Poznata Hrvatica, dobitnica nagrade ‘Ponos Hrvatske‘; izišla iz pakla nasilja, s nekoliko kufera i dvoje djece

Kristina Kovačević Hitrec čiji "Mamin blog" na Facebooku prati više od 100.000 ljudi, a zbog humanitarnog rada dobila je i nagradu “Ponos Hrvatske”, nedavno je otkrila da očekuje šesto dijete sa suprugom Tihomirom Hitrecom, s kojim već ima sina Rafaela i da je u odličnim odnosima s jednim od svoja dva bivša supruga.

Poznata Hrvatica čeka šesto dijete s trećim mužem, a sad je zgrozila dušebrižnike: Kažu da smo bolesnici, a znate zašto?

U novoj objavi ispričala je kako je imala težak i bolan životni put, ali je iz njega izišla snažnija, odlučnija i s velikom porukom nade.

Kovačević Hitrec priznala je da je status pisala sat vremena, uplakanih očiju, svjesna da otkriva duboko osobne dijelove svoje prošlosti. Piše da o njezinu životu mnogi misle da znaju sve, ali zapravo nitko ne zna istinu — ni o njezinu djetinjstvu, ni o borbama koje je vodila. Otkriva da je odrasla u teškim obiteljskim okolnostima, bježeći iz “pakla u pakao”, zajedno s bratom i sestrom. U obitelji nije imala ni ljubav ni podršku, pa je naučila da se poštovanje mora zaslužiti.

Kasnije je, kao mlada žena, ušla u odnos s nasilnim partnerom – ocem svoje djece – koji ju je zlostavljao i psihički i fizički. Kaže da je taj muškarac, kada ga je pitala zašto ju tuče, odgovorio: "Tko će tebe zaštititi, ti nemaš nikoga.“ I bio je u pravu – tada doista nije imala nikoga. On nije pitao za svoju djecu punih 12 godina, nikada nije platio alimentaciju, niti pokazao ikakvu brigu. Ima još jedno dijete iz drugog odnosa, za koje se također nikada nije interesirao.

Unatoč svemu, ona priznaje da je dugo tražila ljubav i prihvaćanje, često birajući ljude prema onome koliko je (mislila da) vrijedi. Kaže da ju je "ulica odgojila“, a pravu ljubav i toplinu naučila je od drugih ljudi – ponajviše od svoje prve svekrve, žene koja joj je pokazala što znači imati majku, naučila ju kućanskim vještinama i pružila joj pažnju koju nikada nije dobila od vlastite majke.

Glavni motiv teksta je pismo ocu njezinih sinova. U njemu opisuje kako je on propustio biti dio života svoje djece – nije ih vidio kako rastu, kako uče voziti bicikl, kako plaču, kako se raduju, niti zna kako im zvuči glas kad zovu "mama“. Oni bi ga, kaže, zvali "tata“ – samo da je došao. 

Ona mu poručuje da će, kad njezini sinovi odrastu, pamtiti ne ono što im je dao, nego ono koliko ga nije bilo.

Prisjeća kako je, s tek 24 godine, s dvoje male djece i nekoliko kufera, napustila nasilnika i krenula ispočetka – sama, bez ikakve podrške obitelji. Radila je po više poslova, čistila stubišta noću, brinula o djeci i nikada nije dopustila da osjete glad ili nedostatak. Kaže da joj to razdoblje, iako iznimno teško, danas izgleda kao novi početak, kao da se tada ponovno rodila.

U nastavku pročitajte što je sve napisala.