U vremenu u kojem se uspjeh često mjeri isključivo novcem, titulama i vidljivošću, rijetki su oni koji naprave nešto veliko, a da o tome - šute. U vremenu u kojem se ljudi najčešće okreću sebi, vlastitim interesima i sigurnosti, još su rjeđi oni koji, iako im u životu ništa ne nedostaje, bez razmišljanja riskiraju sve kako bi pomogli drugima. Jedan od takvih ljudi dolazi iz Omiša.
Grada koji se voli opisivati kroz ljepotu kanjona Cetine, rafting, gusarsku povijest, klapsku pjesmu, sportaše i umjetnike koji su ga proslavili daleko izvan granica Dalmacije. No Omiš je, jednako kao po prirodi, poznat i po ljudima - onima koji u svakoj generaciji isplivaju onda kad je najteže. Ne kao zvijezde, nego kao oslonac. Kao ljudi od mora, kamena i tišine.
Mario Popovac (47) jedan je od njih. Samozatajan, skroman, nenametljiv, uspješan poduzetnik koji iza sebe ima godine rada u charteru, vlastite tvrtke i danas se bavi luksuznim turizmom. Obiteljski čovjek, suprug Petre, otac petogodišnjeg Karla i mlađeg Petra, koji će upravo na Badnjak napuniti tri mjeseca. Čovjek koji, gledano izvana, “ima sve” - sređen život, posao, obitelj, sigurnost. I upravo zato njegov čin ima još veću težinu.
U dramatičnim trenucima požara kod Piska, 21. lipnja, po buri, dimu i vatri, Mario Popovac nije okrenuo glavu. Nije pitao čija je to odgovornost, nije čekao upute, nije razmišljao o posljedicama po sebe. Ušao je na more i spasio oko 70 ljudi, riskirajući vlastiti život kako bi izvukao druge iz gotovo bezizlazne situacije.
O tom činu, paradoksalno, u Omišu se dugo gotovo ništa nije znalo. Mario Popovac nije zvao medije, nije govorio o onome što je napravio, niti se sam prijavio za ikakvo priznanje. Za Vjesnikovu Plavu vrpcu, jednu od najuglednijih pomorskih priznanja koje se još od 1966. godine dodjeljuje za iznimnu hrabrost i spašavanje na moru, prijavio ga je, bez njegova znanja, kapetan Lučke kapetanije Omiš, gospodin Anđelko Doljanin, koji mu je tek mjesec dana uoči dodjele rekao da mora doći u Opatiju jer je -nominiran.
Nešto sasvim normalno
Ta činjenica možda najbolje govori o njemu. Jer ono što je učinio, Popovac ne doživljava kao herojstvo, nego kao nešto posve normalno: ako si cijeli život na moru, ako znaš što radiš i ako možeš pomoći - onda pomogneš. Bez buke. Bez potrebe za priznanjem. No upravo takvi ljudi zaslužuju da ih se vidi. Ne zato da bi ih se uzdiglo iznad drugih, nego da bi nas podsjetili da herojstvo još postoji. Tiho, nenametljivo i duboko ljudsko. A Omiš, grad koji je iznjedrio mnoge poznate, ovog je ljeta dobio i jednog običnog čovjeka koji je učinio izvanrednu stvar.
S Marijom Popovcem susreli smo se u Omišu, dva tjedna nakon događaja koji mu je promijenio život, ali ga, barem na prvi pogled, nije promijenio kao čovjeka. Tog dana vrijeme se iznenada okrenulo - nakon niza sunčanih, gotovo proljetnih dana, kroz kanjon Cetine ponovno je zapuhala bura. Hladna, oštra, malo blaža od one koja je obilježila i jutro spašavanja kod Piska. More je opet imalo onaj poznati, ozbiljni izraz, a zrak je nosio onu posebnu omišku tišinu koja nastupi kad zapuše s planine.
Na razgovor je došao s obitelji, gdje su strpljivo pozirali objektivu, mirno, nenametljivo, bez ikakve potrebe da se ističu. U tim kadrovima nije bilo herojske poze, nego svakodnevice: otac koji pazi na djecu, supruga koja smireno prati sve oko sebe, obitelj koja stoji čvrsto i tiho, baš kao i on.
Bez velikih riječi
Bura je povremeno zapuhivala niz kanjon, kao da nas podsjeća na dan koji je sve pokrenuo. Mario Popovac o svemu je govorio jednako kao što i izgleda - smireno, odmjereno, bez velikih riječi. O onome što se dogodilo kod Piska, o moru koje mu je životni poziv, o iskustvu koje se ne uči iz knjiga, o obitelji kao uporištu i o savjetima koje danas daje mlađima. U takvoj atmosferi, između hladnog zraka i topline obiteljskog kruga, započeo je razgovor u kojem se još jednom pokazalo da su najvažnije priče često ispričane upravo onako kako ih govore oni koji ih nikada nisu namjeravali ispričati.
Vratimo se na sam početak. Kako je sve počelo tog dana?
- Bilo je to 21. lipnja, u ranim jutarnjim satima. Već tada se znalo da gori u Pisku. Zapravo, vidio sam požar s kuće - ogromnu vatru i dim iz smjera Omiša. Oko sedam sati ujutro nazvao me prijatelj Jadran Pešić. On se u tom trenutku zatekao u Pisku, u objektu blizu mora, doslovno u vatrenom okruženju. Rekao mi je gdje je i u kakvoj su situaciji. Odmah sam mu rekao da dolazim pomoći.
Je li vas upozorio da se ne može doći kopnom, da je cesta zatvorena?
- Da. Rekao mi je da je cesta zatvorena, na što sam mu rekao da ću doći brodom. Upozorio me i na jaku buru, velike valove i da se ne može blizu obali. Na što sam mu ponovio: I kad bura puše, mi plovimo. I isplovio sam, što mi nije bio problem, jer imam osmometarski gumenjak.
Kako je izgledao dolazak prema Pisku?
- Plovio sam lagano uz obalu. Bilo je bure, ali se moglo. Kad sam prošao Mediće, ispred Marušića sam vidio skupinu brodova koji su doslovno stajali na jednom mjestu. Kad sam se približio, vidio sam da su tu policija, lučka kapetanija i brodovi MORH-a.
Jeste li tada pitali što se događa?
- Jesam. Prvo sam pitao mogu li dalje prema Pisku jer mi je prijatelj u problemu. Rekli su mi da mogu, ali polako uz obalu. Pitao sam zašto toliko brodova stoji i što se događa. Rekli su mi da ne mogu evakuirati ljude s plaže, da su ljudi zbijeni uz obalu, a brodovima se ne može prići.
Vođen instinktom i iskustvom
I tada ste odlučili krenuti?
- Instinktivno sam rekao da ću ja otići po njih. Rečeno mi je da se ne može. Kratko smo razgovarali, ali sam jednostavno krenuo dalje. Zapovjednik policijskog broda viknuo je preko megafona da se maknem, da ugrožavam život i brod. Nisam to mogao slušati - ljudi su bili nasmrt preplašeni. Vodio sam se instinktom i dugogodišnjim iskustvom. Na plaži sam zatekao ljude - djecu, odrasle, starije. Vatra se spuštala, borovi su već bili nagorjeli. Jedini izlaz bio je preko mora. Zato su i zvali pomoć.
Kako ste se odlučili gdje pristati?
- U jednom trenutku ugledao sam mali mulet, ljetni molić za kaiće. Procijenio sam da bih tu mogao ući. Provom nije bilo šanse pristajat, pa sam pristajao krmom, da mi vjetar ide u korist. Nakon nekoliko minuta manevriranja uspio sam se privezati.
I tada počinje evakuacija?
- Da. Prebacio sam pajete s broda na mulet da mogu brže pristajati. Počeo sam ljudima mahati da prilaze. Bio sam sam i najviše me bilo strah panike. Brod može primiti desetak ljudi, ali u takvim uvjetima sedam do osam, ovisno o situaciji. Gumenjak je skakao po valovima uz rivu, ljude sam preko gume uvlačio i osiguravao da budu stabilni. Bojao sam se da netko ne zapne, dotakne komandu broda pa da ne dođe do još veće nesreće, zato sam svaki put gasio motor prije ukrcaja. Što je usporavalo spašavanje, ali sam morao to napraviti. U više tura sam prebacivao ljude. Ljudi iz MORH-a i policije pomagali su ih prebacivati na veće brodove - kapetaniju, Milnu i veliki brod pomorske policije.
Je li bilo posebno kritičnih trenutaka?
- Bilo je. U jednom trenutku na plaži je bilo pet ili šest djece. Izgoreni bor je pod naletom bure pao desetak metara od njih. Srećom, nije došlo do tragedije. Na kraju su ostale dvije starije žene, oko 80 godina, nepokretne, na štakama. Tada su pripadnici MORH-a pomogli i prebacili ih na veće brodove. Kad smo izvukli prvu grupu, četrdeset ili pedeset ljudi, počeli su dolaziti i ljudi s drugih plaža jer su nas vidjeli. Uspjeli smo ih sve ukrcati. Onda su brodovi institucija ljude vozili u Omiš, na novu rivu, i dalje su ih zbrinjavali u dvorani, samo da se odmaknu od dima i vatre, jer je bilo kritično.
Zašto ste vi mogli krenuti u akciju evakuacije, a brodovi institucija nisu?
- Brodovi institucija su veliki. U takvim uvjetima mogli su se nasukati ili izazvati veću nesreću. Razgovarao sam i sa zapovjednicima. Procjena je bila razumna. Ja sam bio u manjem plovilu i imao sam iskustvo za takvo manevriranje. Bio sam u tisućama situacija pri uplovljavanju i isplovljavanju. Imam veliko iskustvo u zimskim vremenskim uvjetima, gdje je sve ekstremno. Nisam smatrao da ne vrijedi pokušati. A na kraju, kad je sve završilo, nisam imao osjećaj da je bilo nešto posebno teško -jednostavno sam radio ono što znam.
“Ne razmišljate tada. Razmišljate navečer”
Je li vam prošlo kroz glavu da možda nećete uspjeti?
- Ne. U tom trenutku ne razmišljate. Cilj je jasan - maknuti ljude s plaže. Razmišljanje dođe navečer, kad sve stane. Tada se čovjeku počne ‘vrtjeti film‘.
Koliko vam je iskustvo značilo?
- Puno. Na moru sam od 1990. godine. Iskustvo vas nauči reagirati mirno. Ja nisam završio pomorsku školu, ali praksa vas nauči više nego bilo koja knjiga i upijanje savjeta starijih ljudi, pomoraca, koji su cijeli život na moru.
U ovom slučaju, po teoriji bi se reklo: “Bura, valovi, ne može se prići.” A vi ste praktično dokazali suprotno. Što ste napravili drukčije?
- Odvažio sam se krenuti. Naravno, moglo se dogoditi svašta. Mogao sam udariti gumom u rivu, probušiti je, udariti propeler -bilo je plitko. Ali u zadnja tri metra do rive morate pristajati paralelno, iza motora, da to izbjegnete.To vam je ples na moru. S brodom plešete. To je osjećaj mora. Iskustvom to postane rutina i onda vam je to normalna situacija.
Hrabrost i obitelj
Je li hrabrost nešto s čime se rodiš ili nešto što gradiš iskustvom?
- Mislim da je urođeno. To se ne može naučiti. Nije to škola ili fakultet. Bar ne u mom slučaju.
Kako je supruga reagirala?
- Tog jutra supruga je čula razgovor na telefonu i kad sam završio, rekla je: “Ni slučajno da ideš tamo, opasno je.” Ja sam sve to nekako prikrio i otišao, rekao sam da idem nešto vidjeti. Navečer, kad sam došao kući i išao se tuširati, roba, leđa - sve je bilo krvavo i od dima i smole. Tada sam morao reći što se dogodilo, jer u tom trenutku nisam ni osjetio te ozljede. Rekla je: “Ajme meni. Bravo mužu”.
A vi - kako se osjećate danas?
- Osjećam se isto. Živim isto. Ali nakon dodjele u Opatiji… tek tada sam osjetio zadovoljstvo i ponos.
Opatija: emocija tek na pozornici
Što vam je značila dodjela u Opatiji?
- Kad sam se penjao na pozornicu, osjetio sam ponos na to što sam napravio. Iskreno, nikad nisam sanjao da ću doći do te titule, jer Plavu vrpcu pratim cijeli život. U dvorani su prije proglašenja prikazivali kratke filmove o nominiranima. Kad je išao moj isječak, došlo mi je da zaplačem. Pomislio sam: “Samo da se ne raspadnem na pozornici.” To je bio trenutak kada shvatite da ste cijeli život na moru i da ćete još biti na moru, a odjednom se nađete na vrhu tog pomaganja i spašavanja. Po meni, to je vrhunac plovidbene karijere.
Na dodjeli je bio i Ivica Kostelić. Možete li ponoviti što vam je rekao?
- Nakon dodjele bila je večera za sve nominirane, nagrađene i uzvanike, možda 300, 400 ljudi. Gospodin Ivica Kostelić došao je do stola s željom da mi osobno čestita i da se upoznamo. Govorio mi je da je napravljena velika stvar, da je pomognuto toliko ljudi. Ja sam njemu stalno govorio da to nije bio problem, da je to bila jednostavna operacija. Na kraju mi je rekao rečenicu koja me dojmila: “Gospodine Popovac, morate znati onu izreku: kad spasite jednog čovjeka, spasili ste cijeli svijet.” Tada sam shvatio što se zapravo odigralo.
Upoznao sam Ivicu i sa svojima, spomenuo sam i rodbinu s Lastova (punac i punica). On je rekao da su “susjedi” jer je velik dio života proveo na Mljetu. Onda me pitao da kako sam ja iz Omiša došao do Lastova. Rekao sam mu: “Gospodine Ivica, dok ste vi sve te godine skijali, ja sam jedrio, tražio i došao do Lastova.”
Prepoznavanje i poruke spašenih
Što se promijenilo nakon dodjele? Ljudi vas prepoznaju?
- Da. Ljudi me zaustavljaju i čestitaju. Nisam mogao pretpostaviti da će to tako odjeknuti. Čak i u Splitu, kad odem, ljudi me zaustavljaju. To mi je bilo nezamislivo.
Jeste li ostali u kontaktu s ljudima koje ste spasili?
- Nisam, jer su većinom bili stranci. Ali zadnjih dana dobio sam nekoliko poruka preko društvenih mreža. Javljaju mi se vlasnici kuća gdje su gosti bili smješteni, ljudi su tek sad doznali tko je to napravio, pa mi prenose zahvalnost.
Hoće li sinovi ići očevim putem?
- To nitko ne zna, ali moguće. Karlo već vozi brod, vozi pentu, vesla… Vidjet ćemo. Kod nas to tako ide: tko je rođen uz more, i ako je otac cijeli život na moru, često i djeca krenu tim putem.
Građevinar s morskom karijerom
Vi ste po struci građevinar?
- Da. Po ‘školi‘ sam građevinar. Tijekom studiranja počeo sam voziti jedrilice ljeti. Nakon fakulteta dobio sam ponudu iz marine da se priključim charter bazi. I na kraju sam, bez pomorske škole i bez tih certifikata, napravio karijeru iz snova, ostvario ciljeve i riješio životna pitanja.
Čime se danas bavite?
- Dvadeset godina u Splitu, u ACI Marini, vodio sam charter bazu, negdje do 2018. Nakon toga imao sam težu operaciju kralježnice, prestao sam s tim poslom i otvorio svoju tvrtku koja se bavi prodajom i održavanjem jahti. Zadnje dvije godine uložili smo i u nekretnine - imamo luksuznu vilu na području Omiša, tako da se širimo u smjeru luksuznog turizma.
Što biste poručili mlađoj generaciji koja želi živjeti od mora? Što je najvažnije?
- 24 sata treba pratiti prognozu. Morate znati unaprijed ne jednu, nego tri opcije kamo ćete s brodom. Primjer - idete u Hvar, vidjeli ste prognozu, dođete, nema mjesta ili se vrijeme okrene, gdje sad? Morate stalno imati dvije ili tri sigurne alternative, komunicirati s lučkom upravom za vez i planirati unaprijed, ne samo za sutra, nego za dva-tri dana. Uvijek morate biti tri koraka ispred. Iskustvo vas nakon par godina dovede do toga da to postane normalno. Mi pomorci uvijek kažemo da postoji “donje” i “gornje” vrijeme, po buri i po jugu. Ljeti su problem iznenadne nevere, ali to traje 45 minuta do sat vremena i prođe.
Što se radi kad udari nevera - bježi li se u luku?
- Pravilo je: ne u kraj, nego na more. Mnogi u početku bježe u luku, a pravi skiperi idu na more, jer u luci imate probleme s vezovima, udarima, sidrima, zaplitanjima. Mene je stotinu puta iznenadilo: ploviš prema otvorenom, čekaš da prođe i onda nastaviš. More treba poštovati, treba ga paziti, ali ga se ne treba bojati. Danas su brodovi ozbiljni, ja sam vodio jahte od 20 - 25 metara: izađete na otvoreno pola sata ili sat vremena, smiri se, i onda birate kamo ćete. Slušati starije kapetane i skipere, učiti od njih. Iskustvom, kroz godine, možete izrasti u odličnog skipera ili kapetana.
Zimske ‘vijaže‘ i slobodno vrijeme na moru
Vi ste i sami “lovili” iskustvo?
- Da. Kad sam počinjao, imao sam jedrilicu od devet metara. Kad bih došao s posla, čekao bih grubo vrijeme i namjerno bih izlazio da vidim i osjetim more. Jedrio bih Omiš - Brač po jakom jugu, znao sam da je u Postirama bonaca i išao sam tamo. Nekad bih tražio jedrilice na moru, vježbao, natjecao se s drugima - da vidim dokle se može i kako se može. Tako se osjeti more. Danas, nakon 25 - 30 godina, mnoge situacije su mi uobičajene. Zato mi ni tada nije bilo “nemoguće” prići i napraviti što je trebalo.
- U razdoblju kad sam vodio charter, sigurno 30 posto vremena i sam sam bio zapovjednik na jahtama, s posadom ili bez nje. Ljeti u tom poslu gotovo da nemate slobodnih dana. Jedini odmor bio mi je siječanj, posebno od 2000. do 2015. Tada se ide na more - zima, bura, jugo, nije važno. Znao sam po 15 - 20 dana ići bez plana. To su mi bili najljepši dani: bez gužvi u lukama, upoznate lokalne ljude, ulovi se riba, kuha se…To su bili pravi gušti. Danas je to teže jer su došla obitelj i djeca, ali siguran sam da ćemo se, kad malo narastu, za 15- ak godina vratiti tim zimskim avanturama.
Budućnost nautičkog turizma
Rođeni ste Omišanin i volite svoj grad. Dobivena je nova luka/šetnica. Što Omišu treba da se bolje razvije, posebno za nautički turizam?
- Mislim da smo dosegnuli maksimum u broju plovila. Sada se moramo okrenuti infrastrukturi – servisima, vezovima, sigurnim pristaništima. Smatram da Omiš još nije ni počeo razvijati taj segment. Ulaganje u luku je velik iskorak, ali luka je očito nedovršena i nije sigurna za privez jer je i dalje otvorena prema moru. Ona sada može funkcionirati samo kao ljetno privezište. Čim okrene malo jače jugo ili maestral, tu se ne može boraviti. Luku treba dovršiti. Ali moje mišljenje je da Omiš ne iskorištava svoj prirodni porat, a to je Cetina, koja je doslovno Bogom dana za privez brodova.
- Ne vidim razlog zašto lučka uprava nije uvela red da se to posloži i organiziraju kvalitetni vezovi. Navodno je u planu, ali mi smo u 2025. Rive su gotove, treba samo organizirati brodove bez velikih investicija - radi se o minimalnim zahvatima. Lokalno stanovništvo bi bilo zadovoljnije. Svi grintaju: nema vezova, konopi, preskakanja… A o jahtama i brodovima veće vrijednosti da i ne govorim - oni zaobilaze Omiš jer se nemaju gdje sigurno vezati. Kad krenete Dalmacijom od Dubrovnika prema gore, svako malo mjesto ima marinu s murinzima i sadržajima, a mi u Omišu nemamo doslovno ništa, zaključuje za kraj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....