StoryEditorOCM
ŽivotŽIVOTNA PRIČA

Splićanka Žana je bila u komi, na granici smrti, vratila se nikad jača: To je bila prekretnica, otud je i nastalo ovo...

Piše Marina Knežević Petković
18. lipnja 2025. - 09:06
Žana Bajić rođena je 1961. u Kotoru. Završila je Assenza Art Academy te je članica ULUH-a Split i osnivačica Hrvatskog društva umjetnika ”Nanael”. Do sada je izlagala na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu - ”Milost” je njezina 19. samostalna izložbaDuje Klarić/Cropix

U drevnoj, predromaničkoj crkvici sv. Mikule u splitskom Velom Varošu, jednoj od najstarijih u ovom kraju, događa se nešto posve tiho, a istodobno silno snažno. Splitska likovna umjetnica Žana Bajić, inače poznata po svom emocionalno snažnom i introspektivnom stvaralaštvu koje često povezuje osobna iskustva s univerzalnim temama poput nade, milosti i glazbe, ovih dana ondje izlaže "Milost"- izložbu koja nije tek niz slika, već duboko osobno svjedočanstvo.

Povratak iz smrti

Njezina 19. samostalna izložba nastala je nakon jednog od onih životnih trenutaka koji nas zauvijek promijene - stanja kome i borbe za život, iz koje se vratila drukčija, tiša i snažnija. U tom povratku, u toj ranjivosti i unutarnjem svjetlu koje ju je obasjalo "kad su oči bile zatvorene" rodila se ‘Milost‘.

- Izložba ‘Milost‘ nastala je iz duboko osobnog iskustva koje me zauvijek promijenilo - nakon što sam prošla kroz stanje inducirane kome, na granici između života i smrti. Taj trenutak potpunog prepuštanja bio je prekretnica, tihi susret s nečim većim, s vlastitom ranjivošću, ali i unutarnjom snagom. Iz toga se rodila potreba da kroz sliku izrazim ono što se ne može riječima – svjetlost koju sam osjetila usred tame.

Iako je tada bila u tišini, bez svijesti, dogodilo se nešto što ni danas ne zna objasniti riječima. Kaže, to nije bila ni poruka ni glas, nego "duboko unutarnje znanje da postoji nešto što nas nosi i kada mi sami više ne možemo."

- Milost za mene nije bila nešto što se može jasno objasniti - više osjećaj nego riječ, više prisutnost nego oblik. Bila je to tišina u kojoj nisam bila sama, svjetlo koje se pojavi i kad su oči zatvorene. U trenucima kad je sve izvanjsko nestalo, osjetila sam nešto što bih najbliže mogla nazvati bezuvjetnom nježnošću - prihvaćanjem i smirenjem koje nije dolazilo izvana.

image

Ova 19. po redu samostalna izložba nastala je nakon jednog od onih životnih trenutaka koji nas zauvijek promijene - stanja kome i borbe za život, iz koje se autorica vratila drukčija, tiša i snažnija. U tom povratku, u toj ranjivosti i unutarnjem svjetlu koje ju je obasjalo "kad su oči bile zatvorene", rodila se "Milost"

Duje Klarić/Cropix

Iskustvo ju je promijenilo, ali nije ju slomilo. Štoviše - osnažilo ju je.

- Ta milost me nije spasila na spektakularan način - spasila me tiho, u nijemom povratku, u svakom dahu koji se vratio, u snazi tijela koje se ponovno polako budilo. I zato je Milost postala moje ime za ono nevidljivo, a toliko stvarno.

Unutarnji poziv

Iskustvo se utkalo u slike, boje i tišinu iz koje su proizišle. Nije to bila odluka, već potreba - unutarnji poziv da stvori nešto što bi moglo posvjedočiti ono što se ne može objasniti. Ideja izložbe sazrijevala je u njoj pune dvije godine.

- Inspiracija me nije ostavljala na miru, vraćala se u mislima, slikama, svakodnevnim trenucima. Kroz nju sam željela izraziti zahvalnost za sve što sam preživjela, osjetila i spoznala. Bio je to više poziv nego odluka.

Sam datum otvorenja 22. svibnja nije bio planiran s posebnim simboličkim značenjem, no sudbina se i tu umiješala, govori nam Žana: - Tek naknadno sam spoznala da je to Dan svete Rite, zaštitnice nemogućih slučajeva i beznadežnih okolnosti. Kad sam to čula, naježila sam se. Taj "slučajni" datum pretvorio se u tihi znak – potvrdu da milost dolazi upravo onda kad joj se najmanje nadamo.

image

Drevna, predromanička crkvica sv. Mikule u splitskom Velom Varošu jedna je od najstarijih u ovom kraju

Duje Klarić/Cropix

U djetinjstvu je, priznaje, već osjećala da postoji nešto veće.

- U nešto veće oduvijek vjerujem. Još u dječjoj dobi moj je pogled često bio uperen prema nebu i zvijezdama, tražila sam smisao, ljepotu i tišinu izvan vidljivog. Ta unutarnja veza sa svijetom duhovnog, sa svetim u svakodnevici, bila je dio mene puno prije ovog iskustva.

Kao što i sama kaže, koma, taj granični trenutak između života i smrti, to stanje potpunog prepuštanja, produbio je njezinu vjeru:

- Sve ono u što sam vjerovala postalo je stvarnije, opipljivije. Kao da se nešto što je dotad bilo daleko i tiho sada približilo i progovorilo. Iskustvo nije promijenilo moju vjeru, ali ju je ukorijenilo još dublje, dalo joj novu nježnost, novu jasnoću.

Samoća kao inspiracija

Samoća koja je uslijedila nakon izlaska iz bolnice postala je prostor tišine i sabranosti - ali ne prazne tišine, već one ispunjene mirom.

- Posebno u samoći dok stvaram i slikam na svoj novi način, osjećam kako se spajam s nekom duhovnom vertikalom, nečim uzvišenim što ispunjava i usrećuje moju dušu. Ta samoća nije praznina, nego svetinja u kojoj pronalazim mir i snagu, prostor u kojem se osjećam duboko povezana sa sobom i svijetom oko sebe. Iskustvo me podsjetilo koliko je važno biti nježan prema sebi i drugima te cijeniti svaki trenutak u svakodnevici kao dar i priliku za prisutnost i zahvalnost.

image

I upravo u toj tišini nastalo je dvanaest slika. Dvanaest kao dvanaest apostola - ali ovdje u likovima žene, majke kao božanskog bića, žene s djetetom, gdje se zrcali sveta snaga žene, njezina ljubav, njezina prisutnost i bezvremenost. Većina slika prikazuje majku i dijete u zagrljaju, povezanih neraskidivom niti - ne samo tijelom, već duhom, vibracijom, svjetlošću

Duje Klarić/Cropix

O samom činu slikanja govori kao o svetom procesu.

- Slikanje za mene nije terapija, već misija, duboki poziv da kroz boje i oblike izrazim ono što riječi ne mogu dočarati. To je moj oblik molitve, tiha i postojana povezanost s nečim većim, duhovnim, što me vodi i nadahnjuje.

Dvanaest lica milosti

Nakon izlaska iz bolnice vratila se kistu postupno, vođena tehnikom koja joj je posebno bliska - fraktalnim crtanjem.

- Ja sam praktičar fraktalnog crtanja i taj način stvaranja duboko je dio mene. Fraktalno crtanje mi je pomoglo u oporavku, vodilo me nježno, korak po korak, kroz proces slikanja i ponovnog pronalaska sebe. "Milost" je moja 19. samostalna izložba, ali prva koja je nastajala u tišini i kontemplaciji.

Sve prethodne su nastajale uz glazbu, koja mi je uvijek bila važan izvor inspiracije i pratnja u procesu stvaranja. Ova izložba je posebna jer je svaki potez kista bio povezan s unutarnjom tišinom i duhovnim promišljanjem, što se jasno odrazilo i na motive, boje i kompozicije, kazuje nam Žana.

I upravo u toj tišini nastalo je dvanaest slika. Dvanaest kao dvanaest apostola - ali ovdje u likovima žene, majke kao božanskog bića, žene s djetetom, gdje se zrcali sveta snaga žene, njezina ljubav, njezina prisutnost i bezvremenost. Većina slika prikazuje majku i dijete u zagrljaju, povezanih neraskidivom niti - ne samo tijelo, već duhom, vibracijom, svjetlošću.

Samo tri boje

Iako je po senzibilitetu koloristkinja, u "Milosti" koristi samo tri boje: zlatnu, plavu i crnu.

image

Žana Bajić, autorica izložbe ‘Milost‘ u crkvici svetog Mikule u Velom Varošu

Duje Klarić/Cropix

- One za mene simboliziraju snagu, duhovnost i tišinu.

Njezina umjetnost se iz apstraktnog ekspresionizma razvila prema laganoj figurativnosti, jer je svaka slika, kaže, nosila određenu priču. Iako bi bilo nemoguće izdvojiti jednu sliku kao najvažniju, jer "svaka je poput djeteta", priznaje da su neke nastajale u trenucima posebne ranjivosti – i zato su tiše, dublje, možda još bliže srcu. O samom nazivu izložbe kaže:

- Uvijek kad stvaram nešto novo ili se bavim duhovnim temama, volim razgovarati sa svojom obitelji. U jednom razgovoru dok smo pričale moja mlađa kći Doris i ja o mojim slikama i nazivu izložbe, ona je u jednom trenutku rekla da joj se spustio naziv izložbe - Milost. Samo sam se nasmiješila i odgovorila: "To je to".

Idealna sugovornica

Crkvicu sv. Mikule nije doživjela kao galeriju, već kao sugovornicu, produžetak same izložbe. Zahvaljuje don Miši Proviću, župniku župe Svetog Križa, na otvorenosti i povjerenju, kao i suradnicima: Nikoli Franiću, koji je pomno pratio konzervatorska pravila, dr. sc. Barbari Gaj Ristić na stručnom tekstu, te kćeri Doris koja je potpisala grafički dizajn.

- Dolazak do crkvice sv. Mikule bio je vođen nečim višim od nas samih. Osjetila sam da mi je spušten Božji blagoslov koji je otvorio vrata tog svetog prostora, predivne predromaničke crkvice iz 11. st. u našem Velom Varošu. Taj prostor nisam doživjela samo kao mjesto za izložbu, već kao produžetak same teme - Milosti. U njemu sve odiše smirenošću, poviješću i duhovnom prisutnošću. Bila je to točka u kojoj su se spojile umjetnost, vjera i prostor.

Inače zatvorena tijekom cijele godine, crkvica sv. Mikule ovo ljeto bit će otvorena svakodnevno, i to samo zbog Žanine izložbe.

- I to doživljavam kao milost - mogućnost da cijelo ljeto držim postav izložbe u crkvici sv. Mikule za mene je dar koji nadilazi planove i očekivanja. Ta crkvica inače bude otvorena samo jedan dan u godini, na blagdan sv. Nikole, i mnogi ljudi koji žive u samom Varošu nikada je nisu vidjeli iznutra. Svjedočim svaki dan koliko su ljudi, posebno stranci, duboko dirnuti prostorom i atmosferom.

Nedavno mi je jedna gospođa iz Novog Zelanda rekla da već pet godina dolazi u Split i svaki put pokušava ući u crkvicu - a tek su joj sada, napokon, bila otvorena vrata. Bila je ganuta. Zato mi je iznimno važno da izložba bude dostupna svima - i onima koji tragaju, i onima koji možda slučajno naiđu, jer vjerujem da ništa nije slučajno. Ta otvorena vrata simbol su pristupačnosti, susreta, svjetla — i milosti koja se, kad je dijelimo, umnožava.

image

Fraktalno crtanje Žane Bajić

Vojko Bašić/Cropix

Više od izložbe

Reakcije posjetitelja su snažne, katkad i potresne.

- Ova izložba je više od same izložbe. Ona dira dušu, budi uspavane emocije i u prostor unosi tišinu koja nije prazna, već ispunjena prisutnošću. Svakodnevno svjedočim komentarima koji nadilaze sve što sam mogla zamisliti — ljudi ostaju zatečeni, dirnuti, često u suzama, s osjećajem da su se na tom mjestu susreli s nečim svetim, istinitim i duboko ljudskim.

Milost kojom sam je stvarala kao da nastavlja živjeti u prostoru, prelijeva se na one koji uđu i ponesu je sa sobom. To su trenuci kada osjetim koliko umjetnost može biti blaga, a moćna.

Za mene su ti susreti hrana za dušu, potvrda da svi, bez obzira na razlike, u sebi nosimo istu čežnju: za mirom, za ljubavlju, za smislom. Bilo bi predivno da ova izložba nastavi putovati i izvan Splita, jer vjerujem da svatko tko je posjeti može iz nje ponijeti ono što joj i ime nosi.

Izložba posvećena najmilijima

Izložbu je posvetila svojim dvjema kćerima, Bruni i Doris: – One su moj temelj i moj najdublji smisao. Kroz ovu izložbu želim im ostaviti nešto što se ne može izreći riječima – trag života koji je bio krhak, ali je izdržao. Trag koji svjedoči o tome da i nakon tame može doći svjetlo, i da iz boli može izrasti ljubav.

Za one koji trenutno proživljavaju teško razdoblje, ima jednostavnu poruku:

- Ne tražite odmah odgovore, budite nježni prema sebi. Neki procesi se ne mogu požurivati, i nije svemu što boli odmah vidljivo iscjeljenje - ali ono dolazi tiho u nekom svom ritmu. Umjetnost može biti prostor milosti jer ne traži objašnjenja. Ona prima sve, i tugu, i zbunjenost, i tišinu, i nadu. U trenutku kada stvaramo, gledamo ili osjećamo umjetnost, prestajemo biti sami. Tada ne govorimo samo mi, već i ono što nas nadilazi. I to zna utješiti, bez riječi.

Vjerujem da se i u najtežim trenucima nešto u nama nastavlja kretati prema svjetlu - možda nevidljivo, ali živo. Ako vas srce povuče prema slici, boji, glazbi, riječi - slijedite taj impuls. Ponekad je to upravo ona pukotina kroz koju milost ulazi.

image
Duje Klarić/Cropix

A kad bi morala izabrati samo jednu rečenicu koja sažima sve što je "Milost" donijela?

- Dok sam slikala "Milost", osjećala sam da prolazim kroz osobnu katarzu – svakim potezom kista ostvarivala sam dio sebe, a istovremeno nježno čistila tugu iz dubine duše.

O umjetnici

O umjetnici

Žana Bajić rođena je 1961. u Kotoru. Završila je Assenza Art Academy te je članica ULUH-a Split i osnivačica Hrvatskog društva umjetnika "Nanael". Do sada je izlagala na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu – "Milost" je njezina 19. samostalna izložba.

Godine 2010. i 2011. organizirala je indijanski Red Rock & Crafts Festival u Splitu, dovodeći ugledne umjetnike i predavače iz SAD-a.

Pokrenula je multimedijalni projekt "Govorimo univerzalnim jezikom", unutar kojeg 2014. izdaje dječju knjigu "Pjesma moja, boja tvoja", ilustriranu radovima djece iz vrtića Splita i Kotora.

Završila je edukaciju iz fraktalnog crtanja te je certificirana praktičarka Metode fraktalnog crteža i VidiYa trenerica.

Kao producentica potpisuje dva dokumentarna filma: "Hrvatska rapsodija – Maksim Mrvica" (2011.), popraćen ciklusom slika "Rapsodija", te "Modri kavez" (2015.), dokumentarac o životu pomoraca koji je pratio slikarski ciklus "Dubina rastanka"

Fraktalno crtanje

Što je fraktalno crtanje?

Fraktalno crtanje je intuitivna i meditativna tehnika crtanja temeljena na ponavljanju jednostavnih linija i oblika. Nastaje spontano, bez unaprijed zacrtanog plana, i često podsjeća na obrasce iz prirode – poput grana, koralja ili živčanih mreža. Ova tehnika pomaže u opuštanju, fokusiranju i izražavanju unutarnjih stanja, a koristi se i u terapijskom kontekstu za poticanje samoregulacije i kreativnosti.

image
Duje Klarić/Cropix
image

Žana Bajić, autorica izložbe ‘Milost‘ u crkvici svetog Mikule u Velom Varošu

Duje Klarić/Cropix
image
Duje Klarić/Cropix
image

Žana Bajić, autorica izložbe ‘Milost‘ u crkvici svetog Mikule u Velom Varošu

Duje Klarić/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. listopad 2025 23:30