaku cijenu kako biste se dokazali, već s mjerom, i to onima koji je znaju cijeniti - poučio je stručnjak, psiholog Leo Ivanišević, piše Žena.