Svaka treća žena u EU-u bila je žrtva nasilja; prisilna kontrola korak je do femicida, ovako ćete je prepoznati

U Hrvatskoj je ove godine zabilježeno deset femicida – posljednji u crnom nizu bio je slučaj koji se dogodio u Zagrebu krajem listopada, u kojem je suprug ubio ženu, a zatim i sebe. Muškarac, koji si je nožem nanio smrtonosne ozljede, ostavio je papirić s natuknicama, među kojima je bilo navedeno i selo na području Strmeca Odranskog. Iscrpna policijska potraga na toj lokaciji dovela je do tijela ubijene žene, Đurđice Alidini. 

Femicidu prethode mjeseci, čak i godine psihičkog i fizičkog maltretiranja te prisilne kontrole, a prema Eurostatovoj EU anketi o spolno uvjetovanom nasilju, svaka treća žena u EU-27 (30,7 %) doživjela je fizičko nasilje ili prijetnje i/ili seksualno nasilje tijekom života, od bilo kojeg počinitelja. Među ženama u EU-27 13,5 % doživjelo je fizičko nasilje i/ili prijetnje fizičkim nasiljem (ali ne i seksualno), dok je 17,2 % doživjelo seksualno nasilje (uključujući silovanje i druge neželjene seksualne radnje).

Od žena koje su tijekom života doživjele fizičko nasilje ili prijetnje i/ili seksualno nasilje, 20,5 % obratilo se zdravstvenim ili socijalnim službama zbog incidenta, a 13,9 % prijavilo je incident policiji. Gotovo svaka peta žena u EU-27 (17,7 %) doživjela je fizičko nasilje ili prijetnje i/ili seksualno nasilje od intimnog partnera tijekom života.

Zabrinjavajuće brojke također ukazuju i na to da je u Europskoj uniji 14,6 % žena doživjelo nasilje od intimnog partnera više puta. Ukupno 19,3 % žena u EU-27 doživjelo je fizičko nasilje ili prijetnje i/ili seksualno nasilje tijekom života od osobe iz kućanstva – intimnog partnera, člana obitelji ili druge osobe koja s njima živi u istom domu. 

Sve se ove brojke odnose na prisilnu kontrolu (engl. coercive control), jednog od najčešćeg pretkazatelja femicida. Prisilna kontrola obuhvaća psihičko zlostavljanje, emocionalno zlostavljanje, mentalnu torturu te patrijarhalni ili intimni terorizam.

Brojni stručnjaci definiraju je kao strateški oblik rodno uvjetovanog zlostavljanja, u kojem se kombinacijom fizičkog i seksualnog nasilja, zastrašivanja, ponižavanja, izolacije, kontrole i proizvoljnog ograničavanja slobode podređuje partnericu i uskraćuju joj se osnovna prava i resursi. 

Prisilna kontrola može uključivati:

prisilu i seksualnu prisilu,

zastrašivanje i nadzor,

ograničavanje resursa i podrške izvana,

ponižavanje, kontrolu i izolaciju.

Može uključivati i fizičko nasilje, pa čak i smrtonosno nasilje, iako fizička agresija nije nužno prisutna. Kad jest, obično je manjeg intenziteta, ali je učestala i trajna, a ne kao povremeni izljevi tijekom sukoba.

 

Rano prepoznavanje je ključno

Budući da je prisilna kontrola čest indikator mogućeg femicida, prepoznavanje nasilnih i zlostavljačkih obrazaca pravodobno može doslovce spasiti život. 

Ovo su najčešći znakovi prisilne kontrole: 

• Namjerno nanošenje štete mentalnom zdravlju ili emocionalnom blagostanju osobe, npr. stalnim vrijeđanjem i kritiziranjem.

• Sramoćenje, ponižavanje ili omalovažavanje osobe, npr. dijeljenjem njezinih privatnih informacija ili pričanjem šala koje narušavaju njezino samopoštovanje i dostojanstvo.

• Korištenje nasilja radi ozljeđivanja, kontrole ili zastrašivanja, npr. fizičko ozljeđivanje na bilo koji način, bacanje ili razbijanje predmeta, ili namjerno opasna vožnja kako bi se osoba osjećala nesigurno.

• Upućivanje prijetnji, npr. prijetnja povlačenjem sponzorstva za vizu.

• Izoliranje osobe od prijatelja, obitelji i zajednice, npr. oduzimanjem telefona kako ne bi mogla kontaktirati obitelj i prijatelje.

• Ograničavanje slobode i neovisnosti ili kontroliranje svakodnevnih odluka, npr. određivanjem pravila o tome što osoba smije nositi ili sprječavanjem da napusti kuću ili izlazi sama.

• Kontroliranje ili ograničavanje pristupa novcu ili mogućnosti zarađivanja, npr. zabrana rada izvan kuće i zarađivanja vlastitog prihoda.

• Praćenje aktivnosti, komunikacije ili kretanja osobe, bilo uživo bilo putem interneta, npr. čitanjem njezinih e-mailova i poruka bez dopuštenja.

• Izoliranje osobe od njezine kulture ili zajednice ili sprječavanje izražavanja kulturnog ili duhovnog identiteta, npr. zabranjivanjem govora na materinskom jeziku.

• Pritisak ili prisila na seksualne aktivnosti ili kontrola reproduktivnih odluka, npr. određivanjem kada osoba mora imati spolni odnos.

• Zlouporaba sustava, službi i institucija radi prijetnje, manipulacije ili kontrole druge osobe, npr. podnošenjem lažnih prijava službama za zaštitu djece ili imigracijskim vlastima.

Maltretiranje dovodi do PTSP-a 

Teorija prisilne kontrole nastala je iz spoznaje da su taktike zlostavljanja u intimnim odnosima i njihove posljedice na žrtvu slične onima u situacijama talaca ili ratnih zarobljenika.

PTSP (posttraumatski stresni poremećaj) danas se opisuje kao stanje obilježeno „jednim ili više simptoma intruzije povezanih s traumatskim događajem (događajima), koji započinju nakon što se traumatski događaj dogodi“ – pri čemu događaji mogu biti doživljeni, svjedočeni ili saznani. Hiperpobuda, intruzija i suženje svijesti osnovne su značajke PTSP-a, koji se očituju kroz simptome nesanice, noćnih mora, povećane tjeskobe, straha i izbjegavanja situacije koja podsjeća na traumu.

Shvaćanje PTSP-a kao posljedice jednog traumatičnog događaja kasnije je prošireno teorijama kompleksnog PTSP-a, koje priznaju da se trauma može razviti i nakon višestrukog ili dugotrajnog izlaganja uznemirujućim događajima. 

Koncepcija „podmukle traume“ (insidious trauma), koju je razvila Maria Root, nadovezuje se na teorije PTSP-a i C-PTSP-a te kroz kritički feministički okvir pokazuje da trauma nije nužno rezultat jednog ili više pojedinačnih štetnih događaja, nego može biti posljedica trajnih, prikrivenih oblika štete. 

Jedna od najtežih posljedica za žrtvu jest osjećaj zarobljenosti, koji proizlazi iz dugotrajne kontrole, nasilja, straha i ograničenja unutar veze.

Prisilna kontrola i zarobljenost mogu ozbiljno narušiti žrtvin osjećaj stvarnosti, identitet, samopoštovanje, autonomiju i osjećaj sigurnosti.

Što možete učiniti

Ako ste zabrinuti da je netko žrtva prisilne kontrole, trebali biste im se obratiti i nježno razgovarati o njihovu iskustvu. Može biti teško prepoznati da je ponašanje koje doživljavate dio obrasca manipulacije, kontrole i prisile. Slušanje i pružanje prostora žrtvi može im pomoći da prepoznaju što se događa i da na kraju potraže pomoć, prenosi Safeline.

Kao prijatelju, članu obitelji ili susjedu, nije vaša odgovornost zaustaviti nasilje. No možete puno pomoći slijedeći korake „reach in“:

1. Pripremite se

Razmislite o sigurnim načinima kako stupiti u kontakt.

Znajte koja je pomoć dostupna lokalno i imajte pri ruci brojeve relevantnih nacionalnih linija za pomoć.

2. Pitajte

Započnite razgovor nježno, izražavajući zabrinutost. Npr.: „Nisi se puno javljala u zadnje vrijeme. Je li sve u redu?“

3. Slušajte

Često se javlja zabrinutost da ne znate dovoljno o nasilju u obitelji ili prisilnoj kontroli da biste adekvatno reagirali. No samo slušanje može pomoći osobi da prekine šutnju o svojoj situaciji. Možete reći:

„Nastavi… vidim da te nešto muči.“

„Kako se osjećaš zbog toga?“

„Hvala što mi to govoriš.“

4. Osigurajte podršku

Ako vam osoba kaže da je kontrolirana ili prisiljavana, važno je pokazati da joj vjerujete i dati joj do znanja da ono što joj se događa nije u redu. Možete reći:

„Vjerujem ti.“

„Ovo nije tvoja krivnja.“

5. Ponudite pomoć

Dajte prijedloge, ne naredbe. Važno je ne pritiskati osobu koja doživljava nasilje. Oni trebaju donositi vlastite odluke u svoje vrijeme.

Ponudite da nazovete liniju za pomoć kako biste doznali više o podršci.

Ponudite da zajedno napravite plan kako ostati siguran.

Možete ponuditi mjesto za boravak ako je potrebno ili pripremiti torbu za hitne slučajeve.

Zapamtite: napuštanje nasilnog partnera može biti opasno i trebalo bi se odvijati uz podršku specijalizirane službe za pomoć žrtvama obiteljskog nasilja.