Dubai i ostali Emirati posljednjih su godina postali svojevrsna meka za mlade ljude s Balkana – od osobnih trenera i manekenki do kozmetičarki i liječnika – ali iza glamura se skriva i niz pukotina koje rijetko stanu na Instagram story. Grad nebodera, šoping-centara, beach klubova i hotela s pet zvjezdica izgradio je sliku “igrališta za bogate”, pa ne čudi da ga generacija iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srbije doživljava kao brzi izlaz iz apatije domaćih tržišta rada. Dok na Balkanu plaća osobnog trenera jedva pokrije stan i režije, u Dubaiju ista ta vještina odjednom vrijedi višestruko više, barem na papiru, uz dodatnu čaroliju magične riječi – “tax free”.
U toj ekonomiji izgleda i lifestylea, osobni treneri, instruktori grupnih programa, spa-terapeuti, frizeri, lash & brow tehničarke, maseri i kozmetičari postaju tražena roba. Fitness-centri u neboderima, privatni kompleksi, luksuzni hoteli i resorti stalno traže nove ljude koji će održavati formu i lice bogatih rezidenata i turista. S druge strane, event industrija, sajmovi, gala večere i VIP zabave otvaraju vrata hostesama, promotoricama i manekenkama, često okupljenima u specijaliziranim agencijama za hostese i modele. Za djevojke i mladiće iz regije, koji kod kuće nerijetko rade za minimalac, poziv koji dolazi iz Dubaija zvuči kao ulaznica u svijet “pravog” novca i glamura, čak i kada detalji ugovora ostanu u sjeni.
Kad se brojke stave na stol, slika postaje konkretnija, ali i nijansiranija. Osobni trener u klasičnom fitness-centru u Dubaiju može računati na prosječnu plaću od 4000 do 5000 dirhama mjesečno (1000 do 1200 eura), a iskusniji treneri s dobrom bazom klijenata, pogotovo oni na proviziji ili freelanceri, ponekad dosegnu i 8500 dirhama ili više, što je oko 2000 eura. Tisuću dirhama je oko 230 eura, pa računajte.
O PLAĆAMA...
Freelance treneri koji rade “za sebe” i uspiju ući u krug imućnijih klijenata znaju zaraditi znatno više, no njihov prihod ovisi o mreži kontakata, osobnom brendu i spremnosti da rade u terminima kad se drugi odmaraju. Hostese, bilo da rade u restoranima, klubovima ili na eventima, uglavnom zarađuju od 3300 do 4100 dirhama, uz širi spektar od skromnih 1800 pa do 7000 i više dirhama za najbolje pozicionirane u prestižnim lokalima. Beauty i kozmetičke radnice – frizerke, kozmetičarke, spa-terapeuti – najčešće su u rasponu hostesa i nižeg hospitalityja, često uz uključen smještaj ili određeni “housing allowance” i dodatne targete za prodaju tretmana i proizvoda.
Na vrhu te piramide stoje liječnici. Prosječna plaća liječnika u Dubaiju već na papiru izgleda bitno ozbiljnije od onoga na što su naviknuli liječnici iz regije. Opći liječnici, ovisno o iskustvu i tipu bolnice, mogu zarađivati od 25.000 do 40.000 dirhama mjesečno, dok specijalisti i konzultanti ulaze u zone od 45.000 do 90.000, pa i više tisuća dirhama. U vrhu su stariji specijalisti i kirurzi, koji s godinama iskustva, privatnim radom i reputacijom prelaze i 100.000 dirhama mjesečno, pretvarajući svoju karijeru u prihod ravan maloj tvrtki. Za mlade liječnike iz Hrvatske, BiH ili Srbije, navikle na borbu s prekovremenima i listama čekanja za specijalizacije, takvi iznosi zvuče nestvarno. No i ovdje vrijedi ista logika kao i za trenere: plaća je bez poreza, ali nije bez troškova.
KOMENTARI NA MREŽI
Upravo tu na scenu stupa ona manje sjajna, “forumaška” verzija priče o Dubaiju. Oni koji svoje iskustvo dijele na Redditu i sličnim platformama znatno su manje oduševljeni od turističkih vodiča. Među čestom je tematikom osjećaj eksploatacije, osobito među niže plaćenim radnicima i onima koji u Emirate dođu bez već potpisanog ugovora. Priče su slične: poslodavci znaju da je red kandidata dug, pa pritišću da se radi više za manje, a zamjena se uvijek može naći. Poseban su problem savjeti tipa “dođi pa ćemo ti naći nešto”, nakon kojih ljudi mjesecima lutaju po intervjuima, da bi na kraju dobili ponude bez fiksne plaće, primjerice u prodaji nekretnina, gdje je sve bazirano na proviziji. Bez ušteđevine i jasnog ugovora, to lako postane recept za brodolom.
Druga crta razočaranja je cijena života. Stanarine u pristojnim kvartovima, prijevoz, hrana i usluge brzo pojedu plaću koja na prvom poslu izgleda velika. Mnogi koji su se oglašavali na Redditu priznaju da žive “dobro” – u smislu da si mogu priuštiti šoping, izlaske i povremena putovanja – ali da s vremenom shvate kako bi, kad se sve zbroji, možda jednako ili više uštedjeli i da su ostali kod kuće uz skromniji standard. Život se često svodi na rad i šoping-centre, s malo besplatnih ili jeftinih aktivnosti i malo pravog javnog prostora. Uz to, Dubai i Emirati imaju vrlo specifičnu socijalnu sliku: duboke klasne i nacionalne podjele, kvartovi i slojevi koji se međusobno malo miješaju, te dojam da se “niži slojevi” – građevinski radnici, dostavljači, pomoćno osoblje – drže u pozadini, kako ne bi kvarili sjaj luksuzne fasade.
Treća dimenzija, često spominjana u raspravama, tiče se sloboda. Sloboda govora u Emiratima praktički ne postoji u zapadnom smislu; javna kritika vlasti, institucija ili “ugleda zemlje” može imati vrlo konkretne posljedice. Loše vijesti ne guraju se u prvi plan, a i na društvenim mrežama vrijede stroža pravila od onih na koja je naviknula balkanska generacija, odgojena na meme-kulturi i crnom humoru. Tome se pridodaju i kulturna pravila oko alkohola, javnog ponašanja, odnosa prema seksualnosti i suživotu, koja su u službenom okviru konzervativna, iako je svakodnevica – osobito u expat krugovima – često puno liberalnija nego što zakon sugerira. Između redaka foruma provlače se i priče o nightlifeu, escort sceni i različitim “sponzorskim” aranžmanima, koji su, iako službeno zabranjeni, očito dio naličja turističkog raja.
DEMOGRAFSKI BUM
Sve se to odvija na pozadini demografskog buma koji su Emirati doživjeli u posljednjih desetak godina. Stanovništvo Ujedinjenih Arapskih Emirata procjenjuje se na više od dvanaest milijuna ljudi, pri čemu ogromnu većinu čine stranci, dok državljani Emirata čine tek manjinski dio. Sam Dubai ima oko 3,8 milijuna stanovnika, a Abu Dhabi se penje iznad četiri milijuna, uz stope rasta od sedam i više posto godišnje u novijim statistikama. To nije klasični prirodni rast, nego rezultat masovnog “uvoza” radne snage – od Indije, Pakistana i Filipina, preko Arapa iz regije, do Europljana, među kojima ima i sve više Balkanaca. Emirati su tako postali specifičan model društva: država koja se u velikoj mjeri oslanja na privremeni radni kontingent, bez jasnog puta prema državljanstvu i trajnom ostanku za većinu ljudi koji tamo provode najveći dio svojeg radnog vijeka.
Što sve to znači za mladu osobu iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili Srbije koja razmišlja o odlasku u taj svijet nebodera i pustinjskih autocesta? S jedne strane, argumenti “za” su moćni. Plaće, čak i u nižem rangu, gotovo su redovito veće od onoga što se nudi kod kuće, pogotovo u fitnessu, ugostiteljstvu ili beauty industriji. U zemlji bez poreza na dohodak ono što dogovoriš s poslodavcem često doista i dobiješ “na ruke”, bez šume doprinosa i skrivenih odbitaka. Rad u multikulturnoj sredini, s klijentima iz cijelog svijeta, gradi iskustvo i kontakte koji kasnije mogu biti odskočna daska za selidbu u zapadnu Europu, Kanadu ili Australiju. Infrastruktura je moderna, zdravstveni sustav uređen, ulični kriminal nizak, a gradovi vizualno impresivni, što nekome tko dolazi iz provincije ili manjeg grada može djelovati poput ulaska u film.
No, s druge strane, cijena tog sna nije mala. Visoki troškovi života i ovisnost o poslodavcu čine da se moć pregovaranja često topi brže nego plaća. Viza je vezana za posao; ostaneš li bez ugovora, brzo ostaješ i bez pravnog temelja za boravak. Bez ušteđevine i mreže kontakata lako se nađeš u situaciji da moraš prihvatiti bilo kakav posao, po bilo kakvim uvjetima, samo da bi produžio boravak. Kulturne i pravne razlike znače da stvari koje su kod kuće “sitnice” – sarkastičan komentar na internetu, svađa u klubu, bezazlena šala – ondje mogu biti ozbiljan problem. A možda najpodcjenjeniji minus je onaj ljudski: grad u kojem se ljudi stalno sele, dolaze i odlaze, često ostavlja stanovnike s osjećajem da su odnosi površni, da prijateljstva traju koliko i ugovori i da si, paradoksalno, usamljeniji nego ikad usred savršenih ulica i klimatiziranih mallova.
Dubai i Emirati zato za trenere, manekenke, beauty radnice i liječnike s Balkana ostaju istovremeno i velika prilika i veliki test. Tko ide informiran, s čvrstim ugovorom, realnim očekivanjima i jasnim planom koliko želi ostati, može ondje zaraditi, izgraditi karijeru i skupiti iskustvo koje će mu otvoriti druga vrata. Tko pak ode vođen samo siluetom Burj Khalife i obećanjem “dođi pa ćemo vidjeti”, lako shvati da je iza kulisa blještavila riječ “meka” vrlo relativan pojam – i da je, kao i svugdje, cijena sna uvijek vezana uz sitna slova ugovora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....