Nakon ispovijesti 18-godišnjeg korisnika programa zajednice Papa Giovanni XIII, terapijske kuće koja okuplja djecu-ovisnike o drogama i mlađe punoljetnike u Prologu Velikom kod Vrgorca, svako će čeljade bez iznimke u sasvim drugom svjetlu gledati na vlastiti život. Koji će mu, uvjereni smo, u usporedbi s onim što je proživio mladić iz okolice Splita – nazovimo ga Toni (puni podaci poznati su redakciji) – izgledati kao čista pastorala.
Iskreno: nakon skoro tri desetljeća iskustva i bezbroj odslušanih i napisanih priča, možemo reći da nikad nismo čuli ni jednu potresniju životnu priču. Ipak, ono što ohrabruje je što se nazire sretan nastavak.
Toniju iz malenog grada blizu Splita od samog rođenja sreća nije bila naklonjena: rodio se kao nedonošče, pothranjen i pun heroina; majka je bila kritična ovisnica, koja nije uspijevala apstinirati ni tijekom trudnoće, jedne od više njih. Toni ima nekoliko (polu)sestara i braće.
Na odvikavanju čim se rodio
Dakle, ni kriv ni dužan podvrgnut je odvikavanju čim se rodio, k tomu je morao biti pod strogom paskom u inkubatoru jer je bio izuzetno malen. Ipak, puno žilaviji nego što je izgledao; pregrmio je krizu, a kao posljedica ostala je činjenica da je visoko baždaren na prisustvo opijata, budući da je tijelo naviknulo.
Biološki otac mu je preminuo od predoziranja heroinom kad je imao nepune tri godine, nakon čega je majka upoznala dečka koji je doselio k njima. Zapravo, skoro da i nije imao gdje doseliti, ulica im je bila dom... Beba Toni preživio je i tešku upalu pluća te kliničku smrt u dojenačkoj fazi.
A tog novog majčina partnera nekako je majušni Toni posebno živcirao, pa ga je kao bebu od tri godine "nalio" pivom i drugim alkoholom – Toni je završio na Hitnoj pomoći, spašen je i napokon oduzet od majke, te smješten u dom za nezbrinutu djecu. Otud počinju prva sjećanja, koja nisu bila bajna, no imao je krov na glavom i neki red. Mračni bljeskovi o noćnom maltretiranju mališana od strane starije djece, konstantna zebnja i osjećaj nesigurnosti još ga progone.
- I danas se ponekad budim mokar od znoja, sanjam te epizode iz doma. To su sve bila nesretna djeca iz isto tako nenormalnih obitelji, ne mogu nikoga krivit. Dom je za mene bija pakao druge vrste – sažima Toni, koji je u zajednici Papa Giovanni već devet mjeseci.
Kad izađe, akobogda, privest će kraju školovanje u gimnaziji; natprosječno je inteligentan, i kudikamo boljeg psihofizičkog stanja nego u trenutku kad se prijavio na odvikavanje. Mladi organizam brzo se oporavlja, sjećanja su ono što boli, pogotovo ona trajna, neizbrisiva. Uspomene kakvo ni jedno dijete ne zaslužuje, uništeni najnježniji dani.
‘Čeznuo sam za njom...‘
Krenulo je nabolje kad je sa šest godina udomljen; proces posvajanja trajao je, pak, dugih devet godina jer ga je biološka majka konstatno zavlačila.
- Čeznuo sam za njom; bilo bi mi draže da se sve odvilo ranije, da nisam ni znao da ta mama postoji. Ne bi se javila po tri mjeseca, onda bi iznenada tražila da vidi mene i brata (obojica smo usvojeni, on se u međuvremenu psihički ozbiljno razbolio). Stariji brat, koji je udomljen u drugoj obitelji, i ja smo najgore prošli jer smo bili svjesni postojanja naše biološke majke, koja se često ne bi pojavila na dogovorenom sastanku. Sto puta me udomiteljica tješila kad sam joj u krilu neutješno plakao.
A onda smo jednog dana stariji brat i ja sudskim putem tražili potpuno odvajanje od nje, biološke majke, prekid svakog kontakta s njom – prisjeća se Toni prijelomnog trenutka, sudske odluke kad je ostvarena tehnička prepostavka da postane usvojen.
Uzima prezime svojih posvajatelja, i njih danas naziva roditeljima. Kamo sreće da im je dodijeljen kao dojenče, puno nevolja bi ga zaobišlo.
- U meni se začeo neki "crv", stalno sam bio nemiran, muče me sjećanja, loši snovi – uzeo sam drogu i osjećao se napokon dobro u svojoj koži. Prvo teško pijanstvo sa 13 godina, problemi samokontrole, tuče u školi, depresija... Kad sam otkrio speed i kokain, sve je izgledalo bolje, bio sam moćan, daleko od onog jadnog, zapuštenog, odbačenog djeteta. Speed mi je dao osjećaj snage, samouvjerenosti, a kokain... Na njemu sam bio kralj svemira – kazuje, bez žudnje. Drogiranje ga je preskupo stajalo.
‘Stalno san bija na nečemu‘
- Normalno, triba sam doć do novca za drogu, i tako preuziman lagano dilanje da mogu sebe namirit. Stalno san bija na nečemu, a uz ove moje "dizalice" san puno i kockao, šta online, šta po raznim klubovima. Izgubija sam osjećaj za vrijednost novca, rulet se brzo okreće i donese ti dobit ili izgubiš sve – sažima.
Toni je dvaput pokušao samoubojstvo, liječen je medikamentozno, kao maloljetnik bio je na hospitaliziran na psihijatriji. U tom njegovom mraku ipak je konstantno svijetlio jedan plamičak, slab ali dovoljan da osvijetli njegov težak mrak: ljubav ljudi koji su ga posvojili. Običnih ljudi, supružnika iz radničke klase, ali dobrog srca. Oni nisu odustali od njega ni onda kad je on digao ruke sam od sebe. i danas ga posjećuju, ponosni na uspjeh njegove borbe sa vlastitim demonima.
- Kad sam dotakao dno? Više puta, ali definitivno u trenutku kad su mi u kratkom vremenskom razdoblju poginula dvojica najboljih prijatelja u prometnim nesrećama- kaže, vidljivo potresen i danas dok priča o nemilim zbivanjima.
‘Nitko se nije drogira, samo ja‘
- Bija san jadan, stalno drogiran, diler, ponašao sam se ka smeće, nitko i ništa; ipak, imao sam prijatelje, prave, dobre ljude. I divnu curu. Nitko se nije drogirao, samo ja. I izgubija sam ih. Tu sam doživija slom – prisjeća se naš jedva punoljetni sugovornik.
Četiri dana nije izlazio iz stana, družio se samo s drogom. Bilo je ljeto, ništa hrana i piće, samo drogiranje bez granica, potrošio je "gomilu materijala".
- Kad san zapao u neko stanje psihoze, pozva sam pomoć. U trenutku sam shvatija do čega sam sam sebe doveo – i rekao roditeljima da ne mogu više vodit taj život, na samom sam dnu. Ovde sam se spasija – veli Toni, kojemu je cilj završiti srednju školu i fakultet; želi postati socijalni radnik.
- Imam osjećaj da je rad s nezbrinutom djecom, nekome kao ja, to pomaganje drugima jedino što bi mi moglo trajno umirit um. Svim srcem želim ić tim putem, bit koristan član društvene zajednice, i tako ujedno nać svoj mir. Puno toga sam naučija na teži način, proša najgore stvari, gledao smrti u oči – sad bi to mogla bit i prednost. Da, ić ću tim putem – odlučan je Toni, mladić koji itekako zaslužuje priliku za osobni rast.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....