Talijanski hit-film "Dječak s ružičastim hlačama", premijerno prikazan pretposljednjeg dana FMFS-a, u Split je donio priču o 15-godišnjem tinejdžeru Andrei Spezzacateni, koji je počinio samoubojstvo 2012. trpeći vršnjačko zlostavljanje u školi i na društvenim mrežama, što je krio od roditelja.
Teška tema još je teža uzimajući u obzir da se radi o tragičnoj istinitoj priči. Majka dječaka Teresa Manes otvorila je dušu nakon obiteljske tragedije i gubitka sina, napisavši knjigu kako bi upozorila na opasnost vršnjačkog nasilja.
Teresa se aktivno posvetila podizanju svijesti protiv maltretiranja i nasilja, dijeleći svoja iskustva u raznim školama diljem Italije, a prema njezinoj knjizi snimljen je film koji je promovirala na FMFS-u te je dala intervju za "Slobodnu".
Suze na projekciji filma
Što ova projekcija, prva u Splitu i Hrvatskoj, znači za vas?
– Za mene predstavlja širenje univerzalne poruke mira. To nije priča samo o mojem sinu, nego stvarnost s kojom se mogu susresti brojni momci i cure. Činjenica da je film prikazan u inozemstvu znači da smo nadišli samo moju situaciju i da se poruka širi još dalje. Ne radi se samo o nasilju među mladima, nego o univerzalnoj poruci mira.
Kako vam je bilo prvi put gledati film i što ste tada osjećali? Kako vam je gledati film svaki idući put?
– Prvi put nisam gledala film u kinu. Scenarist Roberto Proia dao mi je link i pogledala sam film kod kuće. Dakle, pogledala sam ga u zaštićenom okruženju i bilo mi je vrlo emotivno. Ali bila sam zadovoljna jer smo došli do kraja priče. Svidjela mi se gluma i način na koji je film snimljen. Bila sam zadovoljna svime jer se temi pristupilo na delikatan način. Prikazani su svi aspekti životi jednog adolescenta. To može biti od pomoći drugim mladim ljudima. Kad sam prvi put otišla na projekciju, nisam gledala film, nego glave ljudi u kinu da vidim prate li film. I onda sam bila sigurna da je film uspješno napravljen. Na kraju su se svi digli i pljeskali, a bilo je i suza.
Znači, zadovoljni ste filmom. Kako ste zadovoljni glumcima u ulogama majke i sina? Jeste li možda imali utjecaja na film i davali neke sugestije redatelju, odnosno posjećivali set i sudjelovali na neki način u produkciji?
– Sve je savršeno odabrano. Posjetila sam set samo jednom, kad su imali probe, i svi su me pozdravili, od glumaca do tehničke filmske ekipe. Jedini koji me nije pozdravio bio je "nasilnik". Tada sam shvatila da su svi to ozbiljno shvatili i da glume sa srcem jer, po mojem mišljenju, taj mi glumac nije prišao upravo zbog te svoje uloge. Toliko se uživio u ulogu da mu je bilo neugodno. Obratio mi se tek nakon snimanja filma. Svi glumci vjerovali su u ono što glume. To je bilo više od filma.
Po vašem mišljenju, bi li nasilnici trebali pogledati film i, ako da, bi li ih to promijenilo?
– Da, jer mnogi nasilnici nisu svjesni što rade i koliko boli izazivaju. Nisu svjesni koje posljedice to ima. Da to nije šala. U Italiji je film imao jako puno uspjeha i bio je kinohit upravo zbog toga što su se mladi vraćali i opet gledali film, nekad čak i s obitelji. Film je bio od velike pomoći žrtvama vršnjačkog zlostavljanja.
Katarza pri pisanju knjige
Je li vam film bio određena katarza, jednako kao i pisanje knjige?
– Za mene je primarna katarza bila kad sam pisala knjigu. To je ono što mi je pomoglo. Pisanje mi je omogućilo da sve izbacim iz sebe, i kad sam to izbacila i vidjela ispred sebe, mogla sam to zapravo prvi put vidjeti. Uključujući sve ono što se dogodilo.
Sjećate li se točnog trenutka kad ste odlučili napisati knjigu? Koliko vam je bilo teško pisati i jeste li ikad razmišljali o tome da odustanete?
– Tu sam odluku donijela kad sam išla u "online chat" i shvatila kako se iza svega toga krije činjenica da nasilnici nisu svjesni situacije i da rade nešto loše. Što se tiče odustajanja, ne! Znate li kako izgleda kad je nekome loše i kad povraća? Ja sam povraćala riječi. Cijeli proces bio je težak, ali jednostavno je postojala potreba da se to izbaci van.
Koliko ste dugo pisali knjigu?
– Deset dana, odnosno noći, jer pisala sam noću. Nisam spavala, samo sam pisala.
Imali ste izbor zatvoriti se u svoju bol ili učiniti nešto da pomognete drugima i odabrali ste ovo drugo. Knjiga i film upućuju na problem vršnjačkog nasilja i na podizanje svijesti o tome...
– Kad je sve počelo izlaziti na površinu, osjećala sam se bolje jer je ta moja bol dobila novi oblik, formu energije koja je mogla pomoći mnogim drugim ljudima. Pomažući drugima, pomogla sam sama sebi. Uvijek kažem da su i knjiga i film instrumenti koji dolaze u ruke drugih ljudi. Međutim, oni sami nisu ono što nekoga potiče da se mijenja. Kao i svaki drugi instrument, ovisi o onome tko ga koristi. Ako se instrumenti ispravno koriste, dolazi do kulturološke promjene.
Susret s 30.000 učenika
Kako prepoznati situacije vršnjačkog zlostavljanja i kako ih na vrijeme spriječiti?
– Tu škola može učiniti jako puno jer kod kuće klinci većinom kriju dosta toga zbog srama ili straha. No ima dosta znakova koji se mogu prepoznati. Već pravodobna intervencija može biti od pomoći.
Osim projekcija filma, posjećujete i škole. Kakvo vam je bilo to iskustvo?
– Ove godine susrela sam se s oko 30.000 učenika. Vladala je tišina. Što je pozitivno, jer znači da svi pozorno slušaju. Da gledaju film otvorenog srca i da promišljaju o onome što gledaju.
Kako roditelji reagiraju na film?
– Ja znam samo što se događa za vrijeme filma, poslije odem, tako da ne znam o čemu razgovaraju nakon toga. Svakako, film ostavlja poruku da stalno treba biti svjestan toga što se događa. Vjerujem da su kasnije dugo razgovarali o tome. Film gledaju u tišini, a poslije se zna dogoditi da me djeca i roditelji dođu zagrliti. Traže od mene autogram. Dosta njih pročita i knjigu i poslije rade na knjizi, te pišu sastave i radove. Raspravljaju i govore protiv nasilja.
Koja je vaša poruka za mlade kad pomisle oduzeti sebi život?
– Moja je poruka za mlade univerzalna poruka mira i važnost razgovora. Jako je važno da se ne boje i da govore o tome. Ako sve drže duboko u sebi, teško je shvatiti važnost te poruke. Važno je razgovarati. Ne smiju biti ravnodušni kad vide nasilje i moraju prijateljima biti od pomoći.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....