Vrijeme ne ubrzava, ali naš doživljaj vremena se mijenja: što smo stariji, mozak bilježi manje novih događaja, pa se godine u sjećanju “stisnu” u kraće razdoblje.
Zašto su ljeta iz djetinjstva trajala vječno?
Kad si dijete, skoro je svaki dan nova epizoda: prvi put voziš bicikl, ideš na more, upoznaješ nove prijatelje, učiš pravila svijeta. Mozak radi na visokim “okretajima”, bilježi gomilu detalja i od svakog ljeta napravi gustu mrežu uspomena, pa se u retrospektivi čini kao da je trajalo mjesecima dulje.
Istovremeno, jedna godina je ogroman postotak tvog dosadašnjeg života – s deset godina, to je čak 10% svega što si proživio. Zato se i školska godina i praznici razvlače, jer u odnosu na tvoj ukupni životni “film” zauzimaju golemi dio.
Kako rutina sabija godine
Kasnije, kad uđeš u posao, obaveze i ponavljajuće navike, dani počinju sličiti jedan na drugi. Ujutro isti put na posao, isti ured, isti sastanci, isti ljudi oko tebe, isti problemi, ista hrana, ista večernja rutina – mozak prepoznaje uzorak i prestaje zapisivati sitne razlike jer mu je to energetski skupo. I život postaje beskrajno dosadan, bez novih uspomena. Samo se vrtimo kao u onom poznatom filmu "Beskrajan dan"!
Zašto to mozak radi? Ne zato što mu nešto nije u redu, nego zato što je postao učinkovitiji: ono što je već “viđeno” sprema u jednu veliku mapu umjesto u deset zasebnih. Rezultat je da se tjedni i mjeseci stapaju u mutan dojam – teško se sjetiti što se točno događalo prošlog listopada, pa cijela godina u sjećanju izgleda kraća nego što je bila.
Mozak mjeri vrijeme uspomenama
Iako kalendar svima jednako otkucava, mozak vrijeme ne mjeri satovima, nego brojem “označenih” trenutaka – onih koji iskaču iz prosjeka. Što je više takvih trenutaka, to se razdoblje kasnije čini dužim; što ih je manje, to se više mjeseci slije u jedan, gotovo prazan blok. Živite li vi prazan blok?
Studije pokazuju da stariji ljudi tijekom istog razdoblja registriraju manje promjena u moždanoj aktivnosti, kao da snimaju manje “kadrova” u filmu svog dana. Manje kadrova znači i kraći subjektivni film – otuda poznati dojam da su zadnjih pet godina proletjele u isto vrijeme u kojem su nekada stale dvije srednjoškolske.
Što se događa kad radimo nove stvari?
Onog trena kad iskočiš iz rutine – bilo da odeš na put, promijeniš trening, naučiš novi jezik ili skočiš padobranom – mozak naglo pojačava pažnju. Svaki novi podražaj traži obradu, usporedbu, procjenu rizika, pa se u memoriji stvara više “markera” nego u običnom uredskom ponedjeljku.
Zato dvotjedni godišnji odmor zna ostaviti osjećaj kao da je trajao koliko i pola godine standardnog života između posla i kauča. Iako su na satu to isti dani, u tvojoj glavi oni jednostavno zauzimaju više prostora.
Kako usporiti osjećaj da vrijeme leti
Dobra vijest je da na subjektivni tempo života ipak možeš utjecati. Ne trebaš svaki vikend skakati iz aviona – dovoljno je redovito ubacivati male “poremećaje” u rutinu: novi put do posla, nova aktivnost, novo društvo, svjesniji boravak u prirodi.
Što češće natjeraš mozak da se probudi i ponovno obrati pažnju, to će više detalja bilježiti, a tvoja će godina u sjećanju imati više boja, prizora i epizoda, umjesto da nestane u jednom mutnom “još jedna ista godina”. A onda ćeš se i bolje osjećati, imat ćeš trenutke za pamćenje...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....