Crtanje uživo, i u najkraćoj izvedivoj mjernoj jedinici protoka vremena? Da, takva je instant-umjetnost, doista umjetnost, moguća, čak i u više tehnika, a u jednoj od njih – crtanje flomasterima na debljem papiru, u više boja – verzirala se među prvima u Dalmaciji jedna – Ukrajinka. Sve je češće bukirana za vjenčanja i druge fešte, za njezinim crtežima (portretima) vlada prava jagma, a tijekom ljetnih mjeseci kad crta/slika na otvorenom, na supetarskoj rivi, ispred njezina je štafelaja dugačka fila. Čak i do u noć, kad crta pod svjetlom ulične svjetiljke...
Iryna Vlasenko (43) je likovna umjetnica koja zadnje tri godine živi u glavnom gradu Brača, a osim što je vješta portretistica (u karikturalnoj maniri) koja u samo nekoliko minuta "skine" osobnost i prenese ju na papir, zanimljiva je i zbog svoje životne priče.
Ona je, do nesretnog rata koji ju je potjerao iz ukrajinskog grada Dnipra razorivši joj "prošli život", bila – direktorica. Radila je vrlo ozbiljan posao kao čelnica ustanove za afirmaciju djece i mladih bez odgovarajuće roditeljske skrbi pri državnoj firmi Lider. Vješto je godinama držala tu lidersku poziciju nakon završenog tamošnjeg Ekonomskog fakulteta, smjer financija, te dodatno završenog studija pedagogije. Odrasla je u stabilnoj građanskoj obitelji i imala lijep život u kojemu joj je najveći stres priredio razvod braka. No, hvala Bogu, to nije tako strašno, puno je strašnije ono što se dogodilo poslije: rat, napad Rusije na Ukrajinu i zbjeg u Poljsku. Ona, dvije sestre i njihova djeca, Irynin sin u ranjivoj tinejdžerskoj dobi od razaranja su se skloinli u susjednu državu, u kojoj sestre još uvijek žive. A nju je iz ratnog pakla i boli zbog gubitka spasila ljubav – i umjetnost.
Tijekom prvih dana života u zbijegu upoznala je humanitarca, sadašnjeg nevjenčanog supruga, Bračanina – i to bi u najkraćem bilo to. Život ju je ukotvio podaleko od rodne luke, Dnipra, ali je barem svila novi dom u jednom od najljepših mjesta na Zemlji, na našem Jadranu i otoku "između mora i zvijezda", kako je Brač opisao kroničar Robert Barilla. S njom i novim partnerom ljeti i vikendima boravi i njezin sin, no dio godine dječak je smješten u Učeničkom domu u Splitu jer pohađa treći razred srednje škole pod Marjanom.
Dobro mu ide, ima akcent kao pravi Hrvat. Jednu je godinu morao izgubiti, ali sad je sve okej. Uklopio se – ponosno primjećuje Iryna, koja je mlada postala mama. U nešto zrelijim ali još uvijek mladim godinama, profilirala se i kao likovna umjetnica. Ta je žica oduvijek titrala u njoj, a sad se razvila u svoj punini.
- Umjetnost me spasila psihološki, puno mi je pomogla. A Crtam i slikam bračke motive podjednako koliko i ukrajinske. Sad čak bračke malo više; pripremam i tematsku izložbu bračkih motiva – najavljuje Iryna.
Budući da je osvjedočeno vješta menadžerica koliko i likovnjakinja, otvorila je galeriju u Jobovoj ulici u centru Supetra, blizu rive. Nazvala ju je Art shop Belezza, i sve u njoj je njezinih ruku djelo, kao i Irynine razigrane mašte.
Uvjerili smo se, tu ima mnogočega zanimljivog: unikatnog nakita i drugih komada primijenjene umjetnosti kao i štafelajnih slika raznolikih motiva: od veduti Brača do ukrajinske juhe boršč.
- To je sjajno jelo koje rado spremam, a s obzirom da se dugo kuha, uvijek ide u 10-litarski lonac – vedro će Iryna, koja je uz boršč dala likovni značaj i raskoljenim šljivama, raznom drugom voću pa čak i - kriškama limuna.
Dokazala je, naime, da je od limuna najbolje napraviti – limunadu. Život ju je naučio na teži način, ali sa sretnim raspletom.
Što se, pak, tiče najnovije umjetničke aktivnosti, zaokupila ju je sasvim slučajno, a odazivom je ugodno iznenađena.
- Udruga mladih iz Supetra je radila event u parku, i pozvali su me da interaktivno sudjelujem; pristala sam. Složili smo se da bih mogla crtati na licu mjesta karikature i ilustracije, ali nisam očekivala da će tako puno ljudi željeti imati svoju sliku s mojim potpisom, u stvari po novome – qr-kodom. Potpisujem se ipak samo na malo ozbiljnije slike, one na kojima radim neko vrijeme (ne pet minuta). Ili ako netko baš želi – veselo priča Iryna, koja je u tri godine boravka na Braču solidno naučila hrvatski jezik.
Zadnja dva pira koja je "ocrtala" zbila su se na brodu: jedan je isplovio s Brača na feštarsku večer, drugi iz Šibenika. Potonji je brojio 120 uzvanika – i svi su "nacrtani".
- To je zapravo dar mladenaca uzvanicima. Stigla sam ih sve portretirati, olakšalo mi je što sam imala skupne portrete i dosta parova. Ma stignem ja i pojesti, popiti – sve mi donesu. Bude to okej, pa ipak fešta (i moj angažman) traje nekih pet sati – Iryna će.
Dobro se nosi sa stresom, a pomalo je i psihologinja koja dobro procijeni ljude. Uvidjela je da djeca nisu toliko željna vlastite karikature, više vole sliku nalik ilustraciji iz neke priče.
- Djevojčicama nacrtam krunu kao princezama, neki ukrasni okvir i slično. Djeveruše, skupina cura, isto vole taj stil ako su zajedno nacrtane – primjećuje iz iskustva.
Papir kupuje visoke gramaže, blago hrapav i izdržljiv, a crta flomasterima u nekoliko nijansi, pa to pomalo podsjeća i na akvarel. Po želji crta i u bojama, no to onda traje nešto duže.
- Kad ne crtam uživo, najradije slikam uljem na platnu. Ljudi koji nešto naručuju, uvidjela sam, najviše cijene ulje. I meni je draže od "srodnog" akrila, koji se doduše brže suši ali boja nije onako realistična kao kod ulja. To mi je tehnika broj jedan – sažima.
Pitamo ju što joj se na Braču svidjelo, a što joj smeta; ipak dolazi iz grada od skoro dva milijuna stanovnika u središnjem dijelu Ukrajine.
- Mala je sredina tu, da, ali to mi odgovara; mirnije je neusporedivo, našla sam ovdje mir. Ne mogu se sjetiti ičega lošeg, takvo što ovdje ne postoji. Kad želim potpuni mir i predavanje stvaranju, u atelijeru sam, ili idem u prirodu, na Vidovu goru, svugdje uokolo ima te ljepote i mira. Kad želim "vibe", eto me na rivi na kavi, ćakuli, tu mogu pokazati novu haljinu ili ovu ludu frizuru kakvu nisam smjela nositi dok sam bila direktorica. Kad se zaželim Splita, trajekata ima puno, za sat vremena sam na kavi na splitskoj rivi. Ili otputujem negdje se suprugom i sinom. Nedostaju mi roditelji i sestre, da, prijatelji; zato povremeno odlazim i u Ukrajinu, najčešće autobusom odavde do Budimpešte pa onda drugim autobusom do Dnipra – otkriva Vlasenko.
- Ovdje sam na Braču već priredila i nekoliko izložbi, radim radionice slikanja... Za sve to postoji publika i interes; i turizam je živ. Zaista, imala sam sreću u nesreći, i zahvalna sam na novoj prilici, mom novom životu – kazuje Iryna Vlasenko, slavenska sestra na Braču.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....