Prigodom obilježavanja Međunarodnoga dana turističkih vodiča, uputili smo se na stručno vodstvo po splitskom Varošu kako bismo vidjeli kakve se sve zanimljivosti i manje poznata povijesna mjesta kriju u tom starom dijelu grada.
Na “Đir s Dikom kroz Varoš”, krenuli smo s vodičicom Ives Cikatić, fetivom Varošankom, iz Plinarske ulice. Već se u toj ulici kriju mnoga važna mjesta i podaci. Samo ime ulice podsjeća nas na nekadašnje picaferaje koji su se nekoć morali ljestvama penjati kako bi upalili ulične plinske svjetiljke, kakve se još uvijek mogu pronaći po Varošu i u samoj Plinarskoj. Tu je i kultna galerija umjetnina ABC, jedina u gradu koja prkosi modi vremena i još uvijek uz slike ne prodaje i suvenire.
Nekoliko koraka dalje od galerije ABC, na pročelju jedne zgrade, nalazi se spomen-ploča o osnivanju radničkoga nogometnog kluba “Split” 1912. godine. Potom smo skrenuli u Biserovu ulicu.
Neke od starih kuća u toj ulici podignute su na velikim stijenama, odnosno na živome kamenu, koji se može vidjeti u njihovim temeljima, što je vodičica objasnila dosjetljivošću naših predaka koji su gradili na stijenama, umjesto da ih razbijaju.
Smokva - svjedok tužnih i sretnih trenutaka
U Biserovoj ulici naišli smo na zogu, ucrtanu u pod. Obično su se polja zoge crtala četvrtasto, a u Biserovoj su kružna. Neki su se u grupi okuražili i preskočili polja, onako kako su to činili u djetinjstvu. Na metalnim ogradnim vratima pored zoge nacrtane su djevojčice kako se igraju hula-hopom i dječaci kako se spuštaju na karet. Stare igre kojih se današnja djeca ne igraju tako često ili ne igraju uopće, a koja su mnogima nesumnjivo poput vremeplova u dane djetinjstva.
Na zidu smo mogli vidjeti i skulpturu posvećenu Tomi Bebiću. Vodičica nam je objasnila da je naziv Biserova ulica povezan s bačvarijom koja je tu radila; jednom bačvaru, koji je radio bačve Varošanima za vino, nadimak, odnosno prišvarak, bio je Biser te otud i naziv ulice. Većina ulica u Varošu dobila je ime ili po važnim obiteljima ili po toponimima ili po prišvarcima.
Vodičica nam je obratila pozornost na veliku smokvu koja raste u obližnjem dvoru. Takve smokve nekoć su bile uobičajene u starim splitskim dvorima te su kao takve nesumnjivo bile svjedocima mnogih sretnih i žalosnih trenutaka. Jedan takav žalostan trenutak vezuje se uz staru potleušicu na Trsteniku, ispričala nam je Cikatić.
Naime, kako je istraživanjem otkrila njezina kolegica, nakon rata, prilikom izvlaštenja, jedan se čovjek bio objesio upravo o smokvu u blizini svoje potleušice.
Sve što Bog i zemlja dâ
U Biserovoj ulici srdačno nas je dočekala gospođa Milena Torlak, također fetiva Varošanka. Njezin otac bio je, kako je ispričala grupi, posljednji težak staroga kova, koji nije rabio ništa umjetno, pa čak ni traktor, nego sve ručno i što Bog i zemlja dâ. A zemlja je, kako je naglasila, davala obilato i voća i povrća, koje je bilo i zdravije i bolje i ukusnije od svega onoga što danas kupujemo po trgovinama i trgovačkim centrima.
Pričajući o starim danima, koji su bili i lijepi i teški, jer zna se da je težački život sve samo ne lagan, gospođa Torlak ponudila nas je domaćim fritulama, a vodičica domaćim šerijem i prošekom. Dok smo jeli i pili, naša domaćica objasnila nam je kako su se nekoć sušile smokve na ramadu, koje bi prvo sušili na ramadi, a potom bi ih nosili na Kašune, prali u moru, pa ponovno sušili na ramadi te bi se naposljetku po njima stavio lovor.
“Nikakva kemija”, istaknula je domaćica. Naposljetku, ispričala nam je drugu priču kako je Biserova ulica dobila ime. Naime, u obližnjoj kući živjele su dvije sestre koje su imale prišvarak Biseruše. Kako i zašto, gospođa Torlak ne zna, ali tako joj je pokojni otac rekao.
Tek što smo zašli u jednu ulicu, a već se činilo da smo se vratili u neko drugo vrijeme. Samo su nas radovi na okolnim kućama podsjećali da smo još uvijek u ovom našem “turističkom vremenu”. Iz Biserove vratili smo se ponovno u Plinarsku, gdje smo nakratko navratili u prvu splitsku striparnicu “Columbo”, otvorenu prije samo nekoliko godina. Zastali smo pred velikim muralom na obližnjoj zgradi koji je nastao prema kazališnom plakatu Alema Ćurina. U Plinarskoj je i spomen-ploča posvećena Bernadu Vukasu, najboljem igraču “Hajduka” i njegovu prvom športskom direktoru.
Prolazeći uskim varoškim kaletama, mogli smo vidjeti nekoliko izvornih starih kuća, zvane pločarice. Mnoge su zapuštene, ali jasno predočavaju oskudne i vrlo skromne uvjete u kojima su Varošani nekoć živjeli.
Zidne kapele
Na mnogim mjestima u Varošu mogu se pronaći male zidne kapele, a mnoge je od njih Goran Torlak, sin naše domaćice u Biserovoj ulici, uspio obnoviti, skupa sa svojom ekipom. U njihovu radu sudjeluje i župnik župe svetoga Križa don Mihael Prović.
Svakako, pohvalno je da i dalje postoji svijest o potrebi očuvanja i želja za očuvanjem našega identiteta. U jednoj takvoj kapeli nalazi se i slika Gospe Sinjske. Otkud Gospa Sinjska u Varošu? – pitate se sigurno. Izgleda da su Ramljani, bježeći od Osmanlija iz Rame, došli u Split, gdje se Gospina slika privremeno čuvala. Kao podsjetnik na to vrijeme, u jednoj varoškoj ulici stavljena je ista Gospina slika kao u Sinju, ali bez krune.
Inače, u Varošu je i samostan sv. Ane od Služavki Maloga Isusa, koje su njegovale blaženoga kardinala Alojzija Stepinca. Kao spomen na to, u tom samostanu časne sestre čuvaju maramu kojom su ga bile njegovale.
Još jedan primjer uzoritoga sluge Božjega jest i fra Lino Maupas. Riječ je o franjevcu koji je živio od 1866. do 1924. godine i koji je takoreći “krao” hranu iz samostana kako bi je podijelio s najsiromašnijima. Ostali su franjevci znali da ispod halja skriva hranu, no nisu ga sprječavali. Zbog toga je prozvan ocem siromašnih, a spomen-ploča s njegovim likom krasi njegovu rodnu kuću.
Nesvakidašnji primjer moderne umjetnosti nalazi se u Palminoj ulici, a posvećen je Palmini Piplović. Na muralu, radu umjetnice Andree Resner, prikazana je Palmina, njezine kikice, cvjetovi karanfila, crni gavran i bijela golubica. Zvijezde na muralu, napravljene od stakla, bacaju svjetlucav odraz po podu kada ih sunce obasja.
Naposljetku, spustili smo se do Šperuna, gdje je rodna kuća slikara Emanuela Vidovića, koji je s Ivom Tijardovićem također, kao i mi, išao na đir po Varošu, koji zasigurno krije još mnoštvo drugih zanimljivosti, ali ovdje smo opisali samo neke od njih, da pokažemo koliko je sjećanja, priča i povijesnih zanimljivosti u starim varoškim kaletama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....