Grickanje noktiju, odgađanje obaveza i izbjegavanje često se opisuju kao loše životne navike, no nova psihološka knjiga tvrdi da su one zapravo strategije preživljavanja.
U knjizi "Controlled Explosions in Mental Health", ugledni klinički psiholog dr. Charlie Heriot-Maitland objašnjava zašto ljudi ustraju u obrascima ponašanja koji im dugoročno štete.
Na temelju dugogodišnjeg kliničkog rada i istraživanja, autor je došao do egzaktnog zaključka da naš mozak daje prednost sigurnosti i predvidljivosti, ispred uzbuđenja i sreće, piše Fox News.
"Naš mozak je stroj za preživljavanje. On nije programiran da optimizira našu sreću i dobrobit, nego da nas održi na životu", rekao je Heriot-Maitland.
Tijekom većeg dijela ljudske povijesti, naime, iznenađenja su često znala biti smrtonosna. Zbog toga mozak, tvrdi ovaj stručnjak, radije bira poznatu nelagodu nego nepredvidljivu prijetnju.
"Mozak preferira predvidljivu bol nad neizvjesnom opasnošću. Mozak ne voli iznenađenja", objašnjava psiholog.
Kad se osjećaju nesigurno, ljudi se okreću malim "samosabotažnim ponašanjima" kako bi izbjegli veće i neizvjesnije rizike. Knjiga navodi da mozak koristi "male štete" kao zaštitnu dozu kako bi spriječio veće prijetnje. Primjerice, odgađanje izvršenja obaveza može izazvati stres i frustraciju, ali istovremeno odgađa suočavanje sa strahom od neuspjeha ili osude.
Psihologinja Thea Gallagher također navodi da ponašanja koja struka naziva "samosabotažom" mogu biti pokušaji mozga da kontrolira nelagodu. U suvremenom svijetu prijetnje su češće emocionalne nego fizičke, a odbacivanje, sram, tjeskoba i gubitak kontrole aktiviraju iste mehanizme preživljavanja kao i stvarna fizička opasnost.
"Mozak je evoluirao tako da vidi prijetnju čak i ondje gdje je nema, kako bi potaknuo zaštitnu reakciju", kaže Heriot-Maitland. Samokritika, izbjegavanje i navike poput grickanja noktiju mogu služiti kao način upravljanja tim percipiranim opasnostima.
Umjesto da se takvi obrasci doživljavaju kao mane, stručnjaci potiču ljude da pokušaju razumjeti njihovu zaštitnu funkciju. Istovremeno naglašavaju da je važno potražiti stručnu pomoć ako neka od tih ponašanja uzrokuju ozbiljnu patnju ili štetu.
Gallagher savjetuje nekoliko praktičnih koraka: zamijeniti samokritiku samosuosjećanjem, promatrati obrasce ponašanja bez borbe, graditi osjećaj sigurnosti kroz rutine i podršku, te se postupno izlagati situacijama koje izazivaju strah.
Heriot-Maitland zaključuje da ljudi imaju izbor kako će se nositi s potencijalno štetnim navikama: ne treba ih ni potiskivati niti im prepustiti kontrolu, već ih razumjeti i postupno mijenjati, piše Fox News.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....