Prodala je sve u Londonu, sada živi na Hvaru s 50 životinja. Zanimljiva je njena priča; ‘Znate li da magarci pamte...?‘

Jana Appleyard je osoba koja je iz Londona preselila u Dol. Sada u malom selu na Hvaru brine o 40 mačaka, sedam tovara, poniju i četiri psa. Njezina priča ne treba velik uvod, no moramo spomenuti da je bilo relativno teško pronaći Janinu kuću, ali čim smo susjede pitali "di je ona žena s tovarima?”, uputili su nas direktno do Janina dvorišta.

Jana i volonterka su taman čistile kuću i dvorište, psi i mačke su odmarali. Za oko nam je zapela kućica puna sijena, ali i privrženost životinja ovoj dami koja je svoj život posvetila brizi o onima koji se ne mogu brinuti sami za sebe…

Nakon upoznavanja s desetak životinja, pratili smo Janu do terase na kojoj je čekao Ozzy, veseli pas s tužnom pričom. Čitav je život proveo zatvoren u kući, ni uvjeti života mu nisu bili Bog zna kakvi… Ali s Janom je Ozzy kao štene, pa dok se mazio s njom, Jana nam je ispričala svoju priču…

Kako ste iz Londona završili na Hvaru?

- Sve ovo sam kupila prodajom svoje nekretnine u Londonu. Isprva smo prijateljica Jo i ja planirale otvoriti yoga retreat, no ona je odustala, a ja sam uključila tadašnjeg partnera jer je sve bilo ruševina… Nekad sam s bivšim partnerom vodila kuću i B&B (iznajmljivali apartmane s polupansionom); razišli smo se i on sad traži „svoju polovicu“. Priča je duga i komplicirana, kao većina hrvatskih priča. Postoji mogućnost da izgubim kuću, ali su sudovi spori - već ide pet godina... Danas ovdje ne vodim nikakav posao; pretvorila sam sve u utočište za životinje.

Kako se financirate?

- Prihodi mi dolaze iz online tečajeva joge i - otkako sam u rujnu postala registrirana zaklada - iz donacija za životinje. Voljela bih u članku pričati i o ovome: mi smo turistički otok u koji se ulaže, ali, primjerice, na Perkin Kuku kupljeno je osam drvenih klupa za 4.000 eura. Rijetko koga tamo vidim; možda dvoje ljudi. A meni stalno dolaze turisti jer traže magarce, ali ne žele gledati vezane životinje. Rekla bih da više od polovice magaraca na otoku nije dobro zbrinuto.

Kako mislite da nisu dobro zbrinuti?

- Ne znam točan broj magaraca na otoku, veterinar bi znao, ali ima ih više nego što mislite; skriveni su između sela, u šumarcima, vezani na užad i rijetko se miču. No nije problem samo s magarcima. Lovci drže pse u kavezima; turisti me zovu i mole da pomognem. Nemam ovlasti. Kažem im: zovite policiju, ali zovite Split - tamo se poziv evidentira i moraju djelovati, pa se onda pritisne i ovdje. Komunalni redari se ne javljaju uvijek; ovo ljeto dovela sam dva psa bez mikročipa. Po zakonu bi morali biti čipirani. Lovci ih dovode s drugih otoka i prebacuju između sebe. Ne kritiziram sve lovce - neki se stvarno brinu o psima - ali ima i onih koji ne bi smjeli imati pse.

Zašto mislite da je situacija sa životinjama takva?

- Na otoku je zajednica mala i ljudi često ne prijavljuju jedni druge. Mene su prijavili zbog „previše životinja“ i „loše skrbi“; inspekcija je došla, bilo im je neugodno. Rekla sam: sad ću ja prijaviti svakog lovca i svakog s vezanim magarcem. U Vrboskoj jedan čovjek drži magarca samog - to je okrutno; magarci moraju imati društvo. U Švicarskoj je protuzakonito držati magarca samog. Problem su i troškovi: računi kod veterinara su veliki. Imala sam mačku staru deset godina s hipertireozom - ljudi su je ostavili kod mene, donijeli jednu vreću hrane i nestali. Neki turisti nastave slati donacije za „svoju“ mačku, ali od četrdesetak mačaka tek njih pet ima nekakvu podršku. Na otoku je i puno trovanja; jednog su mi psa već otrovali. Zajednica zna biti neprijateljska: jedan me čovjek optužio da su moji magarci srušili suhozide iako je šest tjedana lila kiša. Čak me gađao kamenjem. Klinci su me vrijeđali na ulici, nazivali „vješticom“. Hvala Bogu, moji psi su veliki pa se osjećam sigurnije.

Naletite li nekada na pozitivne stvari ili vas zajednica baš ne prihvaća?

- Ima i puno dobrih ljudi. Ljubitelji životinja vas nekako pronađu: internet, Instagram, Facebook. Jedna gospođa iz Zagreba dolazi svaki put kad je na otoku. U Hvaru djeluje i grupa Maške Hvar; steriliziraju koliko mogu. Nova veterinarka Marinka, radi u Prosperovoj ambulanti u Starom Gradu, izvrsna je za mačke. Pomaže i izvan radnog vremena, spašava koliko može i ne uspavljuje životinje osim kad stvarno treba. Sada se bori sa situacijom u Sućurju. Populacija mačaka tamo nije pod kontrolom. Mačke su pothranjene i zaražene respiratornim virusima i drugim bolestima.

Što pojedinac može učiniti da se opće stanje odnosa prema životinjama i samo stanje životinja poprave?

- Molim ljude da ne kupuju skupe čistokrvne pse na internetu dok su skloništa puna divnih životinja. Konje i magarce ne možeš vezati za stablo cijeli život; to se i ovdje radi, ali to je globalni problem neznanja. Na HRT-u sam gledala prilog: novinarka jaše premalog magarca; to je opasno i pogrešno. Magarac smije nositi najviše 20 posto svoje težine. Danas imamo znanje i resurse, treba ih koristiti… Na grčkim otocima udruge obilaze magarce i konje te im kontroliraju kopita i zube. Zadnji put nam je netko tako došao prije 12 godina, kad se rodio moj prvi magarac Pano - bila je to francuska udruga. Zvali smo i ekvinske (konji i srodni kopitari) stomatologe iz Zagreba, htjeli su doći tek ako skupim 20 životinja i puno novca. Na kraju je jedan kanadsko-hrvatski veterinar, koji ima kuću za odmor ovdje, došao volonterski i pregledao zube; pokušat će dolaziti svake godine, a ako treba anestezija ili vađenje, Prosper će uskočiti.

S kakvim se još problemima susreću životinje po Hvaru?

- Magarci pamte 25 godina, imaju osjećaje. Mene frustrira gomilanje životinja i držanje samotnih magaraca; nitko ih ne kontrolira, inspekcije teško izlaze na teren. Teško je naći i brigu za kopita i zube; magarcima radim kopita sama. Ja svojim magarcima i poniju ne stavljam potkove.

A čime se hrane magarci?

- Što se tiče prehrane: sijeno i slama stižu mi s kopna, iz Knina, imam tri-četiri dostave godišnje. Skupo je, ali tako hranim životinje. U šumi poberu nešto, ali to je mali dio. Magarce ne vežem da „kose“ travu: trava im nije glavna hrana, lako postanu pretili, ne smiju kukuruz, žitarice ni zob - eventualno šačica ako rade, ali danas magarci ne rade. Najbolje je sijeno ili slama, uz koju mrkvu ili jabuku kao poslasticu. Vole rogač - sjajan je kao nagrada i traje cijelu godinu. Ako žive u masliniku, uništit će stabla jer glođu drvo; u šetnji ih više zanimaju grane na tlu i ja sam vrlo odgovorna kad ih vodim.

Kako turizam utječe na magarce?

- Turizam je dvosjekli mač: ljudi traže što raditi i dolaze k magarcima - djeca i odrasli. Kažu da im je to čarobno, mirno, izlazak iz grada. To je lijepo, ali za to ne dobivam nikakvo financiranje. Istodobno, loše ponašanje ugostitelja odbija goste: prijateljima su u Starom Gradu vikali jer su samo pomaknuli stol od kiše. Ustali su i otišli. Ljudi ne žele gledati vezane životinje; zovu me iz Rudina zbog magarca na užetu, a ja - nažalost - nemam ovlasti.

- Evo primjer: jedna magarica iz mjesta majka je dvoje mojih - svake zime pobjegne i provede zimu sa mnom. Ima laminitis, najvećeg neprijatelja pretilih magaraca i ponija; počinje na kopitima i pogađa organe. Tretiram joj kopita, šetam je svaki dan. Da je ostala tamo, živjela bi klasičan magareći život. Vezana za stablo, premještali bi je svako pet dana. A kako ona samo kruži oko stabla, uže se skraćuje pa životinja stoji u vlastitim fekalijama. Procjenjujem da 75 posto ljudi ovdje tako drži konje i magarce - a dobivaju poticaje.

Pa gledaju li vas kao da ste poludjeli zbog takve brige o životinjama?

- Moj otac kaže: ne možeš promijeniti svijet. Možda ne, ali možeš promijeniti život jedne životinje. Nemam godišnji; jedva kad izađem na večeru - kad me prijatelji izvedu. Ali nisam na kauču s pizzom i dosadnim tipom - aktivna sam, ustajem u 5:30, liježem poslije ponoći, cijeli dan sam na nogama, čistim i brinem o životinjama. Teško je, trebaš imati živce od čelika, stalno se pitaš kako ćeš nahraniti sve - ali nekako se uvijek nađe dobra duša koja pomogne. Prijatelji s kućama na otoku me voze veterinaru, pomažu oko sterilizacija. U Eko Hvaru i sličnim grupama trude se gurati stvari naprijed: što više steriliziramo, to će manje bolesnih mačaka završiti kod mene. Neke su sretne i slobodne vani - klima je blaga - ali bez sterilizacije populacija eksplodira i šire se bolesti. Neki dovuku mačku koja će ionako umrijeti; uzmem je, budem s njom da ne umre na ulici. Računi su skupi; zato molim ljude - umjesto da na internetu plaćaju tisuće eura za čistokrvne životinje - otiđite u sklonište. Tamo vas čeka divna životinja.

Kako nalazite volontere?

- Volontere pronalazim uglavnom preko volonterskih stranica, a ponekad mi se ljudi jave i samostalno. Povremeno se vrate neki od starih volontera i to mi je odlično jer tada već znaju posao. Kad dobiješ dobrog volontera, to je super. Oni rade oko tri i pol sata dnevno jer im ja ne osiguravam hranu - to si sami nabavljaju, jednostavno si to ne mogu priuštiti. Ipak, neke poslove koje oni rade ja mogu sama obaviti upola brže.

U očajničkoj sam potrebi otići zubaru, ali nemam kad. Čak nemam vremena ni za CT snimanje u Splitu, a ne znam ni kad ću to stići. Rupa u zubu mi se povećava i bit će to prilično skup zahvat, ali moram još malo pričekati i nadati se da mi se usta neće raspasti. Naravno da se treba brinuti o sebi, ali ponekad se samo probudiš i odmah si u trku. Radiš stalno, postane kaotično, a i s volonterima se umoriš od stalnog objašnjavanja.

Volim biti sama iako je kuća velika. Ponekad samo želim da je imam za sebe. Obično u prosincu i siječnju nemam volontere, što je, naravno, puno posla za mene. Dobra stvar je što je zimi rano mrak pa imaš osjećaj da si ranije završio, ali i tada se moraš dignuti za večernju šetnju pasa. Ne mogu ranije zaspati jer psi trebaju zadnju šetnju. Malo je kaotično, da.

Kako izgleda vaš dan?

- Čim se probudim u 5:30, odmah izvodim pse u šetnju. Trebaju trčati po šumi, pa ih pustim da se istrče, igram se s njima, jer moraju imati puno igračaka, loptica i svega, i to radimo otprilike sat vremena. Imam volontere koji obično ujutro hrane mačke, ali uvijek ima mačaka kojima treba davati lijekove ili pružiti posebnu njegu, posebno mačićima. Kad su mačići tu, često su bez majke pa ih treba hraniti i po noći, osobito ljeti, tako da ste obično već i noću budni.

Poslije možda držim satove ili samo počnem čistiti, pomažem oko životinja, punim vreće sijenom, čistim za magarcima, opet šećem pse, vodim magarce u šetnju ili se jednostavno družim s njima. Možda dođu posjetitelji, uglavnom od travnja do listopada. Obično mi se najave, ali ponekad samo nalete. Često prvi put jedem tek u vrijeme ručka, doručak često preskočim.

Onda dolazi papirologija. Pokušavam raditi i društvene mreže, što mi oduzme jako puno vremena. Zahvaljujem firmi Hvar Away na donaciji interneta jer sam prije imala najgori internet na svijetu - trebalo bi čekati satima da se učita jedan video na Instagram. Morala sam koristiti mobilni internet i ići u brda kako bih objavila video.

Nakon toga opet šetnje pasa, briga za mačke, druženje s magarcima. Navečer sve to ide dalje. Posljednja šetnja s psima je obično oko 22:30 ili 23 sata. Tada ćete me naći kako hodam po ulici, ali volim hodati jer je mirno. Onda još imam svoju praksu joge. Mislim da dnevno prijeđem oko 20 kilometara, ali barem ne izgledam kao neki debeli krumpir koji samo sjedi u baru…

Pošli smo posjetiti magarce i čim smo stigli oni su se sjatili oko Jane koja je počela pričati o specifičnim magarećim potrebama…

Možete li nabrojiti neke stvari o brizi za magarce koje ljudi možda ne znaju?

- Magarci nemaju krzno otporno na vodu kao što recimo koze imaju… Moji magarci trenutno nemaju kabanice otporne na vodu, ali im malo kiše ne smeta, no ako je kiša jaka, hladna i vjetrovita, onda imaju svoje male kabanice. Naravno, uvijek trebaju imati sklonište kako bi se mogli sami skloniti ako žele. Trebali bi im se redovito pregledavati kopita i zubi - zube bi zapravo trebalo kontrolirati svakih šest mjeseci, ali i jednom godišnje je dobro.

- Pano je moj jedini mužjak, prvi magarac. Rođen je ovdje - zapravo je spašen iz jednog restorana jer su ga htjeli ubiti kad je imao četiri mjeseca. Sada je najstariji, ima 12 godina, znam ga od kad je bio beba. Nakon njega došla je Lily, druga magarica, da mu pravi društvo. Odmah su se zaljubili. Nemaju mladunčad jer je Pano kastriran - spašavam životinje, ne uzgajam ih. Ne želim raditi magareće mlijeko, želim spašavati one kojima treba pomoć. Zato su mi mužjaci kastrirani - ženke je komplicirano sterilizirati, ali mužjake je lako. Da nisu kastrirani, mužjaci bi se borili, a ženke bi ostale skotne. Pano bi bio prilično agresivan pastuh, ima puno snage, ali ja s njim imam sjajan odnos. Voljela bih uzeti još jednog mužjaka jer je stalno okružen ženkama.

Ima li neočekivanih problema s magarcima?

- Imala sam još jednog magarca, ali nažalost uginuo je prije tri godine od kolika - to je kad probava ne funkcionira kako treba. Ne znam je li ga netko nahranio nečim što mu nije odgovaralo. Ljudi ponekad samo dođu i kažu da su nahranili magarce, a ja im kažem da to ne rade jer oni imaju točno izbalansiranu prehranu i u savršenoj su kondiciji.

Kako magarci djeluju na vas?

- Magarci su predivni, imaju prekrasne oči i tako su umirujući. Samo hodanje s njima nevjerojatno opušta. Kada su bili mlađi znali su biti nezgodni, ljudi su me morali gledati kako trčim niz selo za njima. I biti ovdje s njima, među maslinama, jako me opušta…

Ako magarci žive u masliniku, znaju uništiti drveće jer vole grickati drvo, ali kad šetaju maslinicima, uglavnom ih zanimaju grane na podu. Vole jesti maslinove grančice i lišće. Bilo bi divno kada bi mi ljudi mogli donirati maslinove grane ili rogač - to im je poslastica i može trajati cijelu godinu. Ja sam jako odgovorna kad sam s njima, ali uvijek se nađe netko tko se pokušava posvađati. Nakon oluja i kiša puno je srušenih suhozida, ali moji magarci nisu krivi. Uvijek si malo na oprezu jer ljudi vole optuživati. Puno ljudi ne razumije zašto se toliko brinem za životinje, a da za to ne primam plaću. 

Zašto ovo sve radite?

- Zašto to radim? Zato što netko mora. Svi mi imamo neku udrugu ili stvar koju podržavamo. Lako je zatvoriti oči pred ratom u Palestini ili bilo gdje, ali svi mi želimo nešto učiniti. Mislim da bismo svi trebali biti zahvalni na zdravlju i situaciji u kojoj jesmo i ako mogu pomoći životinjama, to mi je važno. Ne mogu zatvoriti oči ako vidim da životinja pati. Ako svi misle da će to netko drugi napraviti, možda nitko neće. Svi imamo nešto za što smo strastveni. Neki kažu: ‘Zašto ne pomažeš gladnoj djeci?’ ali ja od malena želim biti uz životinje.

Nisam odrasla okružena mnogim životinjama, pa nemojte djeci uskraćivati kućne ljubimce - možda ćete završiti kao ja. Ako vaše dijete želi kućnog ljubimca, dajte mu ga, jer bi jednog dana moglo imati četrdeset mačaka poput mene. Nisam planirala imati toliko mačaka, ali netko to mora. I da, ne želim da sve izmakne kontroli, zato je važno kastrirati mačke, udomljavati ih iz azila i pomagati. Što se više ljudi žali i vrši pritisak, pogotovo na turističkom mjestu poput ovog, to će se više morati nešto poduzeti. Javnost je jedina koja još uvijek može pokrenuti stvari.

Nakon toga smo napustili Janino utočište, ali nismo ni stigli kući, a Jana nas je već nazvala da nam opiše novi apsurdni slučaj jedne nesretne životinje…

Životinje nisu igračke nego bića koja trebaju vrijeme, trening i ljubav

- Upravo smo imali slučaj u veterinarskoj ambulanti gdje je netko doveo psa na eutanaziju. Radi se o mješancu starom devet godina. Naravno, veterinarica Marinka odbila ga je uspavati i uspjela nagovoriti vlasnike da naprave pretrage krvi jer možda ima karcinom u ustima.

Ljudi moraju dobro razmisliti kad nabavljaju psa. Ovaj pas je mješanac pasmina koje traže nevjerojatno puno pažnje, rada i dresure, a držan je na lancu cijeli svoj život. Uzeo ga je jedan mladić, a roditelji ga nisu ni htjeli. I opet se ponavlja ista priča: ljudi nabavljaju psa jer im se sviđa određena pasmina ili jer dijete to želi, a ne shvaćaju da takvi psi trebaju trening, kretanje i posvećenost. Kad se umore, kad se više ne mogu nositi s obavezama ili sele u drugu kuću, takvi vlasnici misle da mogu jednostavno dovesti psa veterinaru na eutanaziju. To je strašno česta pojava. Bilo bi stvarno važno napisati da ljudi trebaju znati da pas nije igračka, nego biće koje zahtijeva vrijeme, trening i ljubav.

- Ovo sigurno nije prvi ni posljednji put, u bilo kojoj zemlji ili mjestu, da idioti uzmu psa za kojeg nemaju vremena, ne šeću ga, ne brinu se za njega, pa životinja pati cijeli život. Takvi ljudi ne bi smjeli ni imati pse. Priča se ponavlja: pas završi u azilu ili ga uspavaju jer se vlasnici ne mogu nositi s njim. To je tipična priča koja se stalno događa.