Sramila se kad je prvi put stala za banak prodavati svijeće za Sve svete, s jedinih sto maraka su počeli, a gle ih sad!

Još dok se grad rasteže u tišini, dok se prozorima prosipaju prve trake svjetla, a kamen Fošala (glavne ulice) isparava miris soli i svježeg jutra, omiški pazar diše tiho, ali duboko. U tom ranom satu, dok većina još traži drugo lice jastuka, neki ljudi već su na nogama, među kašetama, robom, šaptom Cetine i starim navikama. Tu negdje, između prvih vrećica i pozdrava s konobarima koji otvaraju kafiće, nalazi se štand koji nikad nije samo štand.

To je mjesto na kojem je odrasla jedna obitelj. Mjesto koje ima i svoju pjesmu, i svoju tugu, i svoj ponos. Mjesto gdje život ne dolazi s ambalažom, već s kamenim bancima koji pamte više od težine voća i povrća – pamte ruke koje su ih slagale, glasove koji su nudili, smijeh, plač, sjećanja. Tu, među tim rukama, jedna je posebna...