Šjor Veljko će ovu kamenu vilu od 2,5 milijuna eura i sve nekretnine nakon smrti ostaviti državi! Uredio je sve...

Iskonska želja čovjeka je, Oliverovim rječnikom rečeno, "ostaviti trag u beskraju". Barem biološki trag, no ona superiorna kategorija ipak je – dobrota; lijepo je biti zapamćen kao netko tko je bio dobar, plemenit, darovit.

Ljudski je željeti to, pa tako posvema razumijemo i našeg sunarodnjaka u zlatnim godinama, profesora Veljka Ninčevića u svojoj 90., koji ima želju da nakon onog zapravo kratkog životnog vijeka (u okvirima vječnosti) ostane i dalje koristan društvenoj zajednici kroz naredna desetljeća, pa i dulje. Tu želju dijeli i njegova supruga, iako su Bernardici, rođenoj Zagorki djevojačkog prezimena Plečko, tek 84 godine.

Zato smo razgovarali sa šjor Veljkom i gospođom. A nije bilo lako dogovoriti taj susret na Čiovu, točnije u Trogiru s čiovske strane, u malom mjestu gdje stanuju u velikoj vili, kamenoj palači uz more. Upravo tu velebnu kuću, službeno procijenjenu na vrijednost od dva i pol milijuna eura, kao i možda ostatak svojeg portfelja nekretnina koje su stekli tijekom života, kane ostaviti lokalnoj zajednici, odnosno državi, koja bi ih trebala upraviti u najpotrebitiju namjenu: za dom starijih osoba, onih nemoćnih, možda kao ljetovalište za djecu iz obitelji slabijeg imovinskog stanja ili nešto treće, jednako važno.

Ninčevići, Veljko i Bernarda naime, nemaju djece, a nećaci su im već također vremešni i mahom dobro situirani. No, prije nego što odluče o budućoj namjeni svoje nekretninske imovine, imaju još jednu skromnu želju: poživjeti u miru i radosti svoje posljednje godine, bez obzira hoće li to biti još jedna ili desetak njih. Zašto ne, danas je ljudski vijek dulji nego ikad, svatko se ima pravo životu veseliti, kovati planove.

Prije nego što se realizira ovo o čemu smo progovorili, međutim, Veljko Ninčević, nekad profesor ekonomskih predmeta a u duši pjesnik, stvorio je niz pjesama kroz život – tako da je njegov trag već tu, u eteru beskraja. Lani je čak, na pragu svoje devedesete godine, dobio priznanje Splitsko-dalmatinske županije za, izrijekom, "izniman dugogodišnji doprinos u promicanju domoljubne glazbe", a kroz život ima i puno drugih povelja – od humanitarnih zasluga do glazbenih priznanja.

Osim što je napisao veliki buket domoljubnih pjesama, šjor Veljko je i materijalno pomagao našu vojsku tijekom Domovinskog rata, u kojoj nije mogao aktivno sudjelovati jer je već bio u zreloj dobi, odnosno samo kao pripadnik stožera civilne zaštite. On nevoljko o tome govori, ne voli se hvaliti, ali od zajedničkih poznanika doznajemo da je nesebično, s Bernardom, opskrbljivao novcem, hranom i potrepštinama gardiste u okruženju, te da je trogirskoj policiji (tada također u obrambenom angažmanu) donirao Volkswagen kombi, između ostaloga.

20 tisuća za KBC Split

U novije vrijeme dao je izdašnu donaciju (izdvojimo tek jedan primjer) u visini od 20 tisuća eura za KBC Split, i to po deset tisuća za Urologiju i Radiologiju 2023. godine, nakon što je uočio neke tehničke manjkavosti kad su ga dijagnoze navele na put kojim nitko ne želi kročiti – put onkološkog pacijenta.

No, unatoč "mali milijun dijagnoza" šjor Veljko je živ i oštrouman, i dalje sklada, te je pomalo ljubomoran na negdašnje udvarače ljubavi svog života, šarmantne Bernardice, po kojoj je nazvao i vilu u kojoj danas žive i svakodnevno funkcioniraju, odnedavno uz akviziciju asistentice u kućanstvu.

Zašto nije bilo lako dogovoriti susret s Ninčevićima u ulozi reporterke? Jer, iako je par iz ove priče srdačan i druželjubiv, nisu od medijske pompe. Samozatajni su i kubure s boljeticama koje im usporavaju život: od skolioze kralježnice do bolnog koljena. Ne koriste mobitel, samo fiksni telefon koji ima pojačivač zvuka jer šjor Veljko ima problem sa sluhom – srećom, postoje aparatići, koji donekle saniraju stvar. U godinama su koje zahtijevaju obzirnost i puno poštovanje – no, nisu odustali od života, niti su prestali željeti.

– Velika mi je želja dobit Porin za životno djelo na području glazbe – povjerava Veljko Ninčević, koji je do sada dobio dvije odbijenice za to veliko priznanje, iako iza sebe ima puno autorskih pjesama. Možda je problem u tome što su sve vremešnijeg datuma, neke su nastale još u njemačkoj fazi; oboje su, naime, tamo živjeli, Bernardica i dulje od supruga, koji se vratio u Hrvatsku 1984. godine, kako bi završio kuću u kojoj danas žive.

U javnosti je vjerojatno najpoznatija Ninčevićeva pjesma "Di nima svađe, nima ni jubavi", koju su otpjevali Tedi Spalato i Meri Cetinić. "Dok jidri brod" pjevao je Teo Brajčić, Nenad Vetma je pak otpjevao skladbu "Cvitaj, ružo moja", a domoljubnu "Zemljo moja draga" oživio je Kićo Slabinac. "Vratit ću se jednog dana" pjevao je, pak, operni prvak Krunoslav Cigoj, "Zemljo hrvatska" Đorđi Peruzović i Zorica Kondža, i tako dalje... 

– Ja sam vam prošao pet država jer sam rođen davne 1936. godine: Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, par mjeseci koliko je trajala Nezavisna država Hrvatska (NDH), pa AVNOJ, čini mi se, do definiranja kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija iliti savez državica koje se, po želji, mogu razdvojiti.

Tako je stajalo u Ustavu, a u praksi je svako nacionalno isticanje, a kamoli zagovaranje odcjepljenja bilo strogo kažnjivo, i vi se toga jamačno sjećate. Danas, evo, imamo našu Republiku Hrvatsku; ne morate me ni pitati gdje mi je najljepše. Ovo je prava zemlja, bez obzira na sve poteškoće – rezolutan je šjor Veljko, kojemu u komunikaciji pomaže njegova Bernarda (vikanjem u uho).

Upoznali se u Zagrebu

Bračni par Ninčević upoznao se dok je Veljko studirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Tamo je išao "na škole" iz rodnih Ninčevića blizu Solina jer onomad na bijaše još Ekonomskog fakulteta u Splitu.

Imao je petoricu braće, posljednji Fabo preminuo je prije malo vremena; bio je najmlađi, imao tek 78. Za njegovu suprugu Mariju, to jest kao dar voljenom bratu, Veljko je svojedobno i skladao pjesmu "Šeri Meri"; bratova je udovica još živa i u prijateljskim su odnosima.

Najveća osobna tragedija koju pamti je pogibija jednog od petorice braće u dobi od samo 21 godinu.

– Moja je majka isplakala sve suze svijeta, a ja sam nakon vojske otišao u Njemačku – sažima šjor Veljko te davne događaje, koji ostavljaju trag za cijeli život.

On sam imao je, pak, lijep život, no Bernarda i on nisu bili blagoslovljeni potomstvom. Ipak, imali su jedno drugo, a život u tuđini dodatno ih je zbližio.

‘Spasio me fizički rad‘

– Živjeli smo u Stuttgartu, ja sam predavao ekonomske predmete pri tadašnjoj jugoslavenskoj školi, a Bernardica je bila tehnička crtačica na Građevinskom fakultetu. No, vratio sam se u Dalmaciju prije nje jer sam zadobio strašnu ozljedu ruke, a patio sam i od depresije, sindroma koji danas zovu "unutrašnje sagorijevanje". Spasio me fizički rad, gradnja ove kuće koja je trajala više od desetljeća. I skladanje pjesama, ta glazbena umjetnost. Autor sam teksta i glazbe svih skladbi – napominje naš sugovornik, dok ga supruga gleda s ponosom.

Kao vrsni ekonomist, znao je upraviti novcem, kreditima, te je zahvaljujući tome, ali i sreći koja ih je u materijalnom smislu obilno poškropila, stekao sa svojom životnom družicom pozamašno imanje. Iako imaju inozemne mirovine, izvor prihoda su im najmovi; ponosno ističu da su uredni porezni platiše jer je to jedan od osnovnih oblika kako se voli svoju zemlju.

A ono što kane učiniti iza svoga smrtnog vijeka, još je jedan dokaz tomu.

– Živjeli smo okrenuti jedno drugome, pomažući kad je trebalo. Nismo nigdje putovali, osim u Njemačku i zemlje na putu do nje; ovdje je najljepše. Nema ljepšeg mjesta na zemlji nego tu, uz hrvatsko more – smatra šjor Veljko, a Bernarda potvrdno kima glavom.

Uvijek im, veli, fali vremena; spori su u kretanju pa im je dan prekratak. Iako ga muči sluh, Veljko Ninčević i dalje sklada, jedna od novijih pjesama je posvećena imenom Bernardi, premda ona čuči u svakoj. Voli ju kao mladić, što u duši i jest; kad se odbaci ljuštura naših tijela s ograničenim rokom trajanja, ostaje ono materijalno neuništivo. Ostaje ljubav.

I ne, nećemo u ovoj priči opisivati nekretninu na Čiovu, niti druga blaga iz portfelja bračnog para Ninčević. Namjerno, jer nismo lešinari, niti kanimo anticipirati nečiju smrt. Oni imaju sretan i skladan život, prijatelje, muziku i jedno drugo, te dovoljno sredstava da im ničega ne nedostaje. A ono što će jednom biti odluka je koju će donijeti kad osjete da je potrebno, i nađu pravi način da – još jednom – pomognu zajednici.

– Kad se zatvori pozornica, završi uloga i zagrne zastor, neka ostane trag lijepoga – zaključuje profesor Veljko Ninčević, ekonomist, umjetnik, dobrotvor.